U bazenima Ninske solane slana ninska brda

Ovdje u solani ne vrijedi ona Thompsonova «Zaustavi se vjetre». Čim zapuše, solari od zadovoljstva trljaju ruke. «Kad ima vitra, više je isparenja», kaže Šalov, «Za jedan milimetar soli treba osam milimetara isparenja i u dobrim uvjetima mi u prosjeku imamo od 12 do 15 milimetara isperenja na dan. Kad zapuše, onda bude i 20 milimetara isperenja, što je automatski više soli. Prošli tjedan je bilo bure, kao što vidiš, odma je sve zacaklilo»
Kako se sunce uzdizalo na nebu, žega je jačala. Iako je bio početak radnog dana, u solani je u sedam sati ujutro bilo vruće kao da je netko ulio vruće ulje u veliku tavu za prženje. U toj pripeci vidjela se cesta koja je iz Nina i ninske lagune vodila za Vrsi, a iza nje bazeni soli i siluete radnika u gumenim čizmama kako skupljaju sol pod žarkim suncem, i trošni pogon dorade iza kojeg je stršao dimnjak ugašene ciglane. U daljini se činilo kako se zgrbljene prilike berača soli postupno smanjuju; kao da bi se mogli istopiti u slanoj laguni koja se spuštala i gubila prema moru. Zurio sam u te zasljepljujuće bazene, u ovu tvornicu na otvorenom, posve ovisnu o prirodi, u prizor koji pružaju solane. Gradnja je bila jednostavna, prostor na obali gdje more lako ulazi i gdje ostaje mirno, ograđen nasipima i branama, ispresijecan odvodima i dovodima koji su zajedno tvorili polje. Bio je to dojmljiv prizor, slika koju bih najradije izrezao škarama i pričvrstio na zid sjećanja.
Posvuda oko lagune prostirali su se kanali solane obrasli biljkom slanušom i bazeni za isparavanje koji su tvorili zasljepljujući bijeli rub tanke soli. Činilo se da se sve bijeli od te soli, što se kovitlala zrakom svaki put kad bi protutnjali kotači prekrcanih kamiona. Krivudajući bazenima susretao sam radnike. Val vrućine razlijevao se opaljenim licima koji su me promatrali krajičkom oka, a onda nastavljala s berbom. Ta kamena lica bila su duboko izbrazdana borama i činilo se kao da su im žestoko sunce i cijeli vijek rintanja izbrisali svaki izraz.
Solari, mornari i ratari
Ljudima iz Nina, Vrsi, Grba i Ninskih stanova, sol je poput plime i oseke, poput godišnjih doba – nepokolebljiva sudbina koja se ne može preinačiti, u kojoj u solani prolaze dani od jutra sve do večeri, kad se mrtvi umorni iz solane vrate kućama, držeći se za ukočena leđa kao da drže kameni zid da se ne sruši.
Gledajući ih shvatio sam zašto solare uspoređuju i s mornarima i s ratarima, zašto su oni i jedno i drugo i zašto gledaju kakvo je vrijeme i kakav je vjetar na moru. Shvatio sam da se solani, od jedne berbe do druge, ne žrtvuje mnogo, žrtvuje se sve. Sol od čovjeka traži svaku žilicu, svaku kaplju krvi. Posao solara izložen je nepogodama, stradaju im stopala, dlanovi, ponekad i oči. Kad govore o berbi, kao da je posrijedi žito ili loza, solari kao da govore o tajnoj vezi soli s kruhom ili vinom. Zato ovi ninski solari iz iskustva znaju kad treba početi i stati, koliko urod mora ostati na suncu da ga ne nagrize previše vlage, kako će ga zakloniti i kamo pohraniti. Znaju da im energija dolazi od sunca, da im u radu pomaže vjetar, da je njihova sirovina samo more: možda je i zbog toga sol postala znamenom mudrosti i možda baš zbog te mudrosti i ninska solana ide naprijed i napreduje okrećući se oko Sunca. Jer ovdje, u laguni, ispod ovih bazena ne leži građevinsko zemljište. Kad bi sve ovo otišlo kvragu, kad bi solana propala i zatvorila bravu, ovaj bi se teren učas pretvorio u baruštinu, u carstvo komaraca i ptica močvarica – vlastelica i kulika, selica koje se ovdje redovito gnijezde. Povijest je već odavno zabilježila epidemije malarije koje su protutnjale Ninom. Još je stara Serenissima dala izgraditi solanu kako bi zaštitila Nin, a još puno prije toga, tamo u 6. stoljeću sol su ovdje prvi brali Liburni. Kad je 1550. godine, radi monopola trgovine soli na Jadranu, Veneciju zatvorila Ninsku solanu, valjalo je čekati sve do 1955. godine da se solana ponovno utemelji i da se Nin vrati svome drevnom zanatu. Otada pa sve do danas, ninska solana cijelom ovom kraju ne predstavlja samo gospodarsku vrijednost. Predstavlja i sentimentalnu.
