BERBA BEZ ŠUŠURA Za šaku marušaka

Slika korisnika mkvanja
MARKO IVKOVIĆ IZ ŠKABRNJE I MILENKO VRKIĆ IZ TINJA O BERBI, OTKUPU I RAZLOZIMA ZBOG KOJIH SVE VIŠE RAVNKOTARSKIH VOĆARA KRČI NASADE I NAPUŠTA UZGOJ VIŠNJE MARAŠKE
Višnji maraški, koja je proslavila Zadar i zadarski kraj, ne piše se dobro. U posljednjih sedam godina u Ravnim kotarima iskrčeni su mnogi nasadi, a nije posađen ni jedan novi. Porasli su troškovi troškovi gnojidbe, zaštite, goriva i berbe za više od 30 posto. A u istom razdoblju otkupna cijena padala je sve niže i niže. - Ispod 4 kune proizvodnja je neisplativa, kaže Marko Ivković. Zašto su u PZ Maruška u Tinju pristali na Maraskinu cijenu od 3,60 kuna, kako posreduju u otkupu i pomažu voćarima koji još uzgajaju maraške ?
U RAVNIM KOTARIMA - U posljednjih sedam godina iskrčeni su mnogi nasadi, a nije posađen ni jedan novi

U ovo vrime od 20. lipnja do početka srpnja  nekada je u Škabrnji  bila prava "ludnica".  Berbu maraške pratio je neviđeni šušur, užurbanost.. A danas – ništa od toga. Ono što se  još „koprca“ to su zadnji izdisaji. Kako je krenulo za dvi, tri godine marašku ćemo moći još  vidjeti  samo na  dalekovidnici, u  dokumentarcima, kaže Marko  Ivković iz Škabrnje. Nekada je  bio direktor tamošnje PZ Škabrnja koja je sada u stečaju, a još je  jedan od rijetkih koji uzgaja maraške.

- Ode oko mene nije bilo  kuće koja nije imala nasade, a  sada samo ja imam 100-tinjak  stabala. Ostalo mi, onako više  da je imam, ža mi je maraške,  govori Marko s primjetnom  dozom  tuge u glasu.

Neisplativa otkupna  cijena

Osim njega u mjestu, ima još  nekoliko proizvođača, ali ni oni  neće  zadugo. Ljudi odustaju,  krče... Ostave po 10 do 50-ak  stabala za sebe, nešto prodaju  što ručno uberu.  Imati veće nasade se ne isplati, tvrdi Marko.  Otkupna cijena ispod 4 kune  nije isplativa, a sada više nema  ni otkupa. Otkad je Maraska  prestala otkupljivati počeli su  problemi. Probali smo sa Austrijancima, pa Slavoncima, ali  nije išlo, govori Marko.

Sve je naglo krenulo nizbrdo  prije pet godina kad je otkupna  cijena pala na 3,80 kuna. Danas je i manja, a nema ni otkupa. Protiv višnje maraške urotio se i cijeli niz  drugih,  nepovoljnih okolnosti. Poznato je da  ručna berba nosi gotovo 2/3  troškova, a da bi se prešlo na  strojnu berbu nužan je i odgovarajući uzgojni oblik.

-  Stroj ne možeš puno prilagoditi stablu, ali stablo stroju  možeš. Samo naši ljudi nisu bili spremni prihvatiti novosti,  kaže Marko i podsjeća da je on  osobno za zadrugu prvi stroj za  berbu nabavio prije 10 godina.

Umjesto vaze, na koji su naši  ljudi navikli,  trebalo je prijeći  na uzgojni oblik vretena. To je  gušći uzgojni sklop pa bi na jedan hektar stalo i 500 stabala.  Time bi se povećao prirod po  hektaru, a strojna berba bi bila  jednostavnija, pojašnjava Marko.

Za male količnine maraške  još se nađu kupci, svatko ima  nekog svog pa i on. - Kod mene  dolaze ljudi čak iz Župe Dubrovačke. Uglavnom ugostitelji.  Njih dvojica su se najavila da će  doći po 300 kila, sami odvesti i,  kako rekoše, platit će i marendu, otkriva Ivković dodajući da  ljudi od Imotskog, Sinja, Makarske i sve do krajnjeg hrvatskog juga više cijene kakvoću  ravnokotarske maraške nego  mi sami. Upravo od naše maraške prave likere i sokove zato  što je dokazano da ima najviše  suhe tvari, te najbolji omjer  sladora i kiselina. Plod maraške  iz našeg kraja odlikuje se  i  većom  koncentracijom antioksidansa antocijana i melatonina, nego što ih ima u drugim  sortama višnje. Zato je dobra  i  za sprečavanje krvožilnih bolesti i dijabetesa.

