Židovi u Izraelu posebno su osjetljivi na negaciju zločina

Slika korisnika mkvanja
Dan holokausta
Autor: 
HINA
Zid plača

Dan holokausta svake godine kod spomenika Mojsiju na zagrebačkom Mirogoju okupi nevelik broj čuvara sjećanja na najveće stradanje u Drugom svjetskom ratu, koje s pažnjom prate njihovi potomci u Izraelu, posebno osjetljivi na revizionizam i negacije zločina.

U holokaustu koji je po razmjerima zločina postao sinonim crne strane čovječanstva stopa ubijanja dosezala je zapanjujuće razmjere. Tijekom samo sto dana operacije Reinhard u Poljskoj, smaknuto je od više od četvrtine Židova ubijenih u svih šest godina Drugog svjetskog rata. Za to su vrijeme nacisti ubili 1,47 milijuna Židova, što je zločin koji se ne pamti, a primjerice deset puta nadmašuje stopu genocida u Ruandi, objavio je nedavno časopis Science Advances.

Od Mirogoja do Jeruzalema

Jednostavan obred obilježavanja Dana holokausta, koji se sastoji u čitanju simboličnog broja imena stradalih Židova u NDH, molitve i polaganju vijenaca, zadnjih godina prate kritike manjina zbog revizionizma i negacionizma genocida u Hrvatskoj. Predstavnici židovske, srpske i romske zajednice zbog toga treću godinu zaredom ne sudjeluju na središnjoj državnoj komemoraciji, 22. travnja, koja se održava povodom proboja iz ustaškog logora Jasenovac.

Zato je židovska zajednica pozdravila molitveni skup održan u četvrtak ispred zagrebačke katedrale, osobito 60 metara visok banner s Izaijinim biblijskim napisom koji naglašava da imena stradalnika nikada neće biti zaboravljena. Smatraju da je to povijesni korak kojim će se marginalizirati natražnjačke politike.

Komemoracija na Mirogoju trebala bi trajati više dana da se umjesto simboličnog broja pročitaju imena svih hrvatskih Židova nestalih u holokaustu. Prema podacima kojima raspolaže Svjetsko središte sjećanja na holokaust, Yad Vashem u Jeruzalemu, od ukupno 37 tisuća Židova koji su do rata živjeli u na području NDH, 30 tisuća ih je ubijeno.

Među njima su oba roditelja Lili Gamboš, zagrebačke djevojčice iz Radišine ulice koja je svoje rane tinejdžerske godine provela u logorima. Iz Zagreba je odvedena na Pag, zatim po padu Italije u Rižarnu San Sabba pokraj Trsta, a potom u logore Birkenau i Auschwitz. Kad ih je nadživjela, imala je tek 16 godina!

Zagrebačka tinejdžerica iz logora u Izrael

Nakon povratka iz logora, Lili nije našla ni dom, jer im je sva imovina oduzeta. Zajedno s još 7.700 do 8.000 Židova iz Jugoslavije, odselila je u Izrael. Iz raznih dijelova svijeta tada je u Palestinu pristiglo 670 tisuća Židova. Ondje su se naselili i uskoro postali većina.

Stravično iskustvo holokausta, brojna neriješena pitanja u njihovim zemljama nakon Drugog svjetskog rata te jačanje cionističkog pokreta u mnogim Židovima diljem svijeta učvrstilo je odlučnost da se "vrate" u "zemlju svojih otaca".

Lili, s kojom smo se sreli u Jeruzalemu, živi u Izraelu otprilike koliko traje i moderna židovska država. Njezina domovina je unatoč čestim ratovima izrasla u jednu od najrazvijenijih država u svijetu. Prostorno dvostruko manji od Hrvatske, pri čemu su dvije trećine teritorija ondje pustinja te s dvostruko više stanovnika, Izrael je prema podacima MMF-a dosegao godišnji BDP od 35 tisuća dolara po glavi stanovnika. Po tome zauzima 23 mjesto u svijetu. Po proizvodnji i upotrebi elektroničkih naprava u samom je svjetskom vrhu.