Sve samo ne kiša
«Otkad postoji solana, tamo još od pedesetih, mi svaki dan vodimo evidenciju o padalinama, toplini zraka, vlažnosti i isparenju morske vode. Sve je to bitno za proizvodnju», kaže glavni vodar Ivan Šalov. To vam je jedan od ključnih ljudi u solani. Ovdje je već trideset i dvije godine, nakupio je staža u soli i o njoj zna sve. O njemu, njegovom znanju i iskustvu, ovisi dobar dio proizvodnje. Ipak, glavni vodar nije nužno glavni vrač, tako da ni Ivan ne može previše učiniti kad krenu kiše koju su svakoj solani najveća smrt: «Kiša nam je u sedmom misecu napravila dar mar, uzela nam tisuću tona soli», kaže Šalov, «Kiša razvodni salamuru koju mi stvaramo ugušćivanjem mora u ovim našim bazenima. To znači da kad postepeno, uz pomoć sunca i vjetra dođemo do jedne određene gradacije u bomejima, more koje ima 3,5 bomeja mi ugušćivamo do 25 bomeja. Tada se sol počinje kristalizirati», pojašnjava poslovođa. «Praktično, to je sistem koji prije prvog zrna traje preko dva mjeseca. Kad dođe velika količina vode, ona sve razvodni i tako nas vrati na početak. Ako nas vrime pusti još desetak dana, ovo bi mogla biti jako dobra godina, moglo bi biti između tri do četiri tone soli». Ovdje u solani ne vrijedi ona Thompsonova «Zaustavi se vjetre». Čim zapuše, solari od zadovoljstva trljaju ruke. «Kad ima vitra, više je isparenja», kaže Šalov, «Za jedan milimetar soli treba osam milimetara isparenja i u dobrim uvjetima mi u prosjeku imamo od 12 do 15 milimetara isperenja na dan. Kad zapuše, onda bude i 20 milimetara isperenja, što je automatski više soli. Prošli tjedan je bilo bure, kao što vidiš, odma je sve zacaklilo».
Tehnologija je ušla i u solane pa danas 18 stalno zaposlenih radnika obavlja posao koji je prije radilo 150 ljudi. «Nekad je petnaest ljudi radilo samo u jednom bazenu, na utovaru i prijevozu soli», kaže Šalov. «Danas to rade kamion, traktor i skleper», faktično tri čovika odrade proizvodnju». Vagoneti su također odjahali u povijest, danas nepomično stoje na tračnicama uz bazene, tek kao atrakcija za turističke ture koje dolaze u obilazak solane. «Prije se sol lopatala u njih, bilo je teško, još kad bi se vagonet iskrenuo, bilo je muke», prisjeća se Ivan Šalov. «U to doba imali smo i vodonošu, bio je zadužen da radnicima nosi vodu za piće. Donese sić, njanke ga nije donija, ajde nazad po drugoga». Tvrdo se radilo u to vrijeme, iako ni danas ovaj posao nipošto nije lagan. «Sićan se, jedne godine su nam preko student servisa došli neki studenti, nisu njanke do marende izdržali. Čovik ovdi mora znati s lopatom, mora imati kondicije, biti odmoran i naspavan. Odi ako nisi odmoran, aj ća, nema posla». Dobro je to poznato Zoranu Pavloviću i Dinku Mustaću koji ručno vuku dasku koja je sajlom pričvršćena za skleper, stroj za skupljanje soli. Vruće im je i znoje se u potocima, ali svejedno složno vuku udvoje. Iza njih ne ostaje ni zrno, samo slana brda složena na hrpe. «Nekih dana je lakše, nekih teže, nema pravila. Sve ovisi o vrimenu», kaže nam Dinko. S njim se slaže i Marinko Milić kojeg zatječemo golog do pasa, s neizbježnom lopatom u ruci. Milić je iz Vrsi, ovdje radi zadnjih pet mjeseci, a prije toga je dugo plovio. «Ovo je posa u kojem ništa ne ide na silu, sve ima svoj prirodni ritam i sve je nepredvidljivo», kaže široko se osmijehujući.