Kažem, veli Marko, male količine ručno ubrane nije problem prodati, ali od toga se ne  može živjeti.

Maraski koperanti  najeftiniji

Male količine odu. Za ozbiljnu proizvodnju najidealnija je  bila Maraska. Ona tehnologiju i  preradu, a mi proizvodnju sirovine. Da se vežemo jedni za  druge, ponavlja Ivković.

Maraska se, kaže, sa vlastitim nasadima na Vlačinama  nije baš usrećila,  berba ih košta  više nego što su prije plaćali  kooperantima. Tvrdim, da su  zadržali kooperante nikad jeftiniju marašku nebi imali. Iako  imaju strojeve za berbu im treba 50 ljudi. Gdje ih naći? O ostalim troškovima proizvodnje,  održavanju i njegovanju nasada, gnojidbi, rezidbi, zaštiti i  drugim agrotehničkim mjerama da se i ne govori.

-Samo u posljednjih pet godina troškovi gnojidbe, zaštite i  goriva porasli su za 30 posto. A  u istom razdoblju otkupna cijena je pala za više od 30 posto.  Porasli su i troškovi berbe s jedne na 1,5 kuna po kg, kaže Marko i podsjeća kako je prije Domovinskog rata na području  Škabrnje prirod maraške iznosio 110 vagona. U ratu su nasadi devastirani, ali su potom i  obnavljani, da bi prije pet godina dostigli 72 vagona. Tada su  uslijedili problemi s otkupom,  proizvodnja je rapidno opadala  da bi se srozala na niti 10 vagona koliko je iznosila lani.  Berba ove godine bit će još slabija, zaključuje  Marko Ivković.

Znatno slabiju berbu od  lanjske očekuju i na plantažama višnje maraške u Tinju.

U Tinju urod  ispoprosječan

- Urod je ispodprosječan,  kaže Milenko Vrkić, upravitelj  Poljoprivredne zadruge Maruška. Procijenjuje da će na 23  hektara ubrati 90 tona, a možda  i manje, kaže Vrkić. Maraške je   u cvatnji omela kiša nošena  vjetrom. Nevrijeme. Inače, na  plantažama ove zadruge prijašnjih godina znali su ubrati i  po 160 tona, dakle gotovo dvostruko više nego ove godine.

Urod je slab, ali barem nemaju problema s otkupom. Sve  što uberu otkupit će im Maraska i to po cijeni od 3,60 kuna.  Na pitanje da li je isplativo Vrkić se samo nasmijao.

 - Teško, ali da nemamo vlastite strojeve za berbu bilo bi još  teže. Neisplativije. Uz traktorski imamo i 10-ak ručnih tresača pa dnevno uberemo od 15  do 20 tona. Toliko da svaki dan  napunimo po jedan šleper koji  ubrane plodove isti dan vozi na  preradu, kaže Vrkić i otkriva da  se plodovi prerađuju u susjednoj BiH, zapravo u Republici  Sprskoj,  u Laktašima  kod Banja  Luke odakle, kaže Vrkić,  Maraska preuzima prah zapravo koncentrat koji se koristi za pravljenje sokova.

- Nažalost, propašću Done u  Hrvatskoj nema nijedan prerađivačvoća, dodaje Vrkić.

Posreduju u otkupu

Dok smo razgovarali „gorilo“  mu je pod petama, jer trebalo  je sve pripremiti za berbu koja  je započela upravo jutros. A kako Maraska otkupljuje jedino  od PZ „Maruška“,  svakodnevno ga salijeću, mole i kume   preostali proizvođači višnje  maraške da u šleper ukracaju i  njihov urod.

- Maraska ne želi imati posla  s fizičkim osobama pa te ljude  šalje k nama, a mi koliko  možemo izlazimo im ususret,  kaže Vrkić.

Naime, zadrugari obično ne  uberu 20 tona dnevno, a razliku dodaju od proizvođača kojima je to jedni način da pošto- poto plasiraju svoj urod.

- Ne, nismo preprodavači.  Samo posredujemo u otkupu,  kaže upravitelj PZ Maruška.

Kad Maraska uplati na  njihov račun za predane količine, oni odmah proslijeđuju  odgovarajući iznos proizvođačima koji nisu članovi zadruge, a predali su svoj urod na  otkup.  Pravimo ljudima uslugu, govori Vrkić, kojemu je s  molbom da preuzmu njegov  ovogodišnji upravo urod došao  čovjek iz Prkosa.

