Ni začina priko načina

Počeo je raditi sa devet godina na brodu i to kao “mali od fuguna”. Kada bi brod zahvatila oluja, njega bi onako u strahu, gologlavog i bosog vezivali za stup na krmi da ga more ne povuče. Od studeni, straha i bolesti drhtale bi mu ruke i noge. I to je bio prvi posao izvan kuće našega profesora Mate Balote
Utrčao sam u kuću i vidim kako svinja, teška oko stotinu kilograma, njuška oko kolijevke. Dijete vrišti! “Jurček, ovo ti nikada neću zaboraviti!” reče majka dok sam u rukama držao njezinu curicu, spasivši joj život od proždrljive svinje

Petak je. Treći tjedan  mjeseca svibnja 2011.  godine. Lijep prekrasni proljetni dan.  U Gradu temperatura oko 26  stupnjeva. Dominira odjeća  kratkih rukava. Zaista topao  dan. Puše lagani povjetarac.  Oko podneva prolazim ulicama grada Zadra. U prolazu  me pozdravi veselim smiješkom gospođa mojih godina. Bluza joj je nešto dužih  rukava. Onako u žurbi lijepo  sam joj odzdravio i nastavio  dalje. Bože, zašto uvijek neka  žurba? Trebao sam se zaustaviti i malo popričati s njom.  Onako da se malo našalimo i  da mi na rastanku kaže: “Uvijek si isti! Kada ćeš uhvatiti  više vremena da se pošteno  ismijemo?”
Sine Ivane, dugim rukavima ona prekriva jednu istinu. Istinu koju možda svi ne  razumiju. Dok je kao dijete  od svega nekoliko mjeseci  ležala u kolijevci neobično su  se otvorila vrata od kuće.  Instinkt djeteta  je govorio da  je mater. Radoznalo je širila  ručice misleći da će joj majka  zatepati i uzeti je  u naručje.  Umjesto matere, ušla je svinja. Dijete je preko kolijevke  pružalo ručice i ispuštalo  dječje glasove, glasove   nježnosti i prijateljstva. Navikla je, kada dolazi mater da  joj ljubi ručice, obraščiće i  nosić. Sada osjeća dodir nepoznatoga stvora po svojim  rukama. Nema veselog glasa.  Samo neko nepoznato uzdisanje. Zna da to nije njezina majka. Čudno stvorenje  počelo joj je uzimati prst za  prstom. Jauci bespomoćnog  zapomaganja širili su se zrakom. Tko je prvi čuo priskočio je u pomoć. Posljedice  su ostale trajne. Jecaje majke  toga dana osjetilo je cijelo  selo.
Zlo se u tren dogodi
Prije više od pedeset godina bio sam ispred naše  kuće. Odjednom netko pozva: “Ovce su u vrtlima!” Susjeda ocjenjuje da bi mogle  biti njezine ovce. U hipu ostavlja pranje robe u lukšiji.  Dasku za pranje stavlja na  vrata kuće i podupire je kolcem. Brzim trčećim korakom  gazi prema vrtlima i onako  glasno govori: “Bija! Bija!”  kako bi je ovce čule i napustile vrt. Vrt je pun, kupusa, salate i jesenskog  krumpira. Baš prava poslastica za ovce. One baš olako  ne napuštaju ovaj jelovnik.  To obično malo duže traje.  Začujem plač djeteta u susjedovoj kući. Meni je tada  bilo negdje oko sedam godina. Skočio sam niza zid  visine oko dva metra i našao  se u susjedovom dvorištu. Vidim, na vratima nema daske  za pranje robe. Daska leži na  podu. Utrčao sam u kuću i  vidim kako svinja, teška oko  stotinu kilograma njuška oko  kolijevke. Dijete vrišti! Zna  da nije mater. Ja sam se sav  pretvorio u aždaju. Nogama  sam tukao svinju po stomaku,  njušci, tako da je ona počela  škičati. Kada se pokušala  okomiti na mene, uzeo sam  drško od krampa i nekoliko  puta je raspalio po glavurdi,  tako da joj u životu nikada ne  padne na pamet prilaziti kolijevci. Nakon što sam je istjerao iz kuće, uzeo sam curicu u naručje. Ona se je  toliko privila uz mene da  njezin jecaj i zagrljaj osjećam  još i danas. Dok joj se mater  nije vratila, ja sam samo prebirao po njenim prstićima i  razmišljao: “Ovi lijepi i nježni  prstići mogli su završiti u  svinjskoj utrobi. U trenu nestati! A ona biti vječiti bogalj.”  Kada je susjeda onako sva  zadihana u žurbi ušla u dvorište, izbezumljeno je upitala:  “Jurček, što se je dogodilo?”  Zna ona da do tada ja nisam  nikada držao u naručju njezinu curicu. Što sada ovo?  Susjedi sam potanko ispričao  događaj, našto je ona zahvalno odgovorila: “Jurček,  ovo ti nikada neću zaboraviti!” Istoga dana, ovo je bilo  potisnuto u zaborav. Tek nakon pedeset godina kada sam  u prolazu sreo meni dragu  osobu s dugim rukavima,  sjećanja su se povratila. Ako  bi me netko danas pitao koja  je odgovornost majke i oca za  ovakav događaj? Rekao bih –  nema odgovornosti. Zlo se  dogodilo. U to vrijeme, manje više kod svih slučajeva je  slična situacija. Nije mi poznat niti jedan slučaj u Krnezi.  Razlog! Samo sretna okolnost!
