Odlazak u veliki europski klub i medalja s reprezentacijom bili bi ispunjenje svih mojih snova

Slika korisnika admin
Sebastian GOVORČIN
OBITELJ JE TEMELJ BEZ KOJEG SE NE MOŽE - Marko Popović

Razgovor s Markom Popovićem započeli smo,  logično, s onim što je obilježilo  njegovu sezonu, a to je osvajanje Eurokupa s Unicsom i  plasman u Euroligu, te nagrada  za najkorisnijeg igrača Final  foura u Trevisu. Po običaju, nizale su se tu razne košarkaške  teme, od klupske sezone, matičnog Zadra, reprezentacije...,  no ono što nas se najviše dojmilo bio je odgovor na posljednje pitanje i zato je vrijedno  istaknuti ga odmah na početku.  Koliko je obitelj važna u životu  profesionalnog sportaša?

- To je temelj bez kojeg se ne  može. Jednostavno, živim na  tome. Bez obitelji ne bih mogao. Ove godine mi se dogodila  još jedna lijepa stvar, s kojom se  nikakav sportski rezultat ne  može mjeriti, a to je rođenje  sina. Sve ostalo mi je apsolutno  u drugom planu, čak i košarka,  za koju sam mislio da mi nikada  neće biti u drugom planu. Nema te medalje koja to može  promijeniti. Može me razveseliti, ali bez obzira dobio ili  izgubio utakmicu, kada dođem  kući i kada mi se to dijete nasmije, sve ostalo je manje bitno -  iskreno će Popović.

Iza 29-godišnjeg zadarskog  košarkaša jedna je od najljepših sezona u karijeri, koju  je obilježilo osvajanje europskog trofeja i to u glavnoj ulozi.

- To je najveći uspjeh u povijesti kluba, s tim da su 2004.  osvojili FIBA Europsku ligu,  koja je tada bila drugo natjecanje u Europi, dakle, u rangu današnjeg Eurokupa. Napravili smo veliki uspjeh za  klub. Drago mi je što sam bio  dio toga i što sam bio jedan  kotač u sistemu, koji je u tom  dijelu sezone funkcionirao besprijekorno. Mislim da, ako ostanemo na okupu, uz jedno do  dva pojačanja, možemo igrati  kvalitetnu košarku i u Euroligi,  barem za plasman među 16 najboljih momčadi.

Ponosan na sebe i  momčad

Unics je od početka Eurokupa bio najveći favorit za osvajanje naslova i cijelo je vrijeme ostavljao dojam da ga  ništa na tom putu ne može  zaustaviti.

- Izgubili smo samo kod kuće  od Le Mansa, kada se još igralo  za plasman u prvom krugu i  kasnije u drugom krugu od Cedevite i Gran Canarie, nakon  što smo osigurali prvo mjesto u  skupini pa su nam te utakmice  bile potpuno nebitne. Znali  smo da smo favoriti i jako dobro smo se pripremili za Final  four. Mogu reći da nikad  spremniji nisam dočekao dvije  utakmice kao te u Trevisu. Mislim da smo to i pokazali. Odigrali smo s autoritetom i, što je  najvažnije, pokazali kvalitetu.  Možda sada zvuči malo prepotentno, ali smo svi, od prvog  do posljednjeg igrača, znali da  možemo otići do kraja. Držali  smo to u sebi i na kraju se  ispostavilo da je bilo nekako  lagano.

O nagradi za najkorisnijeg  igrača završnog turnira sve je  već rečeno. Kako gledate na to  priznanje danas, nekoliko mjeseci kasnije?

- Mislim da smo bili u takvom  sistemu da je bilo tko iz petorke  mogao biti MVP. Pritom mislim  na Lydaya, Lampea, McCartyja  i Veremeenka. Normalno da mi  nagrada godi, jer je velika stvar  kada si na europskoj pozornici,  gdje te svi prate i to tako odjekne. Nisam bio ni svjestan  svega toga, ali apsolutno sam  zadovoljan i ponosan na sve što  smo napravili.

