Igrači Cibone imaju privilegirani status u reprezentaciji

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin
giuseppe pino giergia_1
Ivan JAMIČIĆ
STIPČEVIĆ JE U SVIM SEGMENTIMA BOLJI IGRAČ OD KUSA - Giuseppe Giergia

Hrvatska seniorska košarka već punih 14 godina nema medalju s velikih natjecanja. Posljednju, brončanu, osvojila je 1995. godine na Europskom prvenstvu u Grčkoj. Niti nedavno Europsko prvenstvo u Poljskoj nije donijelo ništa novoga po tom pitanju. Hrvatska je opet (četvrti put u posljednjih pet nastupa na EP) ispala u četvrtfinalu. Zašto je Hrvatska još jednom razočarala i koji je osnovni problem zbog kojega medalje nema već desetljeće i pol? Odgovore na ta i mnoga druga pitanja vezana uz hrvatsku košarku potražili smo kod čovjeka koji je osvojio jednu od posljednjih medalja, onu brončanu na Svjetskom prvenstvu u Kanadi 1994., Giuseppea Giergie. Je li šesto mjesto Hrvatske na Europskom prvenstvu u Poljskoj uspjeh ili neuspjeh?

- To je apsolutno neuspjeh i to iz dva razloga. Prvi je taj što bi mi trebali shvatiti da je za našu reprezentaciju sve osim medalje, u odnosu na uspjehe koje smo imali i što je Hrvatska nekada značila u košarkaškom svijetu, neupjeh. Jer to nije jedan dan, niti godinu dana, niti dvogodišnji europski ciklus, niti četverogoišnji Olimpijski ciklus. Od 1994. godine kada smo posljednji put bili na Svjetskom prvenstvu prošlo je petnaest godina i tek smo se sada kvalificirali na Svjestko prvenstvo iduće godine. I sada se to pokušava prikazati kao uspjeh. Tu se nema što slaviti jer to nije odraz kvalitete već kvantitete. Do sada je na Svjetsko prvenstvo odlazilo četiri do pet momčadi iz Europe, a sada ih ide već sedam i još će netko dobiti pozivnicu, vjerojatno Rusija, Litva ili čak Italija. Nekada je bilo dvanaest momčadi na Svjetskom prvenstvu, sada će ih biti vjerojatno šesnaest ili osamnaest. Kako će one biti raspoređene po grupama, ne znam, ali to je kvantitet, a ne kvalitet - započeo je Giergia pa nastavio nabrajati razloge zbog kojih se šesto mjesto u Poljskoj ne može smatrati uspjehom.

Šesto mjesto je neuspjeh i debakl

- Drugi faktor je taj što u Poljsku iz drugih zemalja nije došlo trideset najkvalitetnijih igrača. Mogu samo nabrojati neke momčadi koje su na prvenstvo došle nekompletne, bez svojih najboljih igrača, kao što su Njemačka, Rusija, Grčka, pa i Srbija, a Litvi je nedostajala cijela petorka. Svi su došli oslabljeni i zato mi nikako ne možemo biti zadovoljni. Treća stvar zašto ne možemo biti zadovoljni je prezentacija naše igre. Ako ćemo biti iskreni i kritični, igrali smo slabo. Na mahove bi se probudio tračak nade da ćemo igrati dobro, a onda bi se jednostavno ugasili kao meteor. To su sve razlozi zašto je ovaj rezultat neuspjeh i nitko ne može glorificirati to šesto mjesto niti mu se veseliti. Ako će naš kriterij u budućnosti biti "važno je sudjelovati", onda možemo govoriti o uspjehu.

Zašto se onda to šesto mjesto u javnosti pokušava prikazati kao dobar rezultat?