- On je četvrti od jutros, a tko  zna koliko je još propuštenih  poziva. Jadni ljudi ne znaju kud  bi s višnjama. Traže moju pomoć, a ja im izlazim ususret  koliko mogu, govori Miljenko.   Otkup se odvija na način da zadrugari od Maraske preuzmu  ambalažu, bačve odnosno balone od  120, 160 i 220 litara i  kad ih napune, dođe šleper  ukrca i - vozi. Situacija je takva,  nema druge. Ili tako il nikako,  zaključuje Milenko Vrkić koji  zabrinutost za sudbinu višnje  maraške dijeli sa svima kojima  je ta voćka na srcu.

Sedam godina bez  ijednog nasada

Dobro upućeni podsjećaju na  gospodarsku važnost maraske  koja se najbolje ogleda u činjenici da je u pojedinim mikroregijama, kako ističe dr.sc. Marin  Čagalj sa Instituta za jadranske  kulture i melioraciju krša u Splitu,  bila zastupljenija  od vinove  loze i maslina, za koje je dobro  poznato da su bili „hranitelji“  stanovništva tog kraja.

 Marko Ivković dodaje da je  maraska u Škabrnji i Ravnim  kotarima zapravo bila i svojevrsna valuta, jer tko je imao  maraške znalo se  da će od čega  imati platiti, primjerice, zidarske i druge radove.

A danas?  Višnji maraški ili  maruški, koja je proslavila Zadar i zadarski kraj pogotovo likerima kao što je bio Maraskino, ne piše se dobro. U posljednjih sedam godina, ističu naši  sugovornici,  u Ravnim kotarima iskrčeni su mnogi nasadi, a  nije posađen ni jedan novi.

Pa, ako se ovako nastavi, kako rekoše  Ivković i Vrkić, lako se  može dogoditi da se proizvodnja umjesto u tonama počne  mjeriti šakama. Kao, ono,  pošto šaka marušaka?!

 

Rješenje za spas maraške

Višnja maraska ili Maruška posebno je vrijedna kultura. U Dalmaciji, na potezu od zaleđa Zadra do Makarske udomaćila se od 13 stoljeća i odlikuje se posebnom kakvoćom, kakve nema nigdje drugdje.

Na pitanje kako je zaštititi od propadanja svoje mišljenje imaju Marko Ivković i Milenko Vrkić.

 - Plod maraške  najprije treba zemljopisno zaštititi  na razini Ministarstva poljoprivrede RH, a potom i na razini EU, kaže Ivković.  - Sadašnja situacija koja proizvođače  dovodi do toga da je napuštaju može se promijeniti na način da se potpore isplaćuju na prodane količine, a ne na hektare, kako je sada, dodaje Vrkić. Potpore po hektaru iznose oko 4.000 kuna, potiče se, primjerice i živica,  suhozid, zatravljenost, brojanje kukaca, lovke  i druge manje bitne stvari, a proizvod ne potiče. Situacija je, blago rečeno,  paradoksalna jer poticaje jednako dobivaju oni koji marljivo rade i proizvode, kao i oni koji zapuštaju svoje voćnjake.

Vrkić i Ivković predlažu da država proglasi marašku stateškim proizvodom i da odredi odgovarajuću zaštitnu cijenu.  Razliku od tržišne cijene pokriva država. Recimo, država propiše  cijenu od 5,5 kuna, a ako otkupljivač plaća 3,50 kuna, država subvencionira razliku u korist  proizvođača. To bi ujedno bio i najbolja potpora. Zapravo drugih potpora i nebi trebalo, smatraju Ivković i Vrkić, a  budućnost višnje maraške bi bila zajamčena.

 

IZ MARASKE Nisu se oglasili

Pripremajući ovaj tekst namjeravali smo uvrstiti i Maraskinu priču.  Vjekoslav Crnjac, voditelj Maraskine plantaže na Vlačinama, uputio  nas je na Karla Selaka, voditelja marketinga Maraske, koji je, reče  Crnjac, zadužen za odnose s javnostima.

Nazvali smo marketing, javila se ljubazna ženska osoba i rekla da  Selaka trenutno nema, neka ostavimo broj mobitelja, da će se javiti.

Do zaključenja ovog priloga nitko iz Maraske se nije javio. Vjerojatno su, pretpostavljam, svi dodatno angažirani oko berbe jer u slijedećih 15-ak dana  sa 100.000 stabala na  200 hektara treba pobrati  dozrele plodove. Doduše, berba se, kako je objavljeno ovih dana,   obavlja strojno pomoću kombajna s ticalima, elevatorima i pokretnim trakama te tresačima, koji na cerade tresu plodove, slično kao i  kod maslina. Sa cerada plodove treba prikupiti i  istresti u ogovarajuću ambalažu, bačve odnosno balone. Za taj posao treba dodatnih  50 sezonskih radnika, što je bitno manje od 400 koliko ih je nekada  autobusima stizalo u berbu.