Imali ste priliku osvojiti dva  trofeja u svega tjedan dana, no  u polufinalu VTB lige slavio je  Himki i to u Kazanu.

- Napravili smo pogrešku što  smo organizirali završni turnir  VTB lige već šest dana nakon  Eurokupa. Bili smo emocionalno prazni. Koliko god smo bili  kvalitetni, a treba naglasiti i da  smo igrali bez Lydaya, koji je  imao temperaturu 40 i nikako  nam nije mogao pomoći, izgubili smo u polufinalu od  Himkija. Šteta, no sezona je već  tada bila uspješna. A kada tome  pridodamo i jedinicu u ligaškom dijelu ruskog prvenstva, mislim da smo napravili  puno. Jedino mi je ostao veliki  žal za polufinalom, jer sam  stvarno htio igrati finale protiv  CSKA.

Himki crna mačka

Himki je zapravo bio crna  mačka Unicsa ove sezone, jer  osim VTB lige, pobijedio ga je i  u polufinalu ruskog prvenstva.

- Odigrali su dobro, ali su bili  u prednosti jer su imali mnogo  više ruskih igrača u rotaciji. U  završnici prvenstva smo Lyday,  ja i svi stranci pali doslovno za  30 posto, jer su uvijek morala  biti dva Rusa na parketu. Zato  smo igrali mnogo slabije. A onda je došla i ozljeda McCartya,  koja nas je definitivno usporila i  razbila nam rotaciju.

Unics nije uspio kapitalizirati prednost stečenu u ligaškom dijelu, kojeg je završio  sa tri pobjede više od CSKA, a  četiri više od Lokomotiva, Himkija i Spartaka.

- Završili smo s omjerom  21-6, a u cijeloj sezoni smo  imali ukupno 55 pobjeda i 11  poraza, što je fenomenalno. Da  smo imali samo još jednog  igrača u rotaciji, mislim da bismo odgovorili Himkiju i završili  polufinalnu seriju sa 3-1.

Žal je još veći kada se zna da  je Unics u četvrtoj utakmici  vodio sve do posljednjeg zvuka  sirene.

- Ispustili smo tri razlike minutu prije kraja. U posljednjoj  sekundi smo primili koš, Kelati  je zabio nekakav poluhorok, ali  sve u svemu zasluženo su dobili.

Popović je često upozoravao  da se ne smije podcijeniti  CSKA zbog lošijeg razdoblja  kroz koje prolazi, jer je taj klub  uvijek u samom vrhu. Ispostavilo se da je bio u pravu, jer  su Moskovljani i ove sezone  osvojili naslov prvaka Rusije.

- Imali su lakši put od nas i  Himkija i znalo se da će doći u  finale svježiji. Sve momčadi,  koje su imale dobre ruske  igrače, bile su u prednosti.  Himki je imao Hansena, Savrašenka, Fridzona i Monju,  koji su vrhunski igrači. CSKA je  imao Kauna, Vorontseviča, Krjapu, Bikova, Šveda, Holdena.  To su sve pravi igrači i zato su  mogli imati mnogo više rotacije  od nas. Tu smo bili u deficitu.  CSKA je osvojio sve i svašta  svih ovih godina, dvaput Euroligu i to su igrači koji su tamo  već pet-šest i više godina, Holden čak osam. To treba respektirati i znao sam da će oni  otići do kraja.

Odličan unatoč ozljedi

Iza hrvatskog reprezentativca je još jedna odlična sezona  na individualnom planu, koju  nije poremetio ni lom ruke sredinom prosinca prošle godine.  Dapače, poslije toga je briljirao  na Final fouru Eurokupa.