Susret s Izraelom u sasvim konkretnom smislu počinje već na zagrebačkom aerodromu, gdje putnici prolaze kontrolu izraelske policije – i prije i poslije prijave za let. Kontrola je temeljita i relativno diskretna. Ostavlja dojam da joj je najvažnije otkloniti i najmanju sigurnosnu prijetnju.

To je bila prilično vjerna najava doživljaja organizacije javnog života u Izraelu. Vojska ili policija su gotovo u svakoj slici grada. Po ulicama patroliraju policijski i vojni parovi s puškama, ruksacima i kacigama, a na važnijim punktovima su utvrde s tri do pet vojnika. Iako je tih dana bi sukob u Gazi s više mrtvih, u Jeruzalemu se ništa nije osjetilo.

Yad Vashem - muzej stradanja u gradu boli

Jeruzalem, kojega poštovatelji sve tri velike abrahamske religije doživljavaju kao vrtlog u središtu svijeta, jedan je od najstarijih gradova uopće. Tijekom povijesti mnogo je puta osvajan i rušen, a danas je središte brojnih svetišta, kulturnih spomenika i muzeja. To je možda najskuplji komad zemlje na svijetu, piše u tekstu nekog putopisca. Dao je svetinje, uzeo mnoge živote i ostavlja mnoga neriješena pitanja.

No, ono što je jako vidljivo svakom tko se malo udubi u lica hodočasnika u redovima pred svetištima, Jeruzalem je jednako tako središte neizmjerne boli. Stotine tisuća ljudi dolaze ovdje ukloniti ili barem ublažili svoju bol. Ondje je i Yad Vashem, muzej boli, ali i brojni Arapi koji pate zbog različite vrste segregacija.

Izložbu u Yad Vashemu otvara masovni pokolj Židova u nekom baltičkim mjestu dva dana prije oslobođenja. Nacisti su "radili" do zadnjeg trena, poruka je prikaza. Zatim se kroz niz cjelina predstavlja fašizam od nastanka ideje preko političkog oblikovanja, dolaska fašista na vlast, donošenja rasnih zakona, internacije Židova i stvaranja geta, potom stvaranja logora i masovnih likvidacija, pa do oslobađanja od fašizma.

Izložbe su faktografski jasne, neumoljive, ne ostavljaju dilemu što je doista bilo. Poruka slomljene majke kojoj su odveli dvogodišnje dijete, dnevnički zapis četrnaestogodišnjeg dječaka iz Varšave koji očajnički žudi za životom ili slučaj mlade žene koja odlazi u smrt ali će u pukotinu vagona utisnutu ceduljicu s imenom stratišta da njezini suplemenici doznaju kuda ih to bestraga odvode - samo su neke od najupečatljivijih slika od kojih nemali broj posjetitelja "pukne". Obilazak prate smjene diskretnog žamora i šutnji koje prekidaju uzdisaji i jecaji.

NDH mrzila više Srbe od Židova

Predmeti na izložbi vezani za NDH ne doimaju se brojnim, ali u bazi Centra su dostupni brojni podaci. Kad su njemački nacisti napali Jugoslaviju, stvorili su hrvatsku satelitsku državu i dopustili ustašama da vode narodnu vojsku s Antom Pavelićem na čelu, kaže se u jednom dokumentu.

Uz jedan od eksponata kaže se da su tijekom četiri godine vlasti ustaše provele genocid nad Židovima, ali da su ih počeli mrziti tek pod utjecajem nacističke ideologije. Glavna meta ustašama godinama bili su Srbi, a zatim Romi i tisuće političkih neprijatelja.

Prema Enciklopediji Judaica, pred Drugi svjetski rat u Jugoslaviji je živjelo najmanje 71 tisuća Židova organiziranih u 121 židovskoj zajednici. Drugi izvore spominju više od 80 tisuća. Općenito su pripadali srednjim slojevima. Pojavom NDH Židovima su oduzeta prava i imovina te su poslani u logore Danica, Jasenovac, Stara Gradiška, Loborgrad, Đakovo, Jadovno, Kupari, Pag, Kraljevica i druge.