- To se tako prezentira u javnosti da bi na neki način ublažili debakl i neuspjeh. De Coubertin je rekao: "Važno je sudjelovati", ali mi se ne možemo s time zadovoljiti. Mislim da je to apsurdno. Mi smo navikli na medalje i ne možemo se ponašati tako turistički. Od posljednje medalje koju smo osvojili prošlo je previše godina. Svakome se može dogoditi da bude loš u jednom ciklusu, ali mi smo u kontinuitetu bez medalje šesnaest godina.

U čemu je problem? Ima li Hrvatska uopće dovoljno kvalitetnih igrača za osvajanje medalje na velikom natjecanju?

- Ja sam prije odlaska na ovo prvenstvo rekao da mi imamo kvalitet za osvojiti medalju, a to sam rekao i prošle godine. Glavna pogreška je u filozofiji, pristupu i trenažnom procesu. U tim košarkaškim segmentima mi uvijek padamo. Imamo izvanrednu generaciju koja ima pobjednički mentalitet, to su odlični košarkaši, a to ću potkrijepiti na ovakav način. Generacija u kojoj su igrali Popović i Planinić je 2000. godine u Zadru osvojila srebrnu medalju na Europskom juniorskom prvenstvu. Dvije godine kasnije u Stuttgartu je generacija sa Ukićem i Tomasom osvojila zlatnu medalju na Europskom prvenstvu, ja sam bio s njima. Isti igrači igraju i danas, a zašto bi danas bili slabiji nego prije sedam ili deset godina. Sazrijeli su, imaju kvalitetu, igraju u kvalitetnim inozemnim klubovima i prema tome nema nikakvog razloga da kažemo da nemamo kvalitet. Imamo ga, međutim, za igrati dobru košarku potreban je i dobar trener - kazao je Giergia i objasnio u čemu je to hrvatski izbornik Jasmin Repeša pogriješio.

Ne mogu biti svi jednaki

- On u dvadeset minuta rotira dvanaest igrača, a to možete samo kada igrate protiv KK Razvitak iz Kistanja. Premala je minutaža i to je kontraproduktivno jer vi nijednom igraču ne dajete mogućnost da se razigra. Nekada u komunizmu se govorilo: "Svi su jednaki, svi su isti". To nikada nije bilo i nikada neće biti. Hijerarhija se mora znati, mora se znati tko nosi vodu, tko pije vodu i tko plaća vodu. Igrači na terenu su gazde i bogovi, a ne trener. On je samo pomoćna radna snaga. On želi biti lider i zvijezda, a to ne može biti. Igrači su ti koji odlučuju o pobjedama, ali zato moraju imati minutažu na terenu, biti psihofizički dobro pripremljeni i imati samopouzdanje. Na ovaj način igrač nikada ne može dobiti samopouzdanje i ne može se razigrati. Treba svakome od dvanaest igrača jasno i otvoreno reći što se od njega očekuje. Netko će dobiti maksimalnu odgovornost, a nekome se treba iskreno reći, ako u tom trenutku nije spreman, da ne može očekivati veliku minutažu. Apsolutno je neprihvatljivo da su svi igrači jednaki. Nitko se ne može nametnuti za tri minute na parketu. To je mogao vidjeti svaki običan gledatelj koji je gledao naše utakmice. Svaka normalna reprezentacija s pametnim izbornikom je svjesna da ne može dati jednaku minutažu svim igračima. To je apsurd, neprihvatljivo i protiv svih košarkaških postulata.

Hrvatska je bila najstarija reprezentacija na Europskom prvenstvu, no to joj iskustvo nije donijelo ništa dobroga.