- Imao sam odličnu sezonu  do ozljede ruke. Onda sam morao na operaciju i bilo me strah  kako će to izgledati na povratku. No, doktor je odradio vrhunski posao i zahvalan sam  mu na tome. Zbog toga je i bilo  mnogo emocija na završnici  Eurokupa. Sada sam jako ponosan na sve što se dogodilo.  Mislim da sam VTB ligu također odigrao na vrhunskom  nivou, mnogo bolje nego rusko  prvenstvo. Razlog tome je pravilo stranaca. Igrao sam manje i  nisam mogao pružiti onoliko  koliko inače pružam. Osim toga, morao sam igrati mnogo  više dvojku, jer je Samojlenko  igrao na jedinici, jer nije u stanju igrati dvojku.

Problem je predstavljalo i to  što su se prva i druga, odnosno  treća i četvrta utakmica polufinala doigravanja igrale u  razmaku od samo 24 sata.

- Doigravanje je bilo stvarno  iscrpljujuće, jer je suludo igrati  dan za danom. Toga nema ni u  NBA-u. U 24 sata moraš odigrati 60 minuta, ali tu nema  odmora u obrani. To je velika  borba za svaku loptu, za svaki  koš se moraš pošteno namučiti.  Igrali smo utakmice na 60 poena. Valjda su tim sistemom pokušali učiniti prvenstvo zanimljivijim i približiti ostale  CSKA-u, koji je relativno starija momčad pa su mislili da  možda neće moći izdržati u tom  ritmu. A na kraju su oni bili  svježiji od svih ostalih.

Sa 29 godina na leđima i  velikim brojem utakmica iza  sebe, kako tijelo fizički podnosi  sve napore?

- Iz godine u godinu ide sve  teže i teže. Neki put glava hoće,  a tijelo neće. Utakmica je iz  godine u godinu sve više, ali s  vremenom se naučiš neki put  prištedjeti. Tu i tamo preskočiš  poneki trening, što ti prije ne bi  palo na pamet. Imam košarkašku rutinu, koju sam stekao s  godinama i pazim na tijelo.  Više nije samo idemo u teretanu, nego radim sve preventivne vježbe da bi trajao u  košarci što dulje.

U završnici sezone Popoviću  se dogodila ozljeda zadnje lože,  zbog koje nije mogao dati maksimalan doprinos u polufinalu,  te je propustio seriju za treće  mjesto, u kojoj je Unics sa 3-0  pomeo Lokomotiv Kuban. Kada podvučete crtu, sezona je  bila...

- I više nego uspješna. I zbog  Eurokupa i jedinice u ligaškom  dijelu, koja je u Rusiji dosta  cijenjena. Šteta, jer kao sportaš  uvijek želiš napraviti i više nego  što možeš. To se i nama dogodilo, ali osvajanje Eurokupa  je nadoknadilo sve ostalo. Da  nam je netko ponudio ovakve  rezultate prije početka sezone,  objeručke bi prihvatili.

Što je bila tajna Unicsa? Koliko je bilo teško od skupa kvalitetnih igrača napraviti tako  dobru momčad?

- Na početku smo bili "ajme  majko". Nismo se mogli nikako  sastati unutar momčadi. Ispali  smo u kvalifikacijama Eurolige,  što je bilo veliko razočaranje,  ali malo pomalo se sve to posložilo. Ušli smo u sistem, trpjeli jedan drugoga i imali visok  stupanj tolerancije. Znali smo  koliko vrijedimo individualno,  ali smo isto tako znali da  nećemo ništa napraviti ne budemo li to povezali. Prvi put  sam se osjećao tako da sam  samo jedan mali važan kotačić,  a ne glavni igrač momčadi. Jer  nitko od nas to nije bio. Lampe  je možda najviše zabijao, ali  nije bio naš lider, zato što je od  nas pet-šest svatko mogao riješiti utakmicu.

Zanimanje velikog kluba

Ugovor s klubom iz Kazana  je istekao. Kakvi su planovi za  sljedeću sezonu?