U prostor oko Yad Vashema smještena je Aleja pravednika među narodima, onih koji su osvjedočeno spašavali Židove uz cijenu vlastitog života. Ukupno je, prema mrežnoj stranici muzeja, proglašeno 26.973 pravednika. Najviše je među njima ljudi iz Poljske, 6.863, iz Srbije 139, iz Hrvatske 117 te iz Bosne i Hercegovine 47.

Doprinos 'naših' Židova neistražen

Židovi s područja bivše Jugoslavije nisu brojčano utjecajni u Izraelu, ali su ponosni što su neki od njih vidno oblikovali suvremenu židovsku povijest. Primjerice, osnivač modernog političkog cionističkog pokreta Theodor Herzl (1860.-1904.), rođen je u Pešti, ali su njegovi generacijama iz Zemuna.

Među najistaknutijim ranim useljenicima u Palestinu su dvojica rođenih Sarajlija: zemunski rabin Haj Alkalaj (1798.-1878.) i Yehud ben Menaheim Levi (1783.-1879.). Posljednjeg su, zbog činjenice da je u Palestinu doplovio iz Dubrovnika, zvali "Yehuda iz Raguze". Oni su među prvima zagovarali povratak u Izrael - "Obećanu zemlju". Ime rabina Alkalaja nose danas ulice u gotovo svim većim gradovima Izraela, ističu naši sugovornici.

Miri Derma iz Udruženje useljenika iz bivše Jugoslavije u Izraelu kaže da, prema njihovim procjenama, u Izraelu danas živi više od 15 tisuća Židova ili osoba židovskog podrijetla s tog područja.

Najistaknutiji su načelnik Generalštaba Izraelske vojske za vrijeme jomkipurskog rata 1973. David Dado Elazar, zatim ministar pravde u vladi Arijela Šarona Tomi Lapid. Tu je i svjetski priznat umjetnik, dobitnik više međunarodnih i najvećeg izraelskog priznanja Dan Reisinger te pjesnikinja i prevoditeljica, dobitnica najvišeg priznanja Ministarstva za kulturu Izraela za prevodilački rad Dina Katan Bencion.

U skupinu koja je dosegnula društvena priznanja ubrajaju novinara i historičara, posljednjeg predsjednika Komunističke partije Izraela Raula Teitelbauma, kao i ministra financija u izraelskoj vladi 2013.-2014. i predsjednika partije "Imamo budućnost", Jaira Lapida. Lapida je Jerusalem Post 2013. rangirao na prvo mjesto najutjecajnijih Židova u svijetu. Njegova je stranka 2012. godine u Knesetu imala 19 mjesta.

Praktični i pragmatični Židovi

Mnogi „jugoslavenski“ Židovi su uspješni biznismeni i cijenjeni su u izraelskom društvu. Rado ističu svoje porijeklo i mnogi od njih imaju dvojno državljanstvo, Izraela i bivših jugoslavenskih republika. Održavaju tijesne veze sa židovskim zajednicama u Hrvatskoj i drugim državama te surađuju i na ekonomskom i kulturnom planu, kaže Miri Derma i dodaje: "Pratimo što se zbiva i osuđujemo revizionizam historije u Hrvatskoj, Srbiji i drugdje i to prezentiramo na našem biltenu 'Most'".

Nerezidentni rabin za Bosnu i Hercegovinu u Jeruzalemu Eliezer Papo kaže da su današnji Židovi praktični i pragmatični. Kad se to primijeni na odnose prema Hrvatskoj, to znači da oni podržavaju Židovsku zajednicu u Hrvatskoj u odvojenom obilježavanju stradavanja u Jasenovcu. Oni ne prihvaćaju da se dovodi u pitanje funkcija Jasenovca i imaju snažnu averziju prema rehabilitaciji NDH. Međutim, većina ih nije politička aktivna i ostavlja da se time bavi Centar Simon Wiesenthal, kaže Papo.

