»Da što prije svi skupa opet zaplovimo…«

Pust je grad. Ljudi ne zuje, automobili ne bruje, autobusi ne kruže, barke ne plove… Čini se da je to prvi put u povijesti da barke ne plove, a tužan prizor jednog od simbola Zadra, barke privezane u luci, slama srca i barkajolima i putnicima.
– Ja sam na barci od devedesetih i od onda je barka uvijek plovila, a i po pričama naših starijih barkajola, mislim da je ovo prvi put da barke uopće ne plove. Uvijek se radilo, u svakakvim uvjetima, a sad smo, po odluci Stožera civilne zaštite, morali obustaviti rad na 30 dana, zajedno s preostalim javnim prijevozom, govori barkajol Berto Gregov.
Kao i brojni drugi ljudi koji su zbog koronavirusa morali zatvoriti svoje radnje uz neizvjesnost i pitanje od čega da sad žive, barkajoli su s knedlom u grlu privezali barke i otišli »ostati doma«. Ali, druge nema.
– Naravno da nam je svima bilo krivo. I putnicima i nama, naravno, to nam je kruh. A i nije da se ikome stoji doma, govori Berto nenaviknut na godišnje odmore i praznike.
Ali s druge strane, kako kaže, previše je tu kontakta s ljudima.
– Treba putniku dati ruku kad ulazi u barku i kad izlazi. Kad na Đigi čeka troje ljudi, kako da im kažeš da netko uđe, a netko da ostane čekati… A opet toliko ljudi u barci ne može dovoljno daleko sjediti. Tako da je ova odluka opravdana. Evo, doma mi je supruga srčani bolesnik, a kći ima cerebralnu paralizu, tako da su u ugroženoj skupini. A mala čim me vidi na vratima viče ‘tata, digni me’. Naravno da neću riskirati da im nešto donesem, govori Gregov.
A kako će sad dalje bez zarade od vožnji, Gregov govori da ne zna ni sam, da je sad svima teško.
– Prijavio sam se da dobijem potporu dok ne radim pa ćemo vidjeti. Nema nam druge nego molit Boga da sve ovo što prije prođe i da što prije svi skupa ‘zaplovimo’, kaže barkajol.