Deset Sanaderovih zapovijedi

Hoće li premijer s deset zapovijedi izvesti zemlju iz recesijskog ropstva i hoće li se kroz more recesije otvoriti spasonosni put?
Pitanje je to koje će zaokupljati ekonomske stručnjake, gospodarstvenike, sindikate, radnike, političke neistomišljnike, a posebno direktore javnih poduzeća kojima je konačno naloženo da predaju planove štednje.
Što će konkretno proizaći iz vrlo načelnih mjera famoznog antirecesijskog paketa teško je predvidjeti iako je vidljivo da nekih novih čarobnih rješenja nema.
Vlada je zajedno s ekonomskim magovima mudrovala i konačno kao prvu antirecesijsku mjeru navela rebalas proračuna koji se, priznaju, mora uskladiti s činjenicom da će ovo biti godina gospodarskog pada, a ne rasta kako je to predviđao prvotni Šukerov optimizam.
Osim rebalansa zapovijeđeno je rasterećenje gospodarstva, štednja u javnim poduzećima, nadzor uvoza i olakšavanje stranih investicija, “podizanje” HBOR-a, osiguranje likvidnosti, red na tržištu nekretnina, čuvanje tečaja kune, igranje svih karata na turističku sezonu i zaštita životnog standarda najugroženijih.
Sve iz dugo očekivanog antirecesijskog paketa već se provlačilo kroz izjave članova Vlade, ekonomista, gospodarstvenika i sindikata pa se postavlja pitanje zašto se čekalo, a ono što posebno izaziva ogorčenje građana jest spoznaja da javna poduzeća mogu uštedjeti čak dvije milijarde kuna. Zašto do sada nisu štedjeli?
Nije dopustivo da spomenuta poduzeća u zemlji u kojoj već duže vrijeme većina steže remen, istodobno predstavljaju nedodirljivu zonu koja kao da je ne samo iz neke druge zemlje, nego s druge planete.
Trebala je voda doći do grla pa da i premijer zavapi kako direktori tih poduzeća ne mogu imati plaću veću od njegove, a posebno čelnici gubitaša. U narušenom sustavu vrijednosti ušlo se u godinu recesije koja je konačno otkrila sav moralni, gospodarski i politički glib.
Iako ovaj paket u plaće dužnosnika još ne dira, postala je nepodnošljiva misao da postoje oni koji prespavaju većinu saborskog mandata i mudro šute, krijući kao zmija noge svoje povlastice.
Mada bi bilo logično da se vrednuje znanstveni rad, da se zdravstvu, obrazovanju i umjetnosti dopusti da dišu, to je odavno u sferi idealizma. Prevladava opsjednutost brzom zaradom i munjevitim probitkom. Politika sve više postaje magnet zbog visokih primanja, ugleda i položaja, a sve manje zbog iskrenog domoljublja i naprednih ideja koje bi donijele dobrobit za sve.
Ipak s obzirom da recesija sve jače pritišće pojavila se inicijativa predsjednika Mesića da se njemu smanji plaća, a onda i svim državnim dužnosnicima odnosno da se plaće vrate na razinu prije povišice od 6 posto.
Nije teško pretpostaviti kako će ovu velikodušnost prisvajati i predsjednik Sabora Luka Bebić i Milanović čija je stranka podnijela prijedlog u tom smjeru, a i sindikati kojima odavno dušu diraju zastupničke plaće i mirovine.
Tako će se opet s ekonomijom ispreplesti politika. Nepopularne mjere neće moći čekati da prođu lokalni izbori, a konsenzulani otpor recesiji koji je potreban izostat će budu li se, kako sada izgleda, stručnjaci za antirecesijsko djelovanje okupljali na dva mjesta, pod “dva štapa”, Sanaderovim i Mesićevim. Jer, Mojsije je samo jedan.