- Imam na stolu ponuđen  novi ugovor od Unicsa. Zanimaju se još neki klubovi, a sigurno je da ispod Eurolige neću  ići. Unics je u prednosti pred  drugima, osim ako nije riječ o  vrhunskom klubu iz Final foura  Eurolige. Jedan od njih je pokazao interes, a ako bi se to  otvorilo, to bi mi bilo ispunjenje  svih snova. Ako to prođe, više  od toga u Europi ne može. Ako  ne, vratit ću se u Unics i igrati  Euroligu, sretan i zadovoljan.  Jer s Unicsom sam, uz Veremeenka i još neke, prije tri godine krenuo doslovno od nule.  Srastao sam s tom momčadi i  znam kako sve tamo funkcionira. Progresivno smo išli svake  godine prema naprijed.

Kada ćete donijeti konačnu  odluku?

- Uzeo sam petnaestak dana  da donesem odluku. Definitivno će to biti prije početka reprezentativnih priprema. Ne  mogu sebi dopustiti da odem u  reprezentaciju, a da ne potpišem ugovor. Neću ni otkazivati reprezentaciju, iako su mi  stavili klauzulu u ugovor da moram napraviti liječnički pregled  nakon reprezentacije, dakle,  može mi sve pasti u vodu. Ali  svejedno ću potpisati taj ugovor  i otići u reprezentaciju na vlastiti rizik.

Je li vam u nekom trenutku  dosadilo u Rusiji? Jeste li  poželjeli promijeniti sredinu?

- Nije. U nekim trenucima ti  dođe takav osjećaj, jer se jednostavno zasitiš svega, ali kada sve ide prema naprijed i  vidim da klub ulaže i diže se na  viši nivo, da nema stagnacije, to  me veseli. Unics ima ambicija, a  i ja ih još uvijek imam. Svi misle  da sam star igrač zato što imam  29 godina i već sam dugo u  europskoj košarci. Ali nisam.  Daleko od toga. Igram sve bolje  i bolje i mislim da ću ići još  prema naprijed. Mnogo sam  sazrio kao igrač. Igram nekom  drugom dimenzijom. Više ne  trebam zabiti 20 poena da bi bio  zadovoljan svojom igrom, već  razigrati momčad, ne zabiti  ništa, a podijeliti 10 asistencija i  znam da sam dobro odigrao.  Na kraju krajeva, ne postoji  samo napadački segment, nego  i ono što ne piše u statistici, a to  je obrana.

Unics je, kao svaki ozbiljan  klub, već počeo slagati momčad  za sljedeću sezonu. Terrell  Lyday je produžio ugovor, a  došli su centri Nathan Jawai iz  Partizana i Aleksej Savrašenko  iz Himkija.

- Žele ostaviti i mene i Lampea. McCarty, Veremeenko i  Samojlenko imaju ugovore. Jedan od kandidata za dolazak je  Terrence Morris iz Barcelone.  Mislim da će se opet stvoriti  prava momčad s ovim trenerom, koji ima stvarno dobar  sistem. Ali polako, vidjet  ćemo.

Reprezentativno ljeto

Prije povratka klupskoj  košarci, treba odraditi nešto  možda još i važnije. Za 65 dana  u Litvi počinje Europsko prvenstvo, Popovićevo peto, a  ukupno sedmo veliko natjecanje. Okupljanje reprezentacije  zakazano je 15. srpnja.

- Možemo samo preslikati  ono što je pisalo u novinama  prošle godine. Ne mogu ništa  novo reći na tu temu, osim  činjenice da sam od ove godine  najstariji igrač u reprezentaciji.

Novost je i sustav natjecanja,  jer je prvenstvo ove godine prvi  put prošireno sa 16 na 24  momčadi.

- Više je momčadi, ali vidio  sam da su vratili sa 14 na 12  igrača, što je loše. Više je utakmica za one momčadi koje će  otići do kraja. Umjesto devet  utakmica koliko je bilo prije,  sada će ih odigrati jedanaest.  Dvanaest je igrača u rotaciji,  neka se netko slučajno ozlijedi,  a nekoliko ih nije u adekvatnoj  formi, u kakvoj su bili u pripremnom razdoblju, igrati sa  sedam-osam igrača nije lako.  Vidjet ćemo, kako će biti drugima tako i nama.

Hrvatska je u "balkanskoj"  skupini C sa Grčkom, Crnom  Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, te kvalifikantom, koji će proizići iz  trojca Portugal, Mađarska,  Finska.

- Crnogorci su prava  momčad. Imaju Cooka, Jeretina, Vučevića, koji će biti prva  runda drafta, Vranješa, Dragičevića, Golubovića, Pekovića... Ne treba ništa više dodati. BiH također ima odličnu  momčad, Đedovića, Teletovića,  Bajramovića, Gordića... Kod  Makedonaca treba još vidjeti  koji će im stranac igrati, a mislim da je najbliži McCalebb iz  Siene. Imaju još Gečevskog,  Antića, Stefanova, braću Stojanovski... Grke također vrlo  dobro poznajemo, u svakom  slučaju, sve su to nezgodni protivnici.

No, i Hrvatska ima veliku  individualnu kvalitetu, mnogo  igrača koji igraju važne uloge u  vrhunskim europskim klubovima. Ključno će biti od toga  napraviti momčad, koja će prezentirati dobru košarku.

- Imali smo i u Unicsu individualnu kvalitetu od početka, ali dok se nismo skupili i  shvatili da jedan bez drugoga  ne možemo napraviti ništa i da  nećemo zaslužiti novi ugovor  sljedeće sezone, nije išlo. Kada  smo sebe podredili kolektivu,  rezultati su počeli stizati. Ako  tako nastupimo ovo ljeto i ako  izvučemo pouke sa svih utakmica na Svjetskom prvenstvu u  Turskoj, od one kada nas je  Brazil nakantao, preko kvalitetne igre i pada u završnici  protiv Slovenije, do poraza pola koša od Srbije, možemo biti  dobri. Reprezentacija je mlada  i sve je to škola za dalje.  Momčad mora biti ispred svega. Ako budemo igrali kolektivno kvalitetno u oba smjera,  prvenstveno u obrani,  možemo nešto napraviti na  tom nivou, kakvo je Europsko  prvenstvo. U konkurenciji  Francuske, Španjolske, Grčke,  Rusije, Njemačke možda s  Dirkom Nowitzkim, jako je  teško išta očekivati, ali zašto se  oni nas ne bi bojali više nego  mi njih.

Dolazak na prvenstvo, za razliku od nekih prethodnih,  najavili su i mnogi igrači iz  NBA. Razlog je, pored želje za  osvajanjem medalje i činjenica  da je Eurobasket kvalifikacijsko natjecanje za Olimpijske  igre u Londonu sljedeće godine.

- Svima je san igrati na Olimpijskim igrama. Ja imam to iskustvo i to je stvarno prestiž,  najveće moguće natjecanje.  Kada idete ručati, a pored vas  prolaze Bolt, Ronaldinho,  Isimbajeva, Federer..., to je  krema svjetskog sporta. Da  ništa više ne napravite u karijeri, kada to doživite, znate da  je to ono najbolje.

S Draperom ili bez, važan je samo rezultat

Kada je riječ o reprezentaciji, ono o čemu se najviše govori (i piše)  posljednjih mjeseci je pozivanje naturaliziranog Amerikanca Dontaye Drapera. Kakav je vaš stav?