On smatra da među Židovima ne postoji antihrvatska retorika u smislu napuhivanja zločina, ali se, kao praktični i pragmatični, pitaju: zašto bi Hrvatska, koja je izišla iz Drugog svjetskog rata na strani pobjednika (a ne kao npr. Mađarska koja je bila gubitnik) i koja je ušla u Europsku uniju, sad sebe stavljala na gubitničku stranu u već davno završenom ratu?

Dok smo sjedili u njegovu stanu u Jeruzalemu, za okruglim niskom stolom u središtu postavljenim filigranski obrađenim limom, Papo nastavlja kako je Jugoslavija bila ugodna za Židove jer je jugoslavenski identitet nadnacionalni i nadvjerski te "ni za jotu nije narušavao židovski identitet".

Zbog pijeteta prema NOB-u koji je Židove spasio i zbog činjenica da su Židovi bili stvarno ravnopravni u Jugoslaviji, oni koji su ovdje doselili i dalje Jugoslaviju smatraju svojom emocionalnom domovinom i većina ih se protivila podjeli našeg Udruženja na "republička", zaključio je rabin Papo.

Država univerzalnih vrijednosti ili rasizma?

Ponos Židova svojom zemljom zamjećuje se na svakom koraku. Kad me muškarac zamolio da ga fotografiram, zajedno s obitelji na ostacima povijesnog grada Masada na brdu iznad Mrtvog mora, napomenuo je: "Al da se vidi zastava".

A ta je država ljetos proglašena "povijesnom domovinom" i "nacionalnim domom" židovskog naroda. Državni zakon, kraći od 500 riječi, nalaže da samo Židovi imaju pravo na nacionalno samoodređenje u Izraelu, da je Jeruzalem glavni grad Izraela, hebrejski njegov jezik, a židovska naselje promiče kao "nacionalni interes".

Mediji prenose reakcije slavnog dirigenta Daniela Barenboima, koji je izrazio žaljenje zbog tog zakona te kazao da je vlada poslije sedam decenija odlučila princip ravnopravnosti i univerzalnih vrijednosti zamijeniti nacionalizmom i rasizmom.

Tijekom siječnja otvorena je dionica autoceste iz Jeruzalema prema jugu. Ima dvostruke kolovoze, odvojene osam metara visokim zidom: za Židove i Palestince. Mediji su je nazvali "autocesta aparthejda 4370". Bedem između njih je samo djelić zaštitnog zida koji odvaja Zapadnu obalu, duži od 700 kilometara.

Palestinski dijelovi Jeruzalema, koje je lako prepoznati po zapuštenosti, još djeluju pristojno u odnosu na dijelove Zapadne obale koji su pod palestinskom upravom. Jedan od turističkih vodiča pred Bazilikom Rođenja u Betlehemu bio je očajan. "Židovi provode aparthejd nad nama. Kontroliraju svaki pedalj palestinske zemlje. Ne daju nam živjeti. Nemamo nikakva prava", kazao je i rezignirano dodao: "Možemo jedino učiti djecu da ne zaborave tko su i čekati bolja vremena".

Drugi će potvrditi da su Palestinci građani drugog reda, da rade najlošije plaćene poslove, da prolaze svakodnevne gnjavaže s provjerama, da automobili s palestinskim oznakama nemaju pristup na ceste pod židovskom upravom… Stranci koji poznaju stanje kažu da među Palestincima vlada beznađe, da mladi s 12 godina napuštaju školu i odlaze na ulicu i da se socijalni problemi među njima množe.

"Može li židovski narod, čija je povijest puna patnji i nemilosrdnih progona, dopustiti da bude ravnodušan prema pravima i patnjama susjeda?" zapitao je Barenboim, ali su te njegove riječi, ističu komentatori, imale znatno veći odjek izvan Izraela.

Piše: Ivo Lučić

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno