Stranica 77

U ljubavi smo s drugima, u smrti smo sami. Znao je to dobro divni Valter Šarović. Valter glumac, Valter koji sipa mudre riječi, Valter zabavljač. Gdje je Valter tu je karneval. Kada su se klaunovi rasplakali ljudi su im se grohotom smijali, vjerujući kako je to njihova ludorija. Avaj, iza smijeha skriva se najdublja tuga. Valterova samoća najava je smrti.
Oko nas žive ljudi, a kao da ne žive. Naša samoća okružena je drugim samoćama. Tužno. Nije li vrijeme pogledati lijevo i desno od sebe i ugledati ljude. I biti brižan. Izgrađivati se u plemenitosti. Rasti u dobroti. Zalijevati privrženost prema ljudima oko sebe. Naša duša postat će lijepa, a naši obrazi bit će mili.
I, Valtere, što je to moral? Moral je ono što se mora – umah će Valter.
Bitni, pametni Miroslav Krleža u svom romanu »Na rubu pameti«, na 77. stranici, u novom izdanju Mozaik knjige ovako progovara o moralu: »Za mene je pitanje morala pitanje ukusa. Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu ničeg, što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje ukusa je pomanjkanje pameti, jer nešto što je pametno, to jest što je punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može biti nego skladno, nego ukusno«. »Nemoralno je piti loše vino«, kaže mi prijatelj.
Krleža, moral, ukus sklad, pamet. Predivna i dirljiva spoznaja.
Krleža je roman »Na rubu pameti« prvi put objavio 1938. godine. Krleža nadilazi vrijeme, briše ograničenosti, pomaže nam otkrivati zamućene kutke sebe. Čitati Krležu znači nadilaziti granice kojom ga ljudska glupost želi oivičiti.
Darujem vam stih, dva W. H. Audena iz pjesme Bujice, u prijevodu Tomislava Sabljaka, u izdanju Frakture.
»Draga vodo, bistra vodo, obijesna u svom toku,
Dok juriš il tumaraš kroz život tko ne voli
Sjesti pokraj tebe, slušat te i gledat,
Stvorenje čisto, savršeno u pjevu i pokretu?«
Da, da Miroslav Krleža je Bujica.