Sukob generacija na hrvatski način

Kada se vidi što je sve Hrvatska s mladim selekcijama osvojila od 1994. godine još je teže objasniti kako nam je to seniorska košarka na tako niskim granama. Jer velika većina reprezentacija čiji mladi igrači osvajaju medalje ima i respektabilne seniorske selekcije

Prvo mjesto juniorske reprezentacije (U-18) na Europskom prvenstvu u Litvi i Latviji deseta je medalja koju su mlade hrvatske košarkaške selekcije osvojile na prvenstvima Starog kontinenta u posljednja dva desetljeća. Kada se tome dodaju četiri medalje sa svjetskih prvenstava dobije se respektabilna brojka kolajni. Doista malo je država s tako uspješnim mladim selekcijama. Štoviše, Hrvatska je odličja osvajala u pet kategorija, odnosno onima od 16 do 21 godine. Kada se vidi što je sve Hrvatska osvojila još je teže objasniti kako nam je to seniorska košarka na tako niskim granama. Jer velika većina reprezentacija čiji mladi igrači u natjecanjima svojih uzrasta osvajaju medalje ima i respektabilne seniorske selekcije. Samo Hrvatska nema. I taj problem nije od jučer, a kakva je aktualna situacija nema naznaka da će u budućnosti biti bolje. Istina, medalje u mlađim kategorijama nikome ne garantiraju dobru seniorsku karijeru, točno je i da se svake godine organiziraju čak tri europska prvenstva (U-16, U-18, U-20), što znači da se podijeli ukupno devet medalja. Točno je da nigdje prilagodba iz juniorske u seniorsku košarku ne ide lako…
Košarkaški paradoks
Ipak, čini se pravom umjetnošću od toliko obećavajućih generacija ne stvoriti seniorsku selekciju koja bi izborila barem jedan polufinale, ulazak među četiri najbolje selekcije koji nismo imali od 1995. i Europskog prvenstva u Grčkoj. Hrvatska od momčadskih sportova s mladima dobro gura u rukometu i vaterpolu. Nekad su rezultati bolji, nekad lošiji, ali kontinuitet s mladima postoji. I to se vidi u nastupima seniora koji također – osvajaju medalje. Samo s košarkom ne ide. Maksimum hrvatske seniorske košarke u posljednjem desetljeću i pol dva su plasmana na velika natjecanja (ne računajući europska prvenstva). Bili smo na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. i na Svjetskom prvenstvu u Turskoj 2010. Bili smo, vidjeli i kući se uglavnom vraćali razočarani. Na lanjskom Europskom prvenstvu u Litvi osvojili smo 13. mjesto, najlošije otkad smo samostalni. I sve to u sportu u kojem smo do početka Domovinskog rata imali sjajne rezultate s klubovima i davali veliki broj igrača za reprezentaciju Jugoslavije. Štoviše, prema ostvarenim rezultatima košarka je bila apsolutno sport broj jedan u Hrvatskoj. A danas? Ostale su nam mlade selekcije koje svako malo donesu kući neku medalju. U tim su selekcijama konkretni igrači koji će već na prvom treningu svojih momčadi shvatiti da njihovi klubovi uglavnom nemaju mjesta za njih jer “mladi ne mogu povući kad je pritisak”, pa će im se nuditi nekakva posudba, pa će onda za dvije-tri godine u tim klubovima ustvrditi da ti igrači su napredovali…
Zadar po tom pitanju nije iznimka, štoviše ni u teškim aktualnim trenucima besparice u klubu kao da nisu shvatili da će se jednom morati okrenuti stvaranju vlastitih igrača. Zadar se ponovno odlučio za kupnju, što nije ni čudno ako se zna da lani na završnicama mlađih kategorija u Hrvatskoj nigdje nije bilo Zadra. Nismo primijetili da se netko javno na Višnjiku zapitao zašto je tome tako. Primjetno je zato da je Zadar sve “tanji” na reprezentativnom planu jer je Zadrana sve manje u nacionalnim selekcijama, a oni koji se pozivaju uglavnom nisu dio najjače postave.
Jedno drugoligaško zlato
Kad je riječ o ovosezonskim nastupima mladih sjaji juniorsko europsko zlato, a itekako je vrijedna i bronca selekcije do 17 godina sa Svjetskog prvenstva. Ima Hrvatska i još jedno zlato, ali ono drugoligaško jer je reprezentacija do 20 godina postala prvak B divizije i tako izborila povratak u A diviziju. Kako smo uopće završili u drugom razredu pravo je pitanje.
Konačno, ako i generacija Darija Šarića, Marija Hezonje i društva završi kao brojne selekcije prije njih ništa se posebno neće dogoditi. Ponovno ćemo govoriti o talentima s kojima treba raditi, ali, eto, nema se vremena ili klupske su politike takve da se mladi ne uklapaju. I možda će ponovno doći neka druga djeca pa ćemo se radovati njihovim medaljama i čekati da seniori konačno pokažu vrijednost koja bi nadišla to da se moramo radovati pobjedi u Ukrajini. Ipak, možda bude suprotno i stvari se okrenu nabolje, možda konačno uskladimo mlade i stare i jednom se izdignemo iznad svojevrsnog “sukoba generacija” po čemu smo postali posebni. Mogu s djecom, ne mogu s odraslima. Do kada?