Praznina će ostati do kraja života, ali moram ići naprijed

Meni se dogodila najgora stvar koja se nekom čovjeku može dogoditi i nije bilo jednostavno krenuti naprijed, ali krenuo sam. Uostalom, želim u sebi nositi moju Amber, njezin osmijeh i njezin život – kaže Budan

Takva vijest te jednostavo zgromi. U trenu. I bilo je uistinu teško okrenuti poznati broj. Prvi i jedini put. Što reći? Da ti je žao? Kome to na svijetu ne bi bilo žao? Razgovor je bio onoliko dugačak ili kratak koliko su to dopuštale suze. I tko to ne bi zaplakao? Izravan susret sutradan je bio još teži, ali zato postoje prijatelji. Da se zajedno smiju i plaču. I to je život. Na žalost.
Igor Budan na srcu nosi svježu ranu koju je nemoguće zaliječiti. Prije mjesec i pol dana jedna prokleto rijetka i brza, opaka i, na žalost, neizlječiva bolest zauvijek mu je iz naručja otela kćerkicu Amber koja je tek počela živjeti… Dovraga i medicina koja u 21. stoljeću nije sposobna uhvatiti se u koštac s jednom bakterijom. Stati joj na kraj. Uništiti je bestragom… Zašto baš Amber? Od milijuna drugih. Bijes i suze. Pitanja bez odgovora. Praznina i neizdrživa bol. Trebalo je izdržati. Igor smatra da je uspio krenuti dalje. A nije jednostavno…
– Život mi se promijenio zauvijek, to je sigurno – kaže Igor Budan, momak koji je oduvijek bio na mjestu i uvijek znao lučiti značajno od beznačajnog, materijalno od duhovnog, kojega slava i novac nikad nisu promijenili. Neće ga promijeniti ni tragedija, iako, dobro to kaže, njegov život više nikad neće biti isti.
– Neće, ali to ne znači da moram prestati živjeti. Uostalom, želim u sebi nositi moju Amber, njezin osmijeh i njezin život. Ići naprijed. Nije da želim biti primjer drugima, ali ne želim sebi biti loš primjer, kao što, uostalom, nikad i nisam bio. Meni se dogodila najgora stvar koja se nekom čovjeku može dogoditi u ovom obliku života i nije bilo jednostavno krenuti naprijed, ali krenuli smo… Mislim da jesmo. Praznina će ostati do kraja života, ali mi moramo nastaviti dalje živjeti. U prvom redu zbog moje druge kćerke Viktorije, moje obitelji i svih onih koji suosjećaju s nama. Ne mogu reći zbog svih onih kojima je žao, jer kome to na svijetu ne bi bilo žao kad se dogodi ovako nešto. Vraća mi se snaga, ali nije bilo lako. Viktoriji smo sve rekli, to je jedini put. Ima ona svojih kriza, ta je tragedija i na njoj ostavila traga, ali okružena je s puno ljubavi.
Prevelika bol
Tragedija je bila toliko velika da je, razumljivo, nogomet pao u drugi plan?
– Bilo je svakakvih misli u početku, u jednom trenutku sam razmišljao o prestanku igranja. Bilo mi je jako teško, bol je bila prevelika, ali ja jednostavno nisam takav. Sada vidim da sam donio dobru odluku. Ne možeš ništa promijeniti, možeš samo ojačati. I nositi je zauvijek onakvu kakva je bila, nasmijanu, veselu, živahnu… Njezina je misija u ovom obliku života bila kratka, ali ona je ostala među nama zauvijek. I to nas drži. I zato ja želim da je slavimo, a ne da tugujemo za njom. Možda će netko tko me ne poznaje reći da sam lud, ali to su moja vjerovanja. Gubitak je neopisiv, ali ne želim ono što mi se dogodilo gledati s negativne strane nego puno dublje. Ponavljam, želim je slaviti. Uostalom, ne želim biti mrtav s 32 godine. Mogao sam otići u jednu krajnost, odjenuti crninu i do kraja života tugovati, pitati sebe i suprugu koji je to vrag ušao u nas da nam je oteo dijete… Međutim, bio bih sebičan. Prema sebi, Viktoriji, supruzi Gini, mojim i njezinim roditeljima, prijateljima… Ne želim bježati od sebe, jer to ne bih bio ja. Živim od dana do dana, ne reagiram više na nešto negativno, želim se smijati, uživati u Viktoriji, u nekim našim zajedničkim sretnim trenucima, a naravno da ćemo Amber zauvijek čuvati u našim srcima. Zauvijek.
Odakle izvući snagu?
– U mojoj je karijeri stvarno bilo uspona i padova, prvenstveno radi ozljeda, ali ja sam svaki put kad sam morao iči na jednu od tih mojih silnih operacija govorio: u redu je, Igore, nije smak svijeta, u životu ima i gorih stvari od toga. Sad mi se dogodila najgora stvar u životu, ali morao sam ići naprijed. Dijelim mišljenje nekih ljudi koji kažu da su lijepa i ružna stvar zapravo jednake. Koji put ti u životu ružna stvar daje više nego lijepa. Naravno da nitko ne želi da mu se u životu događaju ružne stvari, svi bismo mi željeli da nam cijeli život prođe samo uz lijepe stvari. Međutim, život ti da, život ti uzme. Smrt je, na žalost, dio života. Ne znam… Pokušao sam od prvoga dana biti pozitivan, ali ima trenutaka kada je to jednostavno nemoguće. Osmijeh i plač su dio života. Ne mogu reći da svaki dan plačem, ali kad mi dođe da zaplačem, isplačem se i to je to. Naravno da to neću raditi nasred Korza ili za vrijeme utakmice koja će biti prekinuta dok se ne isplačem. Imam svoje trenutke kad sam sam sa sobom, kao što ih svi imamo, ili sa suprugom, svojim bližnjima.
Na pravom putu
Nogomet je na kraju ipak pomogao…
– Nogomet je moj posao, ali prije svega ljubav. Sretan sam što radim posao iz ljubavi. I što god ljudi mislili, ja nikad nisam na nogomet gledao kroz materijalno. Svi smo isti, i oni koji zarađuju dvije tisuće kuna i ja koji zarađujem puno više. Bitno je raditi posao iz ljubavi, a ja imam tu sreću. To mi u ovom trenutku puno znači. Mojoj supruzi također, jer vidi da sam se vratio na pravi put. Na prvim treninzima imao sam problem s adrenalinom, jedva sam se budio, nisam imao snage živjeti, kamoli trenirati. Rekao sam prvi dan, ako se budem mjesecima tako osjećao onda stvarno neće biti smisla dalje igrati nogomet. Međutim, dogodilo mi se da sam u jednoj prijateljskoj utakmice protiv Parme na našem terenu zabio prekrasan pogodak čim sam ušao u igru. Tad sam osjetio sam da mogu krenuti naprijed. Uostalom, maksimalno sam se posvetio treninzima i utakmicama, pomaže mi biti među ljudima… Čuo sam se s nekim ljudima kojima se dogodila ista stvar, izmjenjujemo iskustva, pomaže priča…
Iako je u najtežim trenucima teško pronaći utjehu, činjenica da su iz Italije u Rijeku osobno došli predsjednik Maurizio Zamparini i najprisniji suigrači gesta je koja puno znači?
– Naravno da meni u tim trenucima ništa nije moglo pomoći, ali Palermo i predsjednik Zamparini pokazali su u tim trenucima koliko me cijene i poštuju. Pa… Zamparini je odmah čim je čuo da je Amber završila u bolnici i saznao koliko je situacija ozbiljna organizirao helikopter da je prevezemo u najbolju talijansku bolnicu. Na žalost, nije joj bilo pomoći. Zamparini i ja smo u dobrim odnosima već četrnaestu godinu, bez obzira što sam igrao i u drugim klubovima. Naš odnos se u ovom teškom trenutku još više produbio, njegova supruga mi je osobno došla i rekla “tu smo ako bilo što trebaš, nemoj se ustručavati, kad hoćeš, što hoćeš”. Općenito, cijela je Italija suosjećala s nama, Talijani su takvi, solidarni u svakom trenutku, ali klub se pokazao zaista velikim. Pokazali su koliko poštuju mene i moju obitelj, dali do znanja da imam njihovu podršku i naravno da ja to cijenim kao nikad do sada. Ipak su neke stvari iznad nogometa, golova i poslovnih interesa.
Jedan je čovjek u Rijeci prolazio s vama trenutke užasa i znao pronaći pravu riječ?
– Doktor Mirko Balić u dječjoj bolnici na Kantridi bio je s nama te noći do kraja i nije mu bilo lako. Čovjek je napravio stvarno sve što je bilo u njegovoj moći. I više od toga. Općenito, vijest je pogodila mnoge ljude, moji su prijatelji bili uz mene u teškim trenucima, Armada je izvjesila transparent što mi je također jako puno značilo. Još jednom hvala svima.
Novi Palermo
Nova sezona u Palermu tradicionalno predstavlja novo dokazivanje. Svake godine isto…
– Klasika. Bilo je nekih kombinacija na kraju prošle sezone, mogućnosti za promjenom sredine, ali nisam inzistirao. Predsjednik me još prošle sezone pitao da li bih ostao ovdje, rekao mi je da sam mu bitan kao dvanaesti igrač i zbog svlačionice kao jedan od iskusnijih igrača, pozitivac… S njegove strane čak postoji želja da istekom karijere ostanem u klubu, ali otom, potom. Sada mi je najbitnije da sam tu među dvadeset igrača, da treniram i da sam zdrav. Minutaža će doći kao i prošle sezone.
Što ove sezone možemo očekivati od Palerma?
– Moram priznati da je entuzijazam malo splasnuo, nema više toliko pretplatnika, u momčadi nema velikih imena… Međutim, moje je mišljenje da je momčad dobro posložena i da je motivirana, imamo dobroga trenera. Možda i nije loše što sezona nije počela pompozno, jer je to prijašnjih godina samo donosilo pritisak, a na kraju je rezultat izostao. Mislim da je počelo stvaranje jednog novog Palerma. Momčad je uglavnom sastavljena od mladih igrača, nekoliko je nas starijih i to je dobra kombinacija. Ja vjerujem da će biti dobro.

Trenersko iskustvo

Što donose promjene u reprezentaciji i HNS-u?
– Gledao sam prijateljsku utakmicu sa Švicarskom, pričao sam o njoj s mojim novim suigračem Van Bergenom koji je igrao u Splitu. Ne treba skrivati, Hrvatska je protiv Švicarske igrala jako loše. Naši igrači nisu bili ni motivirani ni adekvatno tjelesno pripremljeni. Međutim, pričekajmo kvalifikacije, dajmo novoj momčadi i stručnom stožeru određeno vrijeme pa ih onda kritizirajmo ili hvalimo. Najveći upitnik se odnosi na činjenicu da nitko, osim Krune, nema trenerskog iskustva.

Conte

Serie A se opasno uhvatila u koštac s kriminalom?
– Conte je platio ceh. Naravno da će on sa svoje pozicije uvijek reći “ne”, ali ja vjerujem da nečega ima. Ne vjerujem da su ga suspendirali deset  mjeseci, a da nije ništa napravio. Doduše, stradali su i neki nevini ljudi.