Petardama na galebove
Krivudajući bazenima, promatramo betonsku podlogu koja je u zadnjih pet, šest godina postavljena na dnu. Najprije je dno bilo asfaltirano, ali to nije bilo dobro, sol je bila prljava. Onda su došle kamene pločice, trajale su dvadesetak godina da bi ih na koncu zamijenio beton. «Pokazao se kao najbolje rješenje», kaže poslovođa Šalov, «sad unutra možemo ući sa strojem. Ostala su samo još dva bazena s pločicama, ali ne za dugo, nagodinu i oni idu pod beton». Kasnije, dok sunce i dalje nemilice prži s nebesa, poslovođa nam otkriva dosjetljivi način kojim se ovdje brane od galebova kojima je osobiti gušt veselo istresti crijeva po soli koja se suši na suncu. Za plašenje galebova, otkriva nam glavni vodar, zadužen je Stjepan Žunec, koji na bazene dolazi u svitanje i u sumrak i galebove tjera tako da na njih baca petarde. Najprije je na njih vikao, ne žaleći glasa, ali galebove seronje to nije pokolebalo. Dapače, čini se da su još zdušnije praznili crijeva uokolo, a neki su od njih znali i ugibati u bazenima nakon što bi se otrovali smećem s deponija. Na sreću, Žunec se sjetio petardi. Odskočno-rasprskavajuće sredstvo odbilo je galebove od soli, kad bi puklo, čitavo bi se jato streslo i u panici vratilo odakle je došlo. Agresor je, čini se, otjeran.
«Mi proizvodimo čistu morsku sol, ful prirodnu, ne može se uspoređivati kvaliteta naše i uvozne soli», lamentira Ivan Šalov odvodeći nas prema pogonu dorade. «Uvozne soli ima svakakve, tko zna odakle je i tko je proizvodi. Pag isto proizvodi sol kao i mi, samo što oni tu sol poslije pomoću mazuta kuvaju, dok se u nas ona isparava prirodnim putem. Mi imamo kristale, dok u Pagu nećete naći kristal. Tamo je sve sitna sol. Onakva kakva je kupite, takva je i u proizvodnji. Najveća vrijednost naše soli je velika količina prirodne jodi. U njoj nema gipsa ni magnezijeve soli, zato je tako dobra».
U pogonu dorade ugodna je hladovina. Sol se preko pokretne trake urušava u mlin. Tu se sol melje i odmah pakira. Na pakiranju rade Ivan Nemarić i Tihoslava Predovan. «Traka, pa mlin, pa jopet traka, onda u kašun, pa na vagu i na kraju na paletu», objašnjava proizvodni proces Ivan Nemarić. «Svaki dan pakiramo dvadeset tona. To je ka norma neka. Svaka vrića dvajst pet kila. Osan uri na dan, od sedam do tri». U zadnje vrijeme sol najviše ide za ribarsku industriju, dok manja pakovanja od kilograma idu za prehrambenu industriju. Ovdje u doradi, separatori odvajaju krupnu od sitne soli, ovisi tko što naruči.
U zadnje vrijeme hit je i cvjetna sol, koja se ovdje proizvodi u zadnjih nekoliko godina i izvozi za Japan. Kilo dođe 150 kuna, dok se manja pakovanja od 300 grama mogu naći već za 30 kuna. Cvjetna sol, za razliku od kuhinjske soli koja je po kemijskom sustavu natrijev klorid, bogata je kalcijem i magnezijem i ne koristi se u kuhanju. Dodaje se tek na salate, primjerice. Dobra je za regulaciju probave, pomaže u opuštanju napetosti u organizmu i preporuča se ženama u klimakteriju i za vrijeme mjesečnice i menopauze. Kristalizira se na površini ninskih polja koje pokriva poput koprene. Skuplja se ručno i za to je zadužen solar Mladen Dukić. «Dnevno skupim maksimalno dvista , dvista pedeset kila», kaže Dukić dok u čizmama gaca po vodi i cijedi sito u kariolu. «Nema je u izobilju i nema je svaki dan, sve ovisi o vrimenu. Ako ima vitra, on je sruši dolje, na dno bazena. Ako nema vitra, onda ostane na površini i može se brati».