- Bolje i korisnije je bilo pozvati četiri mlada igrača koji bi na taj način stekli iskustvo. Jer deveti, deseti, jedanaesti i dvanaesti igrač će ionako sjediti, eventualno će igrati ako netko slomi nogu. Na taj način treba razmišljati. U protivnom će nam se događati ono što nam se dogodilo u Poljskoj. Ja sam prije dvije godine rekao da se ništa neće izmijeniti i tako je i bilo. Ako se i dalje bude išlo s ovakvom košarkaškom filozofijom, razmišljanjima i trenažnim procesom, opet nećemo ništa napraviti idućih šesnaest godina. Mi nemamo nadgradnju i rafiniranu tehniku, savršenu individualnu tehniku. To donosi pobjede i to je onaj kvalitativni iskorak koji mi moramo napraviti. To se može samo individualnom sposobnosti svakog pojedinca koji se onda integrira u kolektiv. Ali nekome je ta košarkaška filozofija špansko selo.

Treneri imaju sporednu ulogu

Izuzev Marka Popovića, Hrvatska u Poljskoj nije imala pravog šutera, odnosno čovjeka koji bi mogao sam, bez problema, utrpati dvadeset-trideset i više koševa, no i njegova je minutaža uglavnom bila ispresjecana izmjenama.

- Mi u reprezentaciji imamo apsolutno sve moguće. I najboljem šuteru se može dogoditi da u početku šutira 0-3 ali onda, umjesto da ga potjera na klupu, trener mu mora reći da vjeruje u njega i da od idućih pet-šest šuteva može pogoditi svaki. To je to samopouzdanje i povjerenje o kojemu ja pričam. Ako ga trener mijenja svake dvije-tri minute ili nakon promašenog šuta, igrač gubi to samopouzdanje. Izbornik mora podijeliti odgovornost svakom pojedincu. On mora znati koliku će minutažu imati i to unaprijed jer je igrač taj koji donosi pobjedu.

Giergia je naveo i dva primjera da potkrijepi svoju tezu o važnosti trenera i igrača unutar momčadi.

- Kada govorimo o važnosti trenera možemo navesti primjer Pinia Gersona koji je sa Maccabijem triput bio prvak Europe. Ako je trener toliko važan onda bi on i sa reprezentacijom Izraela osvojio neku medalju, a ispao je u prvom krugu. Ove godine je bio trener Bugarske i isto je ispao u prvom krugu. S onom momčadi koju je on imao u Maccabiju, bilo tko je mogao osvojiti Euroligu. Uzmimo za primjer Kukoča, koji je za mene najbolji igrač svih vremena na ovim prostorima jer je inteligentan, ima vanserijsku tehniku i polivalentan je igrač koji može igrati sve pozicije. Prije dvanaest godina mi smo, s Kukočem u sastavu, na Europskom prvenstvu u Španjolskoj bili jedanaesti. Dakle, čak i njega smo uspjeli devalvirati.

Kako objasniti katastrofu Hrvatske u drugom poluvremenu, a naročito u trećoj četvrtini (3 poena!) utakmice protiv Slovenije koja nas je na kraju i koštala ispadanja u četvrtfinalu.

- To je još jedna od lukavih smicalica i floskula koje je izbornik puštao po novinama. On je rekao da sve utakmice koje su do tada odigrane nisu bitne, nego da je on, tijekom trenažnog procesa, tempirao formu za utakmicu sa Slovenijom. To je izjavio gospodin Repeša, a u to može vjerovati samo netko tko ne poznaje košarkašku materiju. Može se tempirati forma u jednom ciklusu pa da na natjecanje dođeš u pravoj formi, ali nikako baš na jednoj utakmici. Ali zašto je on to rekao? Jer da smo mi pobijedili Sloveniju, bili bismo u polufinalu, odnosno u borbi za medalju i onda bi on ispao jako pametan. A ta je tempirana forma ispala tako da smo u drugom poluvremenu zabili 18 poena protiv jedne desetkovane Slovenije.

Samo Španjolci su me oduševili

Europski prvak je, svi će se složiti posve zasluženo, reprezentacija Španjolske koja je u finalu bez problema pobijedila Srbiju.