Patnje nekadašnje  žene
Sine Ivane, u to vrijeme  svinje su slobodno šetale selom. Ujutro bi se gonile u  ispašu. U istoj kući, u jednom  kraju je boravilo blago a u  drugom ljudi. Neku čvrstu  ogradu rijetko je tko imao.  Da ti opišem dnevni raspored moje susjede. Ujutro bi  se ustala u četiri sata odagnati ovce u krš. Donijela bi  vode u kablu na glavi s bunara ili u burlu na leđima  .  Otišla bi u polje donijeti zelenja za sebe i blago. Otpremila bi djecu u školu ili na  druge zadatke. Nahranila i  pazila staru babu. Ponovo  otišla u polje kopati. Dojila  dijete. Nahranila svinje. Zamijesila i ispekla kruh. Oprala robu. Pomuzla ovce i kravu. Stapala mlijeko. Spremala ručak. Pribavila drva.  Krpala robu. Plela čarape i  džempere…. Muž je na radnji  negdje daleko. Struje u selu  nema. Plina nema. U ovakvim životnim okolnostima  moguće je da se svašta desi.  Zato se je na selu uvijek  govorilo: “Malu djecu sam  Bog čuva.” Manje više, sve  matere su jednako brižne za  djecu.
I u ovako teškim životnim  okolnostima, na licu žena vidio si vedri osmijeh. Sjaj optimizma. Brigu za druge.  Nedjeljom bi se lijepo uredile  za misu. Poslije mise u  kolo  se hvataju i mladi i stari.  Žetalice bi žele od jutra do  mraka. Uvečer, na povratku  sa žetve, cijelim poljem se  razlijegala pjesma žetalica.  Ako bi se nekome zlo desilo,  svi bi priskočili u pomoć.  Zajedništvo je bilo prisutno.
Kada su mi ove misli prostrujile glavom, na jednoj od  užih ulica u Gradu, vidim na  ulici za stolom kafića dvoje  dječjih kolica. Skoro cijela  ulica je zatvorena. Možeš  proći samo bočno. Za stolom  sjede dvije mlade gospođe.  Stasite sprijeda i straga. Jednu nogu ispružile i položile  na drugu stolicu, a drugom  nogom ljuljaju dječja kolica.  Cigaret u ustima. Kava na  stolu. Mobitel na stolu.  Mlataraju rukama. Govore toliko  glasno da se čuju na pedeset  metara. Najprije rafalnom  paljbom udaraju po svekrvi, a  zatim uzduž i poprijeko kritika od sistema do društvenog uređenja.
Mislim, zar ne bi bilo bolje  za djecu da su u parku. On je  udaljen svega stotinjak metara. I, da uz pjev slavuja i  kosa i gugut grlice lijepo  uživaju na svježem zraku. Isto tako, stotinjak metara je  do mora. Što bi im falilo da  uživaju na čistom zraku uz  miris mora, šum morskih valova, i lagani morski povjetarac.
