Pisao je o mnogima, a o njemu su pisali rijetko

O njemu se rijetko pisalo, a on je pisao o mnogima. U posljednjih sedamnaest godina objavio je devetnaest publikacija, šesnaest knjiga i tri knjižice. Pisao je o povijesti zadarskog sporta, a u njegovoj posljednjoj knjizi Zadarski kampaneli svoje su mjesto našle mnoge duše od kojih neki više nisu tu, a bili su – Zadar. Pisao je u toj knjizi o običnom »malom« čovjeku – zadarskom leru, škovacinu, ali i akademiku jer sve su to bile i jesu moralne vertikale koje će pamtiti generacije ovoga grada i o kojima će se pričati.
Drago Marić (75) najveći i najpoznatiji sportski novinar i publicist već je jedanaest godina u mirovini u koju je otišao kao urednik sporta zadarskog dopisništva Slobodne Dalmacije.
Ali, kako kaže, od kada je u mirovini radi više nego ikada prije i dan mu je prekratak. Ustaje rano, obavezno se sat vremena rekreira, vozi bicikl, pliva, roni, a nerijetko zna pješke otići do Zatona i nazad.
– Sport je moj život, a publicistika me uvijek zanimala. Od kada sam u mirovini mogao sam joj se napokon u potpunosti posvetiti. Završena je knjiga Baština zadarskog sporta koju sam napisao zajedno s prof. Romanom Meštrovićem i koja će biti promovirana za Dan grada. U knjizi će biti objavljeno i oko 520 fotografija koje će po prvi puta ugledati svjetlo dana. Završen je i drugi dio knjige Zadarski kampaneli koja se zove S četiri kantuna – jednom od tri najprepoznatljivija urbana obilježja Zadra – Trg, Kalelarga i Četiri kantuna. Oni simboliziraju četiri strane svijeta i mjesto susreta, odlazaka i dolazaka svih Zadrana. Ta su četiri kantuna naš život – pojašnjava Drago Marić.
Kao zaljubljenik u nogomet kojim se uspješno bavio od naranijeg djetinjstva te igrao i za juniore i seniore Zadra objavio je knjigu o 100 godina nogometa u Zadru, a jedna od njemu najdražih i svakako najpoznatijih u najkošarkaškijem gradu na svijetu je ona – Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku i to je prva knjiga ikada napisana o povijesti zadarske košarke.
Za svoj rad do sada u životu bio je predložen za mnoge nagrade, ali gotovo sve je odbio. Prihvatio je samo dvije. Jednu koju je dobio još početkom sedamdesetih godina kao mladi novinar od tadašnjeg Saveza sportskih društava za razvoj školskog sporta te nagradu FIFE, HNS-a i MOO-a za amaterski rad na promociji nogometa 2001. godine.
Za sebe kaže da je sretan čovjek. Cijeli život radi ono što voli, ima dvoje djece i četvero unučadi i mnoge prave prijatelje. Stan i tri bicikla sva je njegova imovina, a iako ima i vozačku dozvolu – auto nikada nije imao.