Pomažu im “Beštije” dobrog srca

Nikada se nisam previše tužila i žalila zbog ovakvog života, kao da sam znala da se uvijek nekako isprepletu putovi dobrote. Tako je i onaj kojim voze “Beštije” stigao do mene, kazuje Laura, držeći za ruke svoje dvije djevojčice Tatjanu i Laru
Zadnji red, zadnja kuća, mi smo u svemu zadnji, kazala je pomalo tužno 41-godišnja Laura Kalata, udovica preminulog hrvatskog branitelja, objašnajvajući gdje se u karinskom novom naselju nalazi njezina nedovršena kuća koju će sada bez pomoći supruga moći završiti jedino uz pomoć “Beštija” dobrog srca.
Bez krova Na uzvišenju s kojeg puca pogled na zeleno – modru karinsku uvalicu, na Dan državnosti i po velikoj vrućini dočekala nas je mlada žena u crnini iza koje su, držeći se za ruke, trčkarale dvije plavokose djevojčice.
Doista, na “repu” reda novoizgrađenih kuća nalazila se ta Laurina, jedina bez krova, za čiju se katranon i crnom ljepenkom presavučenu ploču, neumoljivo lijepilo sunce.
Nedovršeni dom obitelji Kalata zapravo je iza svojih vrata krio tragove svih teškoća s kojima se suočava žena koja je u veljači ostala bez supruga, a s puno hrabrosti i borbe odgaja troje djece, otkrivajući ispod trepavica i iskrice optimizma.
Najstariji Tomislav koji ima 15 godina, nije bio prisutan, no doznajemo kako se školuje u Zadru za kuhara, a ono što posebno opterećuje Lauru je to što Tatjana boluje od celijakije dok je trogodišnja Lara rođena s Down sindromom. Prva na jesen kreće u školu u Karinu jako voli crnog mačka i kada naraste želi biti veterinarka, a druga bi rado u vrtić “Latica” u Zadru.
Kada se Laura s Darkom onih ratnih godina uputila iz Zagreba u Dalmaciju nije ni pomišljala kako će se sudbina s njom prilično okrutno poigrati i zatražiti da uloži svu svoju životnu snagu kako bi djeci pružila dom.
– Bili smo u Zagrebu podstanari, Darko je otišao u Hrvatsku vojsku i put nas je nanio u Obrovac u kojemu smo i živjeli, no kada se vlasnik kuće vratio morali smo otići. Živjeli smo u Obrovcu kod prijatelja, a onda prije Božića došli ovdje u Karin. Dobili smo materijal za gradnju, no on je propao, pa je suprug kada se zaposlio u “Heresu” na rate kupovao materijal za kuću. U to je vrijeme jako puno radio, a već je prije dvije godine imao srčani udar, priča s drhtavim glasom Laura, dodajući kako se nakon tih crnih dana u njezinom životu ipak pojavilo svjetlo.
Odjednom su se s mnogih strana pojavili ljudi koji su željeli pomoći, koji su vidjeli u kakvoj je situaciji, suosjećali što kiša (pro)pada možda ravno na stol prekriven i sada plastičnim narančastim stolnjakom.
Putovi dobrote Uz napomenu da se ne bojimo pasti s rasklimanih sjedalica, Laura je držeći glavu u dlanovima sa začuđujućim tonom svojevrsne vedrine pokazala oko sebe govoreći kako se iz kuće ne može istjerati miris vlage, dok je betonski pod prekriven tapetićima nemoguće održavati čistim kako bi ona htjela.
– Kiša se ispadala, sve je curilo, to je bio užas. Sada je vrućina neizdrživa. Uvijek ima prašine. Stalno smo bolesni. Nikada se nisam previše tužila i žalila zbog ovakvog života, kao da sam znala da se uvijek nekako isprepletu putovi dobrote. Tako je i onaj kojim voze “Beštije” stigao do mene. U motociklističkom klubu “Beštije” je brat jedne gospođe kojoj dijete ima Down sindrom pa sam se tako našla na “listi za pomoć”. Došli su pogledati kuću i odlučili prikupljati pomoć kako bi se sagradio kat i stavio krov, kazuje Laura stalno pogledavajući kamo je nestala mala Lara.
Za Tatjanu i njezinu sestricu dovoljno je velika radost izletjeti na široki karinski put i povesti u igru dva dječačića iz susjedstva. Majka ih je, kaže, naučila da ne traže previše, da budu skromne.
– Ako dobiju čokoladu, ne mogu i bombone. Zbog Tatjanine bolesti prisiljena sam puno trošiti na posebnu prehranu. Kilogram brašna za one koji boluju od celijakije stoji 30 kuna. Primam obiteljsku mirovinu od 1900 kuna i dječji doplatak koji iznosi isto toliko, no od toga se ne može dovršiti kuća, govori Laura, dodajući kako misli da će je “Beštije” koje su nedavno organizirale Međunarodni moto susret iznenaditi prikupljenim prihodom.
– Sretna sam što sada vidim da ima dobrih ljudi, onih koji vole pomoći drugima jer i njih to čini sretnima. Humanost prema nama iskazuje Udruga za Down sindrom, zatim udruga “Svjetlo” i gospođa Lepa Filipi koja je djeci darovala računalo, a paketi nam stižu iz cijele Hrvatske. “Heres” će također pomoći. To su sve razlozi zbog kojih i nakon svega volim promatrati more i optimistično gledam na budućnost, otkriva Laura, pokazujući s vrata svog “ciglenog” doma uranjanje okolnog zelenila u more koje se na sparini umirilo i iznad te čudesno lijepe boje na trenutke zasvjetlucalo srebrnim sjajem.
Laura sa svoje dvije curice i mačkom Rikijem pozirala je ispod prozora s rijetkim cjetićima đirana želeći prigušenim osmjehom poručiti kako su dobrota i humanost jače od svake nevolje.