- Srbima sada skidam kapu. Svaka im čast, osvojili su srebrnu medalju i to je izuzetan uspjeh. Čak ni oni sami nisu vjerovali da s tom mladom momčadi mogu postići takav uspjeh. Međutim, u finalnoj utakmici Španjolci su do srži ogolili njihov kvalitet, odnosno njihovu nemoć. Španjolska je s individualnim sposobnostima svojih igrača održala pravu košarkašku lekciju Srbima. Devalvirali su ih i ponizili i ja se ne sjećam da je netko u finalu Europskog prvenstva vodio trideset razlike. Kada sam gledao kako su Španjolci igrali na toj utakmici, podsjetili su me na dane kada smo mi igrali takvu briljantnu košarku, s puno mašte i s izuzetno visokom, rafiniranom tehnikom i oduševljavali cijeli svijet jer je košarka spektakl. Momčad Srbije je jedna radna i diciplinirana momčad, ali neka se ne zavaravaju. Tamo nema niti jedan vanserijski igrač. Mi smo nekada dijelili igrače na vanserijske i ostale igrače, a to je jako velika razlika u kvaliteti. To je bila ta razlika koja je pokazala premoć Španjolske nad Srbijom. Igra Španjolske je bila melem za oko.

Što to Srbi rade drugačije u svojoj košarci da se sada mogu hvaliti kako imaju najmlađu reprezentaciju na prvenstvu koja je pritom osvojila srebrnu medalju? Svi njihovi mladi igrači afirmirali su se u domaćim klubovima. Zašto je u Hrvatskoj mladom igraču tako teško dobiti priliku?

- Uzmimo za primjer Zadar, i mi smo izbacili dosta igrača za reprezentaciju. Tu su Banić, Popović, zatim Stipčević, mogli bi o Laliću razmišljati pa Barać koji se tu afirmirao. Koja je razlika kada je igrao Teodosić za FMP i za nas Barać? Najbolja Teodosićeva utakmica je bila protiv Slovenije kada je zabio 32 poena i igrao briljantno. A prisjetimo se kada je prije dvije godine Barać FMP-u zabio četrdeset. Razlika je u tome što se Baraća nije valoriziralo, jer je on atipičan igrač, a nijedan trener ne voli takve igrače. Ovdje se sada traže igrači po kalupu, šabloni, da igraju na pozicijama jedan, dva, tri, četiri i pet, a takvu košarkašku filozofiju smo mi odbacili prije pedeset godina. Jer na taj način se ubija kreativnost. Ja to stalno govorim, ali nitko me ne sluša.

Igrači Cibone u prednosti

Koliko ima istine u tvrdnji da igrači Cibone imaju prednost ispred igrača iz Zadra kada je riječ o pozivu u reprezentaciju? Na Eurobasketu u Poljskoj su bila trojica igrača koji su prošle sezone igrali u Ciboni (Kus, Prkačin i Rozić), a niti jedan igrač Zadra. Zašto, primjerice, nije bilo mjesta za Rančića, Perića, Stipčevića ili možda Tomu Ružića?

- Ja sam to još davno rekao pa su se svi okrenuli protiv mene. Igrači iz Cibone apsolutno imaju prednost pred drugima. Ja poštujem svaku hijerarhiju, ali dva mjeseca se pisalo i pričalo o Prkačinovom laktu. Zašto? Da bi na kraju igrao nekoliko minuta po utakmici. O tome se pisalo samo zato da bi se unaprijed stvorio alibi. To su te smicalice, prevare i laži o kojima mi govorimo. U posljednjih dvadeset godina sve se u reprezentaciji odvijalo preko Cibone, i treneri i igrači. Apsolutno sve. Pogledajte samo tko su bili izbornici pa ćete vidjeti. To je već dugi niz godina ista filozofija i tu se ništa neće promijeniti. A što je to Cibona napravila u Euroligi u posljednjih dvadeset godina? Ništa. To očito za nas nije nikakvo upozorenje niti škola, jer iz toga nismo izvukli nikakve pouke.

