Zoranov i Mrsićev ZOR

Žalosno je kada je lajtmotiv rasprave o prijedlogu izmjena Zakona o radu riječ „laž”. Njome su se nabacivali sindikalisti i ministar rada Mirando Mrsić, ona je pisala na oduzetim transparentima sindikalaca u galeriji sabornice, a ministra je čelnik Udruge radničkih sindikata Damir Jakuš usporedio i s najpoznatijim lažljivcem na svijetu kazavši da bi Mrsiću da je Pinokio nos narastao toliko da dodiruje one u zadnjem redu sabornice.
A sve je zapravo u cijeloj priči o ZOR-u mirisalo na za radnike još gore razdoblje dezorijentiranosti vlade i zaglušujuće buntovnosti sindikata. U postojećoj gospodarskoj situaciji teško da se može raditi o nadgradnji radničkih prava dok se grčevito traži tek ono primarno pravo – na rad, a ni to veliki broj radno sposobnih ne može ostvariti. Upravo suprotno, nezaposlenih je gotovo 385 tisuća i ta brojka raste. Stoga SDP-ov najaktualniji slogan „red, rad i rast” zvuči potpuno nestvarno. Ko što irealno zvuče i usporedbe njemačkog i hrvatskog radnog zakonodavstva jer ono se zbog različitog stupnja gospodarskog razvoja i rasta ne može uspoređivati, ni prepisivati. Lakše otpuštanje, ali i lakše zapošljavanje, famozna fleksibilizacija tržišta rada možda može i proći u njemačkoj dinamičnoj ekonomiji, ali ne i u potonuloj hrvatskoj. Ako se Zakon o radu „europeizira” radi konkurentnosti i investicija tada se to nikako ne može raditi u rigidnom obliku. Agencijski radnici zasigurno će smanjiti cijenu rada, a nesigurnost radnog mjesta i istodobno egzistencije nešto je što radnici teško mogu prihvatiti šutke.
Boljitak se ne nazire, a predložene izmjene ZOR-a za koje sindikati smatraju da dokidaju stečena prava radnika, postaju i politički eksplozivne, pa bi se socijaldemokratska vlada morala zamisliti do koje mjere spomenuti zakon može pustiti kao oblik diktata neoliberalnog kapitalizma u kojem se više ide na ruku poslodavcima, dok radnici trebaju biti sretni ako dobiju bilo kakav posao, bilo kada i za bilo kakvu plaću. Naime, radni tjedan do 56 sati, lakše otpuštanje, agencijsko zapošljavanje po potrebi kada ima posla i to za golu plaću, sve je to iz ministrove i premijerove pozicije teško braniti jer to nije ono čemu bi ionako očajni radnici pljeskali. Zato su pod saborskim prozorima dok je trajala rasprava zviždali i vikali da je sve velika ministrova laž. Bez obzira na to što je teško vjerovati kako bi Mrsić namjerno gurao zakon koji bi se još gore odrazio na tržište rada i (ne)zapošljavanje jar bi to značio i njegovo ministarsko zbogom. Čudno je što mu nitko od sindikalaca nošenih gnjevom, nije dobacio da zbog toliko laži i ne vidi dalje od nosa.
No, mirni ministar (ne)rada, sve je istrpio i opet gospodski pozvao sindikate za stol i na dogovor kako bi se Zakon poboljšao, bez postavljanja ultimatuma.
Čudno je kako su sindikalci bez riječi ograde odšutjeli šlepanje HDZ-a na valu njihovih prosvjeda, a posebno njihovih prijetnji kako će prikupljati potpise za raspisivanje prijevremenih izbora, a kada im vladajući prigovore da se očito ne radi o čisto radničkoj nego i političkoj računici, opet će vikati „laž”.
Istina je, nažalost, to da je danas uz sindikate HDZ, a dok je bio na vlasti, protiv izmjena ZOR-a – bio je Zoran…