PROMJENA ŽIVLJENJA Manji broj Hrvata može razviti posttraumatski stresni poremećaj

Epidemija pandemije Covida-19 s kojom se Hrvatska suočava zadnja dva mjeseca nije donijela zdravstvene probleme samo u smislu obolijevanja od ove zarazne bolesti, već je narušila psihičko zdravlje brojnih građana. Svi su već tjednima u prisilnoj izolaciji te se suočavaju s uskratom uobičajenog socijalnog kontakta, a i kada taj kontakt ostvare on više nije na način na koji su navikli (nema rukovanja, grljenja, poljubaca, razgovara se na udaljenosti). S obzirom da smo još daleko od pronalaska cjepiva za ovu bolest, primjena brojnih zaštitnih medicinskih mjera promijenila nam je svakodnevni život, a sve se to nastavlja kroz određeno, još nepoznato dugo razdoblje.
Poznata zadarska psihijatrica, dr. med. Renata Sabljar Dračevac, osnivačica i voditeljica Dnevne bolnice Psihijatrijske bolnice Ugljan sa sjedištem u Zadru, kaže kako je čovjek društveno biće koji teži tome da se okuplja u većim ili manjim skupinama s osobama s kojima ima slične interese.

Svi smo pogođeni promjenom
– Imamo potrebu raditi i družiti se s drugima. Volimo podijeliti svoje probleme, ali i saslušati i pomoći drugima. Koliko god je tehnologija uznapredovala, ipak ne može zamijeniti izravan kontakt. Čovjek teško prihvaća promjene, osobito one nagle.
Mislim da su svi građani na ovaj ili onaj način pogođeni ovom »promjenom«, ističe dr. Sabljar Dračevac dodajući kako čovjek funkcionira složeno, radno, socijalno i obiteljski.
– Nažalost, sve tri strukture su poremećene. Radi se od kuće, praktično nemate jasno strukturirano radno vrijeme, većini nedostaju alati potrebni za rad. S druge strane socijalno funkcioniranje u potpunost se raspalo. Morali smo se odreći naših sitnih rituala, druženja, kava, odlazaka u kazalište, kino, šetnju uz more…. Na početku ovih promjena došlo je do osjećaja nelagode, a zatim i frustracije. Težina prilagodbe pojedinca ovoj izolaciji proizlazi iz nemogućnosti zadovoljavanja svih ovih potreba, kaže ova psihijatrica koja upozorava kako je i obiteljsko funkcioniranje također na kušnji.
– U normalnim ritmovima djeca su u školi, roditelji su na poslu. Sad smo zajedno čitav dan frustrirani zbog nemogućnosti izlazaka. U prilici smo se intenzivnije družiti s ukućanima. Svi mi imamo određena »očekivanja« od ukućana, kao i oni od nas. Sada smo na okupu i vrlo često smo razočarani reakcijama drugih ukućana. Naravno, i drugi su razočarani nama. Ovakva situacija mogla bi ostaviti negativne posljedice u obitelji, naglašava dr. Sabljar Dračevac koji upozorava kako dolazi do pojave zabrinutosti povezane uz ono što donosi budućnost, naročito zbog financijske i ekonomske problematike.

Stalni utjecaj ugroženosti
– Općenito gledajući jedan dio ljudi funkcionira s lagano sniženim pragom frustracije. Ljudi su, naime, prilagodljivi i imaju mogućnost adaptacije. Na društvenim mrežama preplavljeni smo humorističnim sadržajima vezanim uz bolest, izolaciju, represivne mjere…. To je najzdraviji oblik obrane od »ugroženosti«. Većina ljudij je, pak, »nervozna«, povišene anksioznosti zbog stalnog osjećaja ugroženosti, straha, neizvjesnosti…. Ako je narušen san i osoba se osjeća stalno napeto i umorno treba svakako potražiti pomoć stručnjaka. Manji broj ljudi može razviti posttraumatski stresni poremećaj. Najčešće dolazi do komplikacije nekog već prisutnog psihičkog poremećaja, ističe ova psihijatrica dodajući kako su najranjivije skupine kronični bolesnici, djeca i starije osobe čija se mogućnost prilagodbe nije razvila do kraja ili je narušena bolešću.
Među osobama na koje će ova pandemija Covida-19 ostaviti i psihički utjecaj su oni oboljeli i članovi njihovih obitelji koje se, nažalost, nerijetko stigmatizira. Govoreći o oboljelima dr. Sabljar Dračevac kaže kako oni opisuju da su bolovi nesnosni, kao i da je svaki udah kao paranje pluća…. Vidjeli smo mnoga svjedočanstva na internetu.
– Nažalost, bolest može završiti smrtnim ishodom. Teško bolesni, koji su se oporavili, sigurno osjećaju veliku sreću što im je bolje. Ako ste pozitivni, stigma se proteže i na sve članove vaše obitelji. Najveći problem je u malim sredinama gdje se istražuje tko je pozitivan, tko je radio test. Svaki dan se sluša izvješće stožera koliko je novozaraženih »u našem mistu«. Provodi se kontrola svih članova obitelji ili osoba koje su bliske s njima. Radi se pritisak »obilježenosti« i vjerojatno će te osobe razviti neki psihički poremećaj, zaključila je ova psihijatrica dodajući kako se još uvijek nema dovoljno podataka, ali se može očekivati da će se ovaj problem stigme zaraženih i oboljelih vući mjesecima, možda i godinama.
 

Zdravstvene radnike samo je strah da ne zaraze svoju obitelj

Dr. Renata Sabljar Dračevac se osvrnula i na mogućnost da njezine kolege, zdravstveni radnici koji su radili s oboljelim pacijentima, razviju neki psihički poremećaj.
– Zdravstveni radnici većinom imaju dobre mehanizme obrane, osjećaju da sudjeluju u nečem velikom i dobrom, nikakva žrtva im nije teška. Ovaj osjećaj daje i snagu da prebrode realne strahove: "Hoću li se zaraziti i umrijeti od ove bolesti?" Mislim da je najteže onima koji se vraćaju kući i stalno se pitaju: "Jesam li zarazio svoje najmilije?" Dobro je što se radi u turnusima od 14 dana jer na taj način, osim epidemioloških problema, rješavaju se i psihička napetost i strah, može se doseći kvalitetan odmor pa se ponovno regeneriran vratiti na stresan posao, rekla je ova psihijatrica.