- Već sam rekao sve na tu temu. Momak je pozvan, dat ću mu punu  podršku i kamo sreće da nam pomogne. Za mene je to završena priča.  Tu je gdje je i neka ga više nitko ne dira. Tako je kako je. Neki su za, neki  protiv, a njegov najbolji odgovor će biti igra. Bude li igrao dobro, a mi  pobjeđivali, sigurno će biti taj spasilac, a budemo li igrali loše, opet će  se govoriti što nam je on trebao. Odigrao je odličnu sezonu. Treba vidjeti  kako će igrati u nekom sistemu, jer je u Cedeviti ipak imao sve ovlasti  i bio je glavni igrač. Kada su me pitali za Andersona rekao sam ne, ne  zato što imam nešto protiv Amerikanaca. Dapače, cijeli život imam  mnogo prijatelja Amerikanaca i studirao sam tamo, ali mislim da smo  u tom trenutku imali dovoljno kvalitetnih igrača, koji su nam mogli  pomoći u osvajanju medalje. Uvijek smo tu negdje, u četvrtfinalu i ne  gubimo te utakmice po 20 razlike, nego na koš-dva. U svakom slučaju,  ni tada nisam bio taj koji će odlučiti tko će igrati, niti sam sada. Svu  sreću želim svima koji su u reprezentaciji, jer mi je san osvojiti nešto u  dresu Hrvatske. Bio to Draper, Jordan ili Markoishvili, baš me briga.

Nakon duljeg vremena nisu pozvani Davor Kus i Zoran Planinić.

- Kus je prije četiri godine prvi put razigrao za reprezentaciju, a  Planinić je tu sa mnom od početka, s tim da je on propuštao neke  kvalifikacije. Smjena generacija polako dolazi, doći će i do mene, ali još  se ne dam. Igram dobru košarku i nadam se da ću pružiti reprezentaciji  još dosta svijetlih trenutaka. Mislim da je moja najveća kvaliteta  borbenost i to je ono što bi htio naglasiti u slučaju Drapera. Može doći  bilo tko, ali ne bude li se borio za reprezentaciju, imat će najveći problem  na ovom svijetu. Ako dođe tu sa željom da se bori i makne po strani onu  američku nonšalanciju, mislim da mu nitko neće ništa reći. Neka odigra  kao da je rođen tu i mislim da će imati jedan veliki plus u karijeri.

 

Prvi trofeji su posebni

Gdje svrstati trofej pobjednika Eurokupa i priznanje za najkorisnijeg igrača u vašoj bogatoj karijeri? Mnogi su odmah povukli  paralelu sa osvajanjem ondašnje Goodyear lige sa Zadrom 2003.

- Tada sam rekao da treba prespavati. Sada mogu reći da prvi trofeji  ipak nekako ostanu najdublje urezani u košarkaško sjećanje. Unics je  kao klub vrhunski organiziran, ali nema navijače, nema dušu. To je drugi  dio priče. Da sam, primjerice, osvojio taj trofej sa Žalgirisom, imao bi  mnogo veću težinu, nego što ima s Unicsom. Zato mi je Goodyear liga  sa Zadrom draža od ovog Eurokupa.

Je li bilo nekog posebnog dočeka u Kazanu?

- Dočekani smo, iako smo došli tamo dva dana nakon toga i to rano  ujutro u 5 sati. Nije to bilo ništa spektakularno. Bili su samo oni pravi  navijači, koji nas prate na svim domaćim utakmicama, njih oko  200-300. Ali napokon smo prepoznati u Kazanu, što je velika stvar za  taj grad, koji ima jako puno sportskih kolektiva, od prvaka Rusije u  hokeju, odbojci, nogometu... Sve je to lijepo, no to što smo napravili mi  je najvažnije za osobno zadovoljstvo.

 

O Zadru bez komentara

Neizbježno pitanje  o stanju u zadarskoj  košarci, ovoga je puta imalo kratak i jasan odgovor.

- Na tu temu stvarno  ne bih ništa govorio.  Ne mogu reći ništa pametno, što drugi već  nisu rekli i što nije već  napisano. To je zatvorena knjiga za sada.  Želim čuti samo jednu  dobru vijest, bilo da je  riječ o potpisu nekog  dobrog igrača, zatvaranju financijske konstrukcije, rješavanju  dugova i sl. Samo da  se klub ne ugasi, to mi  je jedino bitno.

 

Bez kupa, promjene u prvenstvu

Generalno, može se reći da je ruska liga ove sezone bila dosta  jača nego prethodnih. Osim što se vodila zanimljivija borba za  prvaka, bilo je i više momčadi koje su mogle pomrsiti račune  vodećima. U prilog tome govori i činjenica da su sve četvrtfinalne  serije odlučene u majstoricama.

