ViletinA: Dizajnerski nakit nije za svaku ženu

Kao umjetniku najviše mi laska što je moja Kraljevska kolekcija bila na jednom od najprestižnijih modnih događanja visoke mode na svijetu – Couture Fashion Weeku u New Yorku Suradnju među umjetnicima u Splitu “pojeli” su loši međuljudski odnosi

Zadarski grad kauboja – Buffalo Bill City u Vrsima, ravnokotarska inačica Divljeg zapada nedavno je bio poprište neuobičajenog snimanja. Pjevačice Žanamari Lalić i Pamela Ramljak, u društvu dva šibenska modela Ivana Pilića i Krešimira Ivančevića snimile su modni editorijal za hrvatski internet portal za vjenčanja u duhu Divljeg zapada. Odjevene u suvremene verzije kaubojskih vjenčanica Žanamari i Pamela pozirale su fotografkinji Kristiani Lucca, prigodno uljepšane nakitom splitskog modnog dizajnera Viletine. Nagrađivani umjetnik, kojeg je zadarska publika imala prilike vidjeti prije nekoliko godina na neobičnoj modnoj reviji na trajektu, jedinstven u svom modnom izričaju, sposoban da u izradi svojih kolekcija upotrijebi vrlo neobične i nesvakodnevne materijale poput papira, spužve ili, pak, slame, za spomenuto je snimanje “otputovao” na Divlji zapad te kreirao “kaubojski” nakit. S Viletinom razgovaramo o tom snimanju, inspiraciji za rad, splitskoj modnoj sceni te ga naravno pitamo može li se danas uopće živjeti od izrade nakita.
Kako je došlo do suradnje između tebe i portala za vjenčanja?
– Ubrzo nakon njihovog pojavljivanja na netu saznao sam za njihovu aktivnost te otvorio svoj profil na njihovom portalu. Cilj mi je bio da napravim kolekciju nakita za vjenčanja, što još uvijek nisam napravio zauzet nekim drugim projektima. Međutim, putem moje web sranice, koja je objavljena na njihovom portalu oni su pregledali moj nakit i zapela im je za oko jedna moja kolekcija naušnica od perja i tako je započela suradnja.
Što si sve napravio za ovo snimanje?
– S obzirom da je skoro cijela kolekcija naušnica od perja bila prodana, za snimanje ovog fotosessiona izradio sam dva nova para naušnica od perja, ali u različitim nijansama. S obzirom da su bili oduševljeni rezultatom, ponudili su mi da dizajniram i ogrlicu za muškarca, što nemam prilike često raditi. Muškarci nisu baš zainteresirani za dizajnerski nakit.
Što te inspiriralo, kakav je tvoj pogled na indijansku kulturu?
– Indijanci su mistici. Sama njihova kultura, koja je velikim dijelom izbrisana, te činjenica da se u svome životu povezuju s duhovima Indijanaca iz prošlih života, bila je dovoljno interesantna da se pokrenem u tom smjeru i da eksperimentiram. Dozvoljeno mi je bilo sve, a spoznaja da radim za neki nepoznati svijet zaintrigirala me da ga otkrijem.
Fotografkinja ostala bez teksta
Jesi li radio kakvo konkretno istraživanje, kakav su zapravo Indijanci nosili nakit?
– Ne znam mnogo o indijanskoj kulturi, stoga sam kao svaki umjetnik odlučio zakoračiti u taj njihov svijet. Naravno da je logično kad ne znaš ništa ili jako malo da ćeš početi istraživati. Pretražio sam stotine fotografija, pregledao nekoliko enciklopedija i došao do spoznaje da je njihov nakit nama poznat samo po perju. Toliko smo uskog pogleda na svijet oko sebe da mislimo da njihova kultura ima veze samo s perjem. Indijanski nakit danas je odličan za izradu ženskih kolekcija dok bi muški nakit, nakit koji su nosili poglavice, danas vjerojatno za pojmove prosječnog muškarca bio okarakteriziran kao “ženski”. Odlučio sam iskoristiti materijale koje obožavam, a to je čelik i metal te dizajnirao jednu moderniju verziju ogrlice za muškog modela koji je glumio Indijanca.
Jesi li zadovoljan suradnjom, što su rekli organizatori, što modeli?
– Najbitnije je da je fotografkinja ostala bez teksta. Izjavila je da je nakit za ovo snimanje pogođen do najsitnijih detalja. S obzirom da je Žanamari Lalić nosila klasičnu vjenčanicu, naušnice su se uklopile u buket u toj mjeri da su svi mislili da ih je ista ruka dizajnirala. Muška ogrlica je do sada primila toliko pohvala da jednostavno ne znam kako da ljudima objasnim da ne želim raditi na toj kolekciji za muškarce dalje, jer mi vrijeme ne dopušta.
Vrijeme ti ne dopušta? Znači dobro ti ide?
– Moj prvi nakit bio je od papira i jute. Još otada sam slušao kako trebam dizajnirati nakit. S dizajnom sam počeo prije pet godina i jedini sam dizajner u Spitu koji radi na kolekcijama. Naime, jedini ne radim nakit za prodaju na veliko. Kada se odlučujem napraviti novu kolekciju, tu su mjeseci razmišljanja, a sama izrada je igra umjetnosti i talenta. Kao muškarac, ženu uvijek gledam kao predmet požude, ženstvenosti, a kao dizajner želim da ona s mojim nakitom ostane ženstvena. Dizajnerski nakit ne može nositi svaka žena pa ja ne radim svaku kolekciju za svakoga. Nekada žene koje kupuju moj nakit radije kupe nešto iz prošle kolekcije, nego iz nove, jer je drukčije tematike. Moj nakit je za žene koje žele da nakit bude primjećen. U moru nakita, on je uvijek interesantan oku druge žene, a iako radim na kolekcijama za sezonu nikad ne podliježem trendovima kao mnogi drugi koji sebe nazivaju dizajnerima. Ni jedan umjetnik ne kopira, njegov potpis mora biti prepoznatljiv u kolekcijama koje izrađuje.
Kriza je u glavama ljudi
Kako se kriza odrazila na tvoj posao?
– Kriza je u glavama ljudi. Oni koji nemaju želje za promjenama u svome životu, najlakše se opravdavaju da je kriza. Svugdje i uvijek je borba za životom i opstankom bila jaka. Samo što smo živjeli u nekom svijetu lažne socijalističke sigurnosti i nismo imali tog osjećaja. Moji kupci nisu bilo tko. To su žene i muškarci koji znaju da nakit nije samo neki dodatak već da on odražava i osobnost neke osobe. Kada radite limitirane kolekcije, poput mene, nemate problema s prodajom već kako objasniti nekome da ne želim raditi još dodataka za kolekciju koja je u cijelosti prodana.
Za svoj rad si dobio puno priznanja, na što si najviše ponosan?
– Kao umjetniku najviše mi laska što sam za svoju kolekciju koju sam nazvao Kraljevska kolekcija dobio pozivnicu za nastup na jednom od najprestižnijih modnih događanja visoke mode na svijetu, na Couture Fashion Weeku u New Yorku. Nastup na takvom događanju koštao me 12 tisuća dolara kotizacije no uključivao je reklamu, prostor za reviju u Petoj aveniji u New Yorku u jednom od najelitnijih hotela Astoriji, manekenke, frizuru, make-up, rasvjetu, ozvučenje, termin… Obožavam umjetnost i živim za taj dan kad ću pronaći pravi menadžerski tim ljudi koji će prodavati moje radove, a ja ću samo raditi. I nakon punih 10 godina ovog posla presretan sam što i dan-danas, kad napravim bilo što novo, proživljavam isto uzbuđenje kao i prvog dana.
Jesi li razmišljao o napuštanju Splita? Ipak riječ je o malom gradu, ima li u Splitu mjesta za umjetnost, surađujete li vi umjetnici međusobno?
– Suradnju među umjetnicima, odnosno kreatorima uvelike su “pojeli” loši međuljudski odnosi. Odgovorno to tvrdim jer dobro znam splitsku “scenu”. Žalosno je da oni koji izlažu po Zagrebu, ne rade nove kolekcije i revije za svoje kupce u Splitu, a od njih su počeli. Žalosno je da talent nema veze, jer prema mišljenju mnogih stručnjaka za moj rad, moje je stvaralaštvo besprijekorno no još uvijek nisam u posjedu nekih većih količina novca da bih se mogao, primjerice, “otisnuti” u Zagreb. Za neko prestižnije modno događanje treba imati od 2 do 3 tisuće eura pa ako još tome pribrojimo sredstva za izradu kolekcije jasno je da u konačnici treba puno materijalne podloge za takav projekt. No, mislim da oni koji imaju talent moraju ići dalje, scena u Splitu, modne revije nisu ni sjene onima u Zagrebu jer se sve radi po sistemu “bolje išta nego ništa”. Svi koji su u Splitu imali dodira s politikom imali su sreće u modi. Na žalost, onaj iskreni talent ovdje nije i ne može doći do izražaja.
No ti se ne predaješ, ideš dalje, što spremaš za jesen?
– Nadam se da ću i ove godine organizirati izložbu nove kolekcije papirnatih baluna za bor, a imam u pripremi i radova za još dvije samostalne izložbe. Sve to zahtijeva jako mnogo vremena no vjerujem da ću uspjeti. U Splitu ću svakako nešto napraviti no izvan, pitanje je. Ne namjeravam se ni dalje zamarati trendovima i drugima, ne zanima me što drugi rade, ja imam svoj projekt, ja imam svoju viziju.

Originalno Winnetou odijelo

Za potrebe snimanja korišteno je i originalno Winnetou odijelo – muzejski primjerak iz kultnih filmovima o indijanskom poglavici Winnetou koji su snimani šezdesetih godina prošlog stoljeća prema djelima Karla Maya na Velebitu. Tadašnje sjedište filmske ekipe bilo je u blizini Paklenice, u kanjonu rijeke Zrmanje.