Kineska avantura zadarske lutkarice i redateljice Vjerice Vidov

Predstava "Kaštanka" Kazališta lutaka Zadar i Kazališta Virovitica ne prestaje intrigirati poklonike lutkarstva, kako u zemlji, tako i inozemstvu. Iako još uvijek "beba", stara, zapravo mlada tek devet mjeseci, već je bila na četiri međunarodna festivala i osvojila brojne nagrade (Kragujevac, Zaječar, Trgovište i Sarajevo). Sara Lustig je u Kragujevcu dobila nagradu za animaciju, Natalija Burnos za scenografiju, a u Zaječaru su dobili nagradu za redateljsku poetiku i scenski izraz. U Bugarskoj osvajaju Grand Prix, Igor Karlić dobija priznanje za originalnu glazbu, a sve nabrojano je samo dio velikog uspjeha predstave koja je ponovo potvrdila kvalitetu zadarskih lutkara, ovaj put u suradnji s virovitičkim kolegama. Kaštanka je jedna od najslavnijih kratkih priča Antona Pavloviča Čehova. Radnja se odvija prije svega kroz oči kujice Kaštanke koja ljudski svijet nazire u punini svoje bijede, ispraznih nastojanja i slabosti. Pas ne osuđuje. Pas se vodi svojim elementarnim nagonima. Treba hranu i toplinu, ali i ljubav. Upravo zato što promatra ljude kroz prizmu potrage za ljubavlju potiče gledatelje da se zapitaju koliko je čovjek zapravo sposoban pružiti ljubav i kakvim se sve izgovorima služi kada je njegova ljubav manjkava. Priliku da na taj način promotre život, uživajući u predstavi, imala je do sada publika ne samo u spomenutim sredinama već i na brojnim drugim lokacijama, uključujući i Kinu.

Uspjeh "Kaštanke" izlazi iz emocije
Zašto je "Kaštanka" postigla takav uspjeh, gdje su sve bili, kakve su komplimente dobili, što za njih same, kao protagoniste predstave znači toliki uspjeh popričali smo s redateljicom Vjericom Vidov.
– "Kaštanka" je popularna jer je jasna. Jer ne zapada u kič i jer pokazuje sve ono što kazalište za djecu i mlade mora biti, a kod nas još uvijek nije. Na razini priče, ima duboku i jasnu poruku, na razini estetike, ima jedan minimalizam koji je nesvakidašnji i koji pokazuje da kazalište za djecu i mlade nije raskošan kostim, komplicirana scenografija, lako pamtljiva nota. No prije svega, uspjeh "Kaštanke" izlazi iz njezine emocije, a ta emocija je sve: Sarina animacija psića, Igorova glazba, Natalijina likovnost, Irenina, Goranova i Dominikova scenska inteligencija, Franovo svjetlo, tehnički i administrativni uvjeti, organizacija… I možda malo mog općenitog smisla za lijepo, stila života, da ne budem potpuno skromna, rezimira kroz smijeh Vidov.
"Kaštanka" je svoj put startala u Zadru i Virovitici, a onda malo "prošetala" i do Zagreba. Nakon toga se kolo zakotrljalo.
– Mislim da nam je već pred kraj proba prošle godine postalo jasno da "Kaštanku" mora vidjeti najšira moguća publika, pa je Miran Hajoš, ravnatelj Kazališta Virovitica, zajedno s Iris Tumpom Pavić, ravnateljicom Kazališta lutaka Zadar, odlučio "Kaštanku" staviti u poseban fokus međunarodnih odnosa. Zajedno s Anjom Pletikosa, savjetnicom za međunarodne odnose Kazališta Virovitica, napravili smo veliku bazu podataka svih mogućih festivala za djecu i mlade, a s time i strategiju komunikacije i financija. I stvari su se počele vrtiti, prvo su došle sretne vijesti iz Kine, što zaista smatramo povijesnim uspjehom jedne predstave