Dalmatinka slovenske krvi i nemirnog duha

Nena je u atriju Kneževe palače otvorila prodajnu izložbu s koje će sva sredstva biti donirana umjetničkom projektu koji se održava u sirotinjskim četvrtima Nairobija u Keniji

U subotu je u atriju Kneževe palače otvorena izložba fotografija Nene Lukin, Zadranke rođene u Mariboru s trenutačnom adresom u Zagrebu. Izložba gdje posjetitelji mogu vidjeti fotografije nastale u Gani, Togu, Gvineji, Ugandi, Zambiji i Keniji otvorena je u povodu Međunarodnog dana Afrike, koji ove godine obilježava 50 godina postojanja.
U povodu otvoranje izložbe razgovarali smo s ovom neobičnom fotografkinjom koja za sebe kaže da je Dalmatinka slovenske krvi i nemirnog duha koja se nikako ne može dugo zadržati na jednom mjestu.
Svoje prve fotografske korake napravili ste na fotoradionici Zvonka Kucelina, sada urednika fotografije Zadarskog lista. Kako je došlo do vaše ljubavne priče s fotografijom?
– Mislim da sam se fotografskim virusom zarazila od tate. Moj tata je cijelo moje djetinjstvo za nama hodao s fotoaparatom u ruci. Lijepo postavljen stol za Božić za njega je bio dovoljan razlog da izvuče fotoaparat i počne slikati.
Moja priča sa Zvonkom Kucelinom je započela kada sam na ulazu u svoju srednju školu našla oglas o tečaju fotografije. Već me je tad zanimala fotografija, ali kako nisam imala nikakvoga praktičnog iskustva jedva sam čekala organizirani tečaj. Zvonko je bio dobar učitelj i zahvaljujući njemu naučila sam raditi u tamnoj komori, razvijati fotografe, neke osnovne trikove zanata. Bilo je to jedno lijepo iskustvo kojeg se i danas sjećam s osmijehom.
Proputovali ste cijeli svijet, ali se uvijek iznova vraćate Africi. I ova izložba u Zadru posvećena je Africi ili bolje bi bilo reći afričkim ljudima.
– Afrika je moja velika ljubav i strast. Ljubav na prvi pogled između mene i Afrike, jer to je jedini način na koji to mogu opisati, dogodila se već pri prvom udahu vrućega, vlažnog noćnog zraka pri izlasku iz aerodromske zgrade u Abidjanu na Obali Bjelokosti. Već u prvom trenutku sam znala da je to mjesto kojem pripadam.
Kako tamo govore francuski, a moj francuski se u to vrijeme mogao mjeriti s dvije riječi “merci” i “bonjour”, jedini način na koji sam mogla komunicirati s ljudima je bio kamerom i smiješkom. Iako su mi rado pozirali i muškarci i žene, ništa se ne može usporediti s afričkom djecom i njihovim osmijesima. Tad mi se prvi dogodilo da za mnom netko trči i moli me da ga slikam.
Iako siromašna, ta djeca u sebi nose nevjerojatnu radost. To je prva stvar koju primijetite kod tih ljudi. Iako žive u najgorim slamovima, bez vode i struje, osmijeh im nikad ne silazi s lica.
Izložba postavljena u atriju Kneževe palače prodajnog je karaktera, a sav novac s izložbe ide u humanitarne svrhe.
– Sva prikupljena sredstva od prodaje fotografija (cijena je 250 kuna po fotografiji) bit će donirana umjetničkom projektu koji se održava u sirotinjskim četvrtima (Mathare i Kiber) Nairobija u Keniji. Riječ je o projektu koji vodi 26-godišnji Onyis Martin. Onyis, iako i sam siromašan, svoje slobodno vrijeme provodi u slamovima Nairobija radeći na projektu koji razvija umjetničke talente djece. Uz njegovu pomoć djeca uče raditi nakit, maske, razne uporabne predmete koji će im jednog dana možda pomoći i da zarađuju za život.