Veličanstveni sprovod  Mate Balote
I, drugo. Po sjećanju bila je  veljača 1963. godine. Oko  polovice mjeseca. Hladan  zimski dan. Burno vrijeme  drži nekoliko dana. Po vrhovima Velebita snijeg. U  predvečerje biciklima su kući  u Krnezu stigli tvoji stričevi,  Marko i Krste. Kada smo  večerali oni počeše govoriti:  “Danas je u Istri sahranjen  naš profesor Mate Balota.  Ribar. Mornar. Kamenolomac. Rudar. Ekonomist.  Znanstvenik. Književnik.  Ovoliki sprovod Istra još nije  vidjela. Osam tisuća ljudi. Na  sprovod su mu došli iz cijele  Istre i šire; rudari, seljaci,  radnici, pomorci, đaci, studenti, znanstvenici. Svi su toga tmurnoga dana plakali  kraj njegova groba. Zašto?  Upornim radom i sposobnošću dosegao je vrhunac u  ekonomskoj nauci. Vanjštinom je cijeloga života ostao  manualni radnik. Kada bi govorio nama o ekonomskim  zakonitostima, izuo bi cipelu  i stavio je na stol. Iz obične  cipele toliko je izvlačio ekonomskih logika da je to nezamislivo. Uvlačio je stočarstvo, kožarstvo, kaučuk, čavle  metalne, čavle drvene, potkovice, tekstilnu industriju,  cijenu rada, tržište, zakon vrijednosti, kalkulacije, poreze,  carine… On je bio glas naroda. Napisao je pedeset i  jednu knjigu. I zato je toga  tmurnoga dana plakalo za  njim osam tisuća ljudi. Počeo  je raditi s devet godina na  brodu koji je prevozio kamen  od Istre do Ancone i to kao  “Mali od fuguna”.
Naš Mate je sa devet godina ustvari bio sluga svima  na brodu. Svima, od običnoga mornara do kapetana i  poručnika. Svaka nervoza istresala se na malome. Nikada  nije imao mira ni počinka.  Ako je nekome trebala kava i  u tri ure poponoći, mali je  bez pogovora morao napraviti. Teško njemu ako nešto  ne bude u redu.  Kada bi brod zahvatila oluja, njega  bi onako u strahu,  gologlavog i bosog  vezivali za stup na  krmi, da ga more  ne povuče. Od studeni, straha i bolesti drhtale bi mu  ruke i noge. I to je  bio prvi posao izvan kuće našega  profesora Mate  Balote. Kasnije se  zapošljava u kamenolomu i na  željezničkoj pruzi.  Ove riječi stričeva,  teško padoše i babi ti Zorki. Ona  zaplače! Ode u  konobu. Oku napuni kukuruzom.  U nju stavi voštanu svijeću. Zapali  je i kaže suznih  očiju: “Red je da  se i mi svi pomolimo za dušu  našega Mate Balote. Što li je sve propatilo  jadno dite.”
Velike misli  u malo riječi
Sine Ivane, kada sam  pročitao njegova brojna djela, shvatio sam kako se u  malo riječi može kazati puno.  Svaka riječ mora biti jasna i  razumljiva svakome. Držim  da i ti od našega Mate nisi  bog zna koliko pročitao. Da  se ne bi zaboravila njegova  djela, ja ću ti onako na izvornom Istarskom jeziku napisati samo njegovu pjesmu  KOZA. Ti je nauči napamet,  tako da vidiš kako se kroz  kratku pjesmicu puno toga  može reći o gospodarskim,  socijalnim i političkim prilikama toga vremena. Kada  dođeš kući drago će mi biti  ako mi je izrecitiraš.
Četiri ure je mati hodila,
pedeset miljari koraki je  učinila
na tašte.
Tako je došla priko brigi i  drag
h meni u grad
i donila glas
da je koza krepala.
Doma leži starica baba,
i mala sestra je bona.
Hiža prez žita, prez muke,  prez šolda
i krepana koza.
Jopet miljari koraki.
Svaki je korak pun škrbi.
Ma kako se moru tolike  duše prihraniti
od plaće jenega diteta u  gradu.
Tri dane nis hrane pokusija
tri noći za kozon san plaka
i dela u ognju
četrnajst ur na dan.
Ma daleki cesar austrijski
i veliki car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča misli jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače  za kozon.
Sine Ivane, velika je tuga u  familiji kada ugine neki kućni  ljubimac. A, kolika je tuga  kada ugine ljubimac koji daje  i svakodnevni izvor hrane.  Jutro bez mlijeka, palenta  bez mlijeka, tarci bez mlijeka, komadić kruha bez sira.  Djeca jedna drugome do  ušiju. Novca nema za drugu  kozu kupiti. Jedna plaća u  gradu malu kupovnu moć nosi. To ti je vrijeme bilo ne  tako davno.
U vrijeme brzih gospodarskih i političkih promjena u  svijetu, znamo zaboraviti tko  smo i što smo. Gubimo mjeru  za mnoge stvari. Kada se  nađemo na dnu ljestvice, govorimo da su drugi krivi. Baba ti je Zorka često govorila:  “U se i u svoje kljuse. Ne  budeš li radija, neće ti dati ni  Tito ni Benito. Budi umjeren  u svemu. Ni vjere preko mjere, ni začina preko načina.  Ako ti drugi radi – drugome i  jest.”