Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

LIJEČNIČKA TAJNA Terorizam i radikalizacije izviru iz nekih drugih poremećaja, ne iz duševne bolesti

27.08.2019. 10:28
LIJEČNIČKA TAJNA Terorizam i radikalizacije izviru iz nekih drugih poremećaja, ne iz duševne bolesti


Jesu li duševni bolesnici potencijalni teroristi, pitanje je koje je prije nekoliko dana osvanulo u hrvatskim medijima. Ravnateljstvo policije uputilo je dopis svim policijskim upravama u Hrvatskoj, u kojem se traži stupanje u kontakt s ustanovama i institucijama za liječenje osoba s duševnim smetnjama. Sve zbog učestalih pojava radikalizacije osoba s duševnim smetnjama. Sve pod egidom borbe protiv terorizma ili na hrvatskom, prevencije radikalizma u osoba s duševnim smetnjama.


Policija upala u sferu prava pacijenata
Da je time policija upala u sferu prava pacijenata, jasno je većini hrvatskih liječnika. Upad je to u prava napose pacijenata s duševnim smetnjama koje definira članak 21. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, a gdje su jasno propisane obveze liječnika odnosno situacije u kojima javni interes preteže nad obvezom čuvanja liječničke tajne. Svatko tko na temelju ovoga zakona postupa prema osobi s duševnim smetnjama dužan je čuvati kao tajnu sve što sazna o njoj tijekom postupanja. Osoba iz stavka 1. ovoga članka može otkriti ono što je saznala samo uz pisani pristanak osobe s duševnim smetnjama. Međutim, pristanak osobe s duševnim smetnjama nije potreban ako je saznanje iz stavka 1. ovoga članka potrebno otkriti u javnom interesu ili interesu druge osobe koji preteže nad interesom čuvanja tajne. Javnim interesom ili interesom koji preteže nad interesom čuvanja tajne smatra se: otkrivanje saznanja da osoba s duševnim smetnjama priprema počinjenje težeg kaznenog djela, zaštita javnog zdravlja i sigurnosti na temelju posebnog zakona, sprječavanje izlaganja druge osobe ozbiljnoj i izravnoj opasnosti za njezin život ili zdravlje.


Kad pacijent gleda liječnika kao izdajnika
Dakle, kad pacijent dođe liječniku i kaže: »Zapalit ću Rim!«, hoće li ovaj odmah nazvati specijalnu policiju kako bi suvremenog Nerona onemogućili u tom »povijesnom« zadatku? No i u takvim naoko, besmislicama, znaju se kriti inicijalni impulsi kasnijih radikalizacija. One ne samo da postaju podloge za trilere poput onih o Hannibalu Lecteru nego ih svakodnevno iščitavamo u medijima. Je li uopće moguće da liječnici prijavljuju duševne bolesnike policiji, za mišljenje smo upitali liječnika obiteljske medicine dr. Miljenka Ljoku.
– Odnos liječnik – pacijent se zasniva na povjerenju. Na to povjerenje osobito su psihijatrijski pacijenti osjetljivi. Ako ga jednom izgubimo, onda vam takav pacijent neće više od liječnika tražiti pomoć. Pogotovo kad upadne u pogoršanja jer vas onda takav pacijent gleda kao izdajnika. Neki psihijatrijski bolesnici imaju autodestruktivne ideje, neki i destruktivne prema drugima, ali mislim da mi liječnici to ne bismo trebali prijavljivati, rekao je dr. Miljenko Ljoka.
Dr. Ljoka kaže da bi to trebali iznimno napraviti ako pacijent kaže da će napraviti konkretno kazneno djelo. To je uostalom dužnost svakog, a ne samo liječnika. No, Ljoka dodaje da je to vrlo teško procijeniti i psihijatrima. Uglavnom ako pacijent zna da će saznanja o njegovoj bolesti otići kakvoj državnoj instituciji, onda će se zatvoriti, a time i liječenje postaje kompliciranije.




Socijalno poremećene i psihopatski strukturirane osobe
Specijalist forenzičke psihijatrije dr. Darko Labura zahvalan je medijima što su otvorili ovu temu. On naglašava kako i istraživanje napravljeno po svim uzusima znanstvenog rada ne bi dovelo do toga da kod duševnih oboljenja, npr. shizofrenije ili manično depresivne psihoze, možemo odrediti da je neka osoba sklona terorizmu i radikalizmu.
– Mi to do sad u praksi nismo vidjeli, a niti je to potvrđeno. Ako postoji neki izolirani slučaj ili više njih, to ne znači da je to pravilo. Osobito u nekakvoj pojavi useljavanja i migracijskih kriza. Duševni bolesnici koji rade kaznena djela oni to najčešće rade iz sumanutih uvjerenja, halucinacija, paranoidnosti. Terorizam uključuje nekakvu organizaciju, nekakvu pripremu, politiku i pomoć većeg broja ljudi. Čim takva osoba ima pomoć već ne možemo govoriti o neubrojivosti. To isključuje tešku duševnu bolest i činjenicu da bi se duševni bolesnik bavio terorizmom. Terorizam i radikalizacije izviru iz nekih drugih poremećaja koji nisu duševne bolesti, rekao je dr. Labura.
Poznati zadarski psihijatar kaže da se kod takvih osoba najčešće radi o asocijalno poremećenim osobnostima, psihopatski strukturiranima osobama. No, takve osobe se ne liječe. Nisu u registru duševnih bolesti jer ne posjećuju liječnika. To su kaže dr. Labura, karakterne crte ljudi, a takvih osoba ima najviše u zatvorskoj populaciji.
– Kad bi nas zakon obvezao za davanje takvih podataka o duševnim bolesnicima, mi bismo ugrozili njihovu osobnost i privatnost. Prekršili bismo i stavke Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Ako ćemo pažljivo čitati čak i članak 21. koji govori o izuzecima, u njemu se ne kaže da liječnik nešto mora, nego može prijaviti takvu osobu.


Potrebno očitovanje
Svaki razuman liječnik će prijaviti takvu osobu koja kaže ‘sad ću ubiti toga i toga’. Svaki psihijatar koji ima dovoljno iskustva i prakse, trebao bi prepoznati kad se radi o psihotičnoj osobi koja je duševno bolesna i koja se nalazi u egzacerbaciji duševnih smetnji i prijeti li iz tog njegovog stanja neposredna opasnost za neku drugu osobu, navodi dr. Labura istaknuvši kako kao liječnik i psihijatar smatra da se o ovoj problematici mora očitati i Hrvatsko psihijatrijsko društvo, Hrvatsko kliničko psihijatrijsko društvo i Forenzička sekcija.
– Ne bi valjalo da to ostane samo na pojedinačnim mišljenjima jer ja sam protiv otkrivanja liječničkih tajni, a i držim se strogo Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, kaže dr. Labura dodajući kako kao i mnogi građani iz ovog primjera izvire jedan društveni problem koji građani primaju zdravo za gotovo. Riječ je o ekspanziji posvemašnje kontrole. Svojevrsnom Velikom bratu ili Orwelovštini koja pomalo, ali sigurno grabi prema totalnoj kontroli pojedinca. U prilog tome govore npr. kamere za regulaciju prometa koje su u nekim državama EU proglašene kao protuustavne jer su u biti vrlo podložne manipulacijama.U Hrvatskoj se pak reklamiraju kao nekakav spas od nesavjesnih vozača. No, to je već tema neke druge priče.