 

Pad otkupnih cijena

Otkupna cijena 2006. godine za kilogram višnje maraske iznosila je 5,50 kuna.  Dvije godine poslije pala je na 5 kuna, a 2014. na 4,40 kuna. Daljnji pad nastavio  se 2014. godine kada je otkupna cijena pala na 3,80, da bi 2016. godine iznosila  3,75, a lani i ove godine samo 3, 60 kuna.

 

CIJENE

U oglasnicima  višnja  maraška  s  plantaža nudi  se po 5 kuna  „na veliko“,  na tržnicama  drži cijenu od  10 do 12 kuna,  a u Zagrebu  se na početku  sezone  prodavala i po  30 kuna za  kilogram

 

Otkud maraski aromatičnost ?

Proizvodnja višnje maraske vezana je uz proizvodnju njenog glavnog  proizvoda - likera Maraschina. Prema Ožaniću, industrijska prerada voća  u Dalmaciji uopće nije postojala, a izuzetak su predstavljale tvornice  Maraschina u Zadru, od kojih je najstarija osnovana još davne 1721. godine. Ožanić još navodi da zahvaljujući posebnim svojstvima dalmatinske višnje maraske, liker Maraschino je postao poznat po čitavom svijetu, te su obzirom na popularnost i Talijani pokušali prenijeti marasku u  Italiju kako bi osigurali sirovinu za proizvodnju likera, ali nisu uspjeli obzirom da je aromatičnost maraske uzrokovana agroklimatskim i pedološkim karakteristikama dalmatinskog krša i podneblja, jer prirodne  značajke tla i klime pridonose koncentraciji suhe tvari i specifičnoj aromi  ploda.

 

Najveći nasadi u Zadarskoj županiji

Sedamdesetih godina 20. stoljeća proizvodnja maraske iznosila je  12.150 tona, a broj stabala dosegnuo je 1.000.000. Prije domovinskog rata u Hrvatskoj je prosječna proizvodnja maraske iznosila do 6.000  tona, a više od 90 posto proizvodnje se izvozilo. Početkom devedesetih  godina, za vrijeme Domovinskog rata nasadi maraske na području zaleđa  Zadra, u potpunosti su devastirani, posječeni i na kraju iskrčeni.

Na području Zadarske, Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije zasađeno je između 500 i 600 ha pod višnjom maraskom, odnosno  između 250.000 i 300.000 stabala od čega najviše otpada na Zadarsku  županiju. Prema podacima iz ARKOD sustava i Upisnika voćnjaka pri  Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, 2016.  godine u Zadarskoj županiji su bili najveći nasadi pod maraskom. Gotovo  dvije trećine proizvodnje u Zadarskoj županiji odvija se na površinama  tvrtke Maraska d.d. koja ima zasađenih 94.225 stabala na 188,44 ha.  Ukupna proizvodnja se odvija na 296,71 ha.

 

Zlatne godine uzgoja

Zlatne godine uzgoja višnje marske u Hrvatskoj su 70-e godine 20. stoljeća (1971.;12.150 tona), što je rekordna godina proizvodnje. Nažalost,  nakon tog razdoblja, najteže razdoblje proizvodnje višnje maraske bilo je  vrijeme Domovinskog rata, u kojem su tisuće nasada maraske spaljeni i  uništeni, a najviše njih na području Škabrnje. U razdoblju nakon Domovinskog rata počinje oporavak u proizvodnji i preradi višnje maraske, ali  ona nikad više nije došla na razinu „zlatnih godina“ proizvodnje.

U novije vrijeme od 2005. do danas bio je trend povećanja proizvodnje  višnje maraske, ali u malom postotku, jer su  proizvođaći u problemima  zbog manjeg izbora otkupljivača, ali puno više problema uzrokovalo je  snižavanje otkupne cijene ploda po kg, koji se spustio ispod 4,00 kn/kg.

Uzevši u obzir sve navedeno u tekstu, unatoč malim otkupnim cijenama za višnju marasku, proizvođači bi se trebali organizirati u zadruge, minimizirajući troškkove, a povećavajući konkurentnost količinama i ujednačenom tehnologijom, te količinama koje jamče i otkupnu cijenu, obzirom da je maraska prepoznati brend i van granica Republike Hrvatske.

Dr.sc. Marin ČAGALJ

Institut za jadranske kulture i

melioraciju krša u Splitu

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)