Da ste bili u poziciji da birate igrače za Europsko prvenstvo u Poljskoj, što bi ste promijenili u odnosu na ovu dvanaestorku koja je igrala?

- Da sam ja izbornik Rok Stipčević bi sigurno bio u reprezentaciji umjesto Kusa, jer je bolji igrač u svim segmentima igre i mentalno snažniji. Zašto u reprezentaciji ne bi bili Tomić i Delaš? Da se mene pita, bilo bi sve drugačije, pozvao bih i Stipčevića i Tomića i Delaša, sigurno i još neke igrače. Rančić je apsolutno bez konkurencije najbolji šuter u Hrvatskoj. On je morao biti u reprezentaciji. Ne vidim razlog zašto ne bi bio. I Perić je, po meni, trebao biti u reprezentaciji.

Postoje li kakve šanse da se stvari pomaknu na bolje?

- Ja ne odlučujem o tome, prema tome nisam siguran da se to može promijeniti. To treba pitati nekoga drugoga.

Što biste vi, da možete, promijenili u hrvatskoj reprezentaciji?

- U trenažnom procesu bi sve trebalo promijeniti, ali kada ja to govorim, onda me nitko ne sluša. Što se selekcije igrača tiče, treba reći da je ocjena i procjena vrijednosti svakog pojedinca najsuptilnija stvar koja postoji u košarci. Tko to ne može i ne zna prepoznati, ne može raditi u košarci, a kod nas radi tko hoće. Nama dođe čovjek koji je odigrao deset utakmica i onda drži predavanja o košarci. I ne samo to, nego nas onda još i vrijeđaju. Je li moguće da se vrijeđa ljude koji su pisali svjetsku košarkašku povijest? Skansija, Šolmana, Plečaša, pokojnog Krešu, Dražena, Kukoča, moju malenkost... To je sramota - zaključio je Giergia.

 AKADEMIJA ČEKA PAPIROLOGIJU

Možete li reći nešto više o košarkaškoj Akademiji koja bi se trebala otvoriti u Zadru, a u kojoj bi ste vi trebali imati jednu od važnijih uloga?

- O tome ne bi još previše govorio jer je potrebno još dosta stvari, prije svega papirologije, kako bi se to moglo realizirati i pokrenuti. Nadam se da će ljudi barem prema tome biti benevolentni, da napravimo nešto pametno u Zadru. Ideja je da se povežemo sa kineziološkim fakultetom u Zagrebu koji drži katedru košarke i da ovdje dođu predavati najbolji treneri iz Europe i svijeta. I igrači. Nadam se da će ljudi to podržati - kaže Giergia.

 LEGENDE TREBA POŠTIVATI

Za manje od mjesec dana, 24. listopada, svečano će se umiroviti dresovi Zadra s brojevima 10 i 11, a tom prilikom u Zadru će se odigrati susret veterana Zadra i Real Madrida. Koliko vam to znači?

- To nije nikakva novost. To su izmislili Amerikanci koji ponekad imaju takve sportske veličine koje oni ne zaboravljaju, ne pljuvaju po njima i ne vrijeđaju ih, nego ih poštuju. Zamolili su me da pozovem naše nekadašnje protivnike. To su sve košarkaški velemajstori koji su osvojili sedam naslova prvaka Europe i koji su imali briljantnu košarkašku karijeru. Ponosan sam da su oni naši prijatelji.

 

 NEZAHVALNO JE IŠTA PROGNOZIRATI

Kakva vam se čini momčad Zadra ove sezone i što možemo od nje očekivati?

- Ponosan sam na ove igrače koje sam potpisao, a za koje mi se štošta spočitavalo. To su Rančić, Perić i Stipčević. Da nema njih, ne znam na što bi sličila ova momčad. U ovom trenutku je teško davati bilo kakve prognoze. Vidjet ćemo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno