Tko je rastrošan - otac ili sin?

Slika korisnika admin

Zamislite ovakvu situaciju - otac ostavi sinu novac kako bi ovaj sagradio kuću. Od istog novca sin sagradi kuću, gospodarske zgrade i zasadi vinograd. I, što mislite, bi li otac kažnjavao takvoga sina izlažući ga propasti, ili bi se njime ponosio javno ga hvaleći iznoseći njegov primjer uzorne skrbi. Nastavak ove priče završite sami. Meni je kazati kako u ovakvim i sličnim slučajevima postupa aktualna Vlada RH, odnosno njezina resorna ministarstva. Kako birokratizirana svijest ne zna razlikovati dobro i skrbno od nepotrebnoga i rastrošnoga, nego joj je jedino važno da i jedno i drugo bude ugurano u isti kalup predviđene forme bez sadržaja.

Evo doslovnoga slučaja. Općina Stankovci temeljem sklopljenog ugovora s Vladom RH dobila je 1.271.000,00 kuna poticajnih namjenskih bespovratnih sredstava koje je trebala iskoristiti za izradu projekta za gradnju infrastrukture Poslovne zone Novi Stankovci. I Stankovci su rečenu obvezu izvršili u cijelosti, s time što su od odobrenoga iznosa brigom dobrog domaćina uštedjeli 762.327 kuna, što je iskorišteno za financiranje infrastrukturnih radova u istoj poslovnoj zoni. Dakle, istim novcem obavljena su dva posla, i sve sukladno propisima struke. Vlada sada traži povrat ušteđenog novca sa zateznim kamatama, a razloge za to nalazi u „nedostatku odgovarajuće forme", iako je Općina Staknovci, prema svojoj žalbi, „u više navrata molila za dopuštenje da predmetni dio sredstava potroši za financiranje gradnje infrastrukture (s obzirom da su uštedjeli na izradi projektne dokumentacije)".

Ako su iz predmetne donacije financirani obavljeni radovi na dva vitalna projekta, nije li ovim činom uštedjela i Vlada RH i Općina Stankovci, i je li onda vrijedna sudskoga spora činjenica što su „sredstva odobrena za projektnu dokumentaciju a ne za izgradnju infrastrukture"? Dakle, u ovom slučaju otac umjesto da nađe način da nagradi štedljiva i poštena sina, on ga kažnjava razbacujući i svoj i njegov novac. Netko će mi ovih dana reći, od većine doniranih sredstava projekti se mogu provesti u pola cijene ako se rade po sistemu ruka-ruci, pa se neutrošena sredstva podijele u formi „namjenskog trošenja sredstava". A da možemo naći stotine primjera gdje donirana sredstva bitno prelaze vrijednosti izvršenih radova i gdje nitko ne traži okolnosti trošenja predmetnih novčanih sredstava, i u čijim su privatnim džepovima završila, ukoliko su ona „pismeno dokumentirana", više je nego poznato.

U rečenome i sličnim slučajevima nije stvar samo u „nedostatku odgovarajuće forme", nego i o grubom političkom kažnjavanju, što sam ovih dana čuo s više govornica u općinama Zadarske županije. Nije ovdje samo riječ o odlukama Vlade RH koje su teško pogodile mnoge jedinice samouprave, kao što su izmjene poreznoga zakona čime je prihod od poreza na dohodak prepolovljen, ni Zakonom o upravljanju državnom imovinom kojim se izbjegava plaćati komunalna naknada općinama i gradovima, dakle centralizacijom sredstava, nego je problem političkih podjela u hrvatskom društvu metastazirao dotle da se projekti regionalnih i samoupravnih jedinica, lokalnih zajednica, kao i pjedinaca, prihvaćaju ili odbijaju ne po svome značaju i vrijednosti, nacionalnom strateškom interesu, nego po ključu jesi ili nisi „njihov". Da ne živimo u uvjetima kakvima živimo, s pravom bi se sve mjerodavne institucije pitale, mogu li odgovorne osobe u ministarstvima Vlade RH, ljude koji im dolaze s vrijednim projektima ispraćati riječima „vama novac nećemo odobriti, jer vaši nisu glasovali za nas."

Na kraju je za nadati se, premda ta nada djeluje utopijski, da će hrvatska već desetljetna vladavina zakona i propisa koji se najčešće mijenjaju na dnevnoj bazi, i najčešće po političkom i interesnom ključu, konačno prestati. Jer ovu je zemlju i korov i kukolj odavno prekrio baš po formi zakona i propisa. Stoga hrvatski jamatori i hodaju u odijelima.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno