ČAKIĆ: “Što je film odmicao kraju sve više smo nekome smetali”

Jedan od glavnih aktera “Malog diva” Branimir Čakić za Zadarski list iskreno progovara o tome kome je snimanje ovog filma smetalo i šikaniranju cijele postave filma na Avvantura film festivalu iako su na dvije lokacije za vrijeme projekcije popunili gledalište do posljednje sjedalice

Mali div postigao je svoj cilj, iako definitivno nije kraj, zapravo čini se kako je ovo tek početak. Premijerno je prikazan 15. svibnja prošle godine. Nakon toga se mogao u dva navrata pogledati na Avvantura film festivalu, a nedavno je pet dana zaredom igrao u Kazalištu lutaka Zadar i samim time je tek došao na svoje. Film je od samog početka, dakle rada na njemu, pokrenuo brojne reakcije, naravno i pozitivne i negativne. Uz redatelja Igora Goića, osoba zadužena za 30-ak funkcija na filmu, bio je Branimir Čakić. Vidno umoran od filma, ali i zadovoljan.
– Smatram kako mi je to jedan od najboljih poteza u životu, mislim općenito. Što vrijeme više odmiče svjestan sam da je to jedan jedinstven pothvat. Nisam siguran da će se u istom obliku i dimenzijama takvo što ponoviti. Na ovaj način, identičan organizacijski, nikad. Problem je doslovno jedan, koordinirati s velikim brojem ljudi, bez da ih platiš. Ja sam sebe nazvao emotivnim prosjakom, emotivno prosiš ljude, kušaš stara i nova prijateljstva, dovodiš svoju reputaciju u pitanje.
Svi koji su tvrdili kako je nemoguće snimati film ovakve produkcijske zahtjevnosti na ovaj, gerilski način, gotovo su bili u pravu. Gotovo… U hrpi situacija nas je poslužila sreća. Da je sve ovisilo o našoj snalažljivosti i o dobroj volji ekipe ne bismo to još završili. Sreća da nitko iz ekipe nije bio bolestan ili spriječen na neki način u ključnim razdobljima snimanja. Zamislite samo kako je bilo organizirati tri dana zaredom snimanje na Velebitu, s trideset članova tima, a svi imaju svoje obitelji i svoje redovite poslove. Trebalo je svaki dan organizirati prijevoz, više vozača, hranu, benzin… I to sve bez sponzora. Na kraju kad pogledate, najlakši je kreativni rad. Nijedan film više ne bih radio organizacijski.
Unatoč tome Branimir kaže kako je presretan, i to iz više razloga
– Presretan sam ponajviše iz dva razloga. Zbog prilike da prenesem konkretnu poruku, jezikom naroda, i da glazbom pokrenem sliku. Osobno mi je glazba uvijek bila nemjerljivo draža od filma. Filmofil jesam, ali u glazbi, za razliku od filma, puno više žanrova trpim, kaže Branimir.
No, što je to zapravo bilo najteže prilikom stvaranja ovog filma?
– Definitivno logistika. Cestovna snimanja su bila užas, jer je trebalo zaustavljati promet, ovisili smo o dobroj volji ljudi. Ili na Plitvicama, pored Velikog slapa, moliti ljude da se zaustave, to je bilo užas, a tu su se najgorima pokazali naši ljudi. Problema nije bilo s Japancima ili turistima iz sjeverne Europe.
Potpora Grada?
– Grad nam je dao dozvole za Kalelargu i most i skidam kapu za to, ali to je sve. Što reći kad se pomogne u jednoj stvari, a odmogne u narednih deset. Zašto je sve stalo, pomoglo se samo u jednoj stvari. Gdje je puklo, tko je koga nazvao? Dobili smo dozvole, policiju za snimanje, a što je film odmicao kraju sve više smo nekome smetali. A zna se kako u Zadru nije problem nekome smetati. Enio možda nije odgovarao politički, ja sam čudak, luđak što trči u podne na 30 stupnjeva, vazda u svojim svjetovima, a takvi su i svi drugi.
Međutim, uplakana, ozarena lica govore više od pedeset dobrih kritika.
Ako glumcu nije bilo problem tri dana stajati na stini na Velebitu, za nula kuna, ili Eniu, koji je zatvorio konobu da bi bio na snimanju, otkud meni obraz da se bunim?
Osim Grada postojao je i problem s Avvantura film festivalom na kojem je film prikazan?
– Tu je možda veći problem Grada nego festivala. Ako pogledate druge festivale u Hrvatskoj, vukovarski, pulski, splitski… Kako počinju? Imenom grada. A ovaj naš? U roku tri godine je zgurao Zadar u drugi red. Sam taj koji je odlučio da se tako zove festival je matirao sebe kad kaže da promovira grad. Tu je sve jasno, to je nedopustivo, znači doslovno tko te šljivi Zadre.
Kad je došlo do toga da naš film treba prikazati nije bilo razumijevanja. Tek je galama učinila da se naš film uvrsti. Meni je film odbijen, galama se digla i kad se shvatilo da bi se mnogi mogli osramotiti kad bi odbio toliki broj Zadrana od nekog tko sa Zadrom nema veze; jednostavno se moralo reagirati i popustiti.
Onda opet činjenice, oba puta smo popunili do zadnjega mjesta gdje je film prikazan, na Forumu i u Narodnom kazalištu, a nitko od nas nije pozvan na niti jednu zakusku ili zabavu. Zašto? Da se ne bi netko tamo upoznao s nekim, ostvario neki kontakt, možda netko od glumaca, tehničara. Pazite koje su mogućnosti zakinute, netko je, primjerice, mogao zamijetiti koliko je mala Paola dobra glumica i pozvati je u neki svoj projekt. Koliko je karijera možda sputano zbog nečije taštine, nerazumijevanja ili, ne želim vjerovati, bezobrazluka. Činjenica je, dakle, da smo sudjelovali na festivalu a da nismo pozvani nigdje.
Ipak, više od svega me smeta što je Zadar zguran u drugi red. Što Zadrani imaju od toga da se većina tog novca troši na večere za filmaše? Netko se dođe provozati do Kornata, a ne upozna zadarske filmaše, mlade zadarske snage. Ne želim uvrijediti cijeli niz ljudi koji marljivo rade na festivalu. Nemam ništa protiv festivala, ali neka Zadar bude na prvom mjestu i u prvome redu.