- Najveće iznenađenje za sve bio je Nižnji Novgorod, koji je završio na  petom mjestu. Najveće razočaranje je Spartak, koji je imao pravu momčad,  a završio je osmi. Imali su Domercanta, Petra Popovića, Dragovića,  Zupana, Beverlya, Thompsona, Ponkrašova, sve igrače od kalibra. Kuban  je također dobra momčad, u to su se mogli uvjeriti i Zadrani.

Kup se u Rusiji ove sezone nije igrao u najjačem sastavu.  Zašto?

- Odustali smo mi, Himki i CSKA, jer nije imalo smisla pored svega  dodati još te tri-četiri utakmice. Mi smo ih od pripremnog razdoblja  odigrali ukupno 74, a službenih 66, što je velika brojka.

I ove se godine govori o nekim promjenama u ruskoj košarci.

- Govore da se žele ujediniti VTB i ruska liga, ali tek od sezone  2012./13. O tom po tom.

 

Banić, Žorić, Stipčević - trud se isplati

Osim Popovića, odličnu sezonu imali su i ostali zadarski reprezentativci. Marko Banić je s Bilbaom došao do finala prvenstva  Španjolske, a Luka Žorić je sa Zagrebom osvojio duplu krunu. Rok  Stipčević će, pak, više pamtiti drugi dio sezone.

- Sa svima sam u kontaktu i sve sam ih pratio tijekom sezone. Rok je  u Ciboni imao očajnu polusezonu, utopio se u sivilo, ali odlazak u Varese  bio mu je pun pogodak. To je košarkaška sredina i tamo mu je dobro.  Kaže da je sretan i zadovoljan i to je najbitnije za svakog košarkaša.  Marko Banić i Bilbao su napravili jako veliku stvar plasmanom u finale i  samim time u Euroligu. Barcelona je ipak svijet za sebe i mislim da nitko  u finalu protiv nje ne bi ostvario nijednu pobjedu. Zagreb je na Žorićevim  krilima prvi put osvojio naslov prvaka Hrvatske. Bio je pedeset posto te  momčadi i svaka mu čast. Došla mu je ponuda karijere i odlazak u veliki  klub. Sada ga u Malagi čeka novi izazov. Drago mi je zbog svih njih. Sva  trojica su veliki radnici i sve je to dokaz da se trud kad tad isplati.

 

Nowitzki i Dallas

S obzirom da pratite sva zbivanja u europskoj i svjetskoj košarci,  što vas je u netom završenoj sezoni posebno impresioniralo?

- Daleko iznad svih definitivno Dirk Nowitzki i Dallas. Skidam im kapu na  svemu što su napravili. Posebno zbog prepotencije Wadea i Jamesa i  ismijavanja bolesti Nowitzkog poslije druge utakmice. To im se osvetilo. Dirk  je pokazao veličinu i drago mi je da je jedan europski igrač odveo svoju  momčad do NBA naslova. Ali opet treba naglasiti da nije on sam, jer je Dallas  bio prava momčad. Nikada više nitko neće sam osvojiti. Jedan jedini je  Michael Jordan. Nitko drugi više ne može bez pomoći momčadi. Miami je  imao tri igrača u pogonu na vrhunskom nivou , a Dallas pet-šest, Nowitzkog,  Terrya, Chandlera, Stojakovića, koji nikad ne igra pa uđe i stavi pet trica,  zatim Bareu, Mariona... Svi su konstantno davali nekakav doprinos.

Može li se za Nowitzkog reći da je najbolji europski igrač svih vremena?

- Apsolutno. Dražen Petrović je imao svoju karizmu i u svoje doba je, uz  Sabonisa, bio najbolji igrač. Kukoč također u svoje vrijeme, nakon Draženove  smrti. A najveći pečat u mojoj karijeri od velikih igrača je dao Dino Rađa.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno