Obranili smo Zadar i naše zaleđe uz potporu naroda i zadarskih poduzeća

112. brigada Zbora narodne garde u osnivanju, a kasnije 112. brigada Hrvatske vojske, sutra, 28. lipnja, obilježava 22. obljetnicu svog utemeljenja.
– Prva smo postrojba koja je formirana na širem zadarskom području, točnije na području današnje Zadarske županije sa zadaćom da obrani grad Zadar i njegovo šire zaleđe uz što manji broj žrtava kako branitelja tako i civilnog stanovništva, kaže pukovnik Marko Čulina, prvi ratni zapovjednik 112. brigade.
Važna zadaća, ističe na početku razgovora Čulina, bila je i sačuvati vitalne objekte i prometne komunikacije uz svojoj zoni odgovornosti od Paga do Stankovaca kako Hrvatska ne bi bila presječena na našem području i time cijeli dio južnije od Zadra bio u potpunoj prometnoj izoliranosti.
Kako danas, gospodine zapovjedniče, gledate na događaje iz ljeta 1991. godine. Gdje ste bili tih dana prije 22 godine?
Moji suborci i ja bili smo tada mlađi 22 godine. Isto tako mogu reći da smo danas iskusniji, mudriji te bogatiji za sudjelovanje u obrani i stvaranju hrvatske države koju smo u ljeto 1991. godine zamišljali i željeli.
Mnogi su već zaboravili pa podsjetimo kako su tekle pripreme za obranu Zadra i zadarske regije?
– Za našu željenu Hrvatsku oko 11 tisuća pripadnika 112. brigade sinova Zadra, Ravnih kotara, Bukovice i zadarskih otoka vodilo je žestoke i neravnopravne bitke protiv neprijatelja tzv. bivše JNA i pripadnika srpske nacionalnosti koji su se otvoreno stavili u službu rušenja i uništavanja svega hrvatskog, unatoč činjenici da je to i njihova Domovina gdje su dotad mnogi živjeli uz znatne privilegije.
Poginulo je i puno hrvatskih branitelja. Hrabro su hrlili u obranu Domovine iako u ljeto 91. još, vojnički, po naoružanju i ustroju, nisu bili pripremljeni za tako okrutan rat koji je bjesnio u zadarskom zaleđu.
– Za obranu, očuvanje i međunarodno priznanje RH, a poslije i za oslobađanje privremeno okupiranih područja, 74 pripadnika 112. brigade dalo je svoje mlade živote, dvojica se i danas vode kao nestali, a više stotina pripadnika je teže i lakše ranjeno.
Kaže se da za jednog ratnika treba raditi sedam radnika. Kakva je tada bila situacija u zadarskom gospodarstvu i jesu li tadašnji direktori imali razumijevanje za potrebe HV koja je još bila u fazi nastajanja i ustrojavanja?
– Sjećam se naših poduzeća i njihovih direktora koji su nas zvali i nudili pomoć koju mi nismo tražili ili nam u tom trenutku nije bila neophodna, a to su: Tankerska plovidba, Tankerkomerc, Vinilplastika, Otočanka, Elka, Adria, Polikem, Kemoplast, Kemotrans, Tvornica duhana, Danilo Štampalija, Elektra, Pošta, Bagat, SAS, Kidrič, Jadera, HTP Borik, Dalmatinska banka, Turisthotel, Vodovod, Zadarski transport, Agro Zadar, Sojara, Mljekara, Opća bolnica Zadar… Neka mi ne zamjere koje nisam spomenuo.
U poduzećima koje spominjete radilo je više od 20.000 radnika!
– U cijelom zadarskom gospodarstvu prije i u prvim godinama rata radilo bilo je ukupno oko 40.000 zaposlenih. Bilo je teškoća u poslovanju, ali ljudi su radili i primali plaću. Teško mi je kad vidim gdje su danas mnogi od spomenutih poduzeća, kad se sjetim njihovih vrijednih radnika koji su pod kišom granata odlazili na posao da bi mi mogli ratovati, ne zato što smo mi željeli rat. Rat nam je nametnut a mi smo neizmjerno željeli samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Nažalost, bez rata i krvi ta želja nije mogla biti ostvarena.
Pogledajmo, što je danas na lokacijama tih poduzeća koja su nam omogućila svojim materijalnim davanjima da obranimo grad Zadar i njegovo šire zaleđe?! Zar im je svima morala biti sudbina da prije nego dobijemo samostalnu hrvatsku državu oni budu proglašeni neperspektivnim, a njihovi radnici završe dijelom u mirovini, a mnogo veći broj njih na ulici?!
VIŠE U TISKANOM IZDANJU