Gdje su nestali pravi muškarci?

Kako odabrati pravu kozmetičarku, frizera, pedikera, haljinu za maturu, vjenčanicu, kumu, posao, kućnog meštra, sandale za ljeto, badić, šugaman, kremu za lice, ređipet, spravu za vježbanje, hulahopke da ti guzica izgleda kao u Đej Lo… I ne samo to, nego i kako odabrati idealnu teću za rižot, tavu za palačinke, čaše koje se ne mogu razbiti, nož koji kapulu reže na jednake kockice, a u slučaju da te nervira, partneru ga bez beda možeš jednim potezom zariti u izdajničko srce…
Za sve što ti treba, od ku.ca do palca, sve te oko toga mogu posavjetovati mudraci na svakom kantunu, na svakom portalu i u svakoj novini. Samo mi nije jasno, ako su toliko pametni i ako se držimo njihovih savjeta – od odabira momka, preko veličine one stvari do boje ređipeta, kako to da smo u totalnoj banani. Evo, ja sam živući i još uvijek hodajući primjer.
Počnimo od financija. Držim se svega onoga što pišu kako uštedjeti, kako se obogatiti, kako natući kamate u svoju korist, ali nikako ja ne vidim pomak. U još većem sam minusu nego što sam bila. Prosto me strah i svratiti do bankomata na javnim mjestima i uvaliti karticu jer da bankomat priča, za mnom bi vrištao da mu vratim pare. A opet, neugodno mi na zabačenim mjestima po noći ići vidjeti jesu li sjeli kakvi novci, zamisli da me netko napadne i zbog nedozvoljenog minusa završi u buksi zbog ozljeđivanja i pokušaja pljačke. Pa takvo đibre stvarno nisam… A da se kurvam, ovako izbirljiva kakva jesam, ne bi išlo.
A što da velim i kažem, jesam pomodna sam i što ću sada. Vjerujem tim zvizdarijama i pokušala sam sto i jednu dijetu. Ali nema koristi. Odgladujem, ubijem se od manijakalnog pokušaja vježbanja koje samo sliči na vježbanje i onda samo trenutak prije nego svisnem od nervoze i gladi utrpam par žlica nutele u sebe, samo da preživim do jutra. Pa onda uzmem još jednu. I još samo jednu. Pa jednu malu… Jebi ga, nisam karakter, znam.
Slično je i sa veštama, cipelama i sl. Poslušam ja sve to što oni savjetuju, dok bog nije bio tako visoko među oblacima, spržila bih sve kartice od peglanja, napunila ormar, ali kad shvatim da se utapam u moru jednakih žena, ne mogu ja to. Odmah dobijem fobiju da me netko prati, mjerka, zamjerka i slično. Pa opalim po svoju i baš me briga, kome se ne sviđa neka ne gleda…
Jedino što ne kužim po tim ‘modnim’ i inim savjetima je to kako netko može naći tipa. Te mora bit đentlmen, mora bit oficir s ružom ili bez ruže, romantičan, depiliran, podšišan, utegnut, zategnut, koristiti ovaj losion za tijelo, onaj dezodorans, imati tri para pločica na trbuhu, ni slučajno dlakava prsa, lančić oko noge a ne ko u dobra stara vremena oko ruke… Onda pokušam prevrtjeti po sjećanju znam li ikoga takvog. Pa se sjetim da imam dosta prijatelja takvih. Ali da već imaju dečke. Vidim svaki put da mi nešto u tim opisima kakav muškarac mora biti ne štima, pa sam došla do zaključka da to vjerojatno pišu dečki koji traže dečke.
Kod mene metar i lamica ne prolazi. Ne gledam ništa ispod dva metra. Ne gledam ni mužove koji više vremena provode pred ogledalom od mene, koji na kozmetičarku troše više od mene i kojima su od lasteksica zdrobljena jajca. A alergična sam i na lakirani špic papak, roza razdrljenu košuljicu i alaonajsevkin frizuricu. Pa dođem do zaključka da ustvari više nema muškaraca s kojima bih poželjela izaći. A žene mi uopće nisu napete.
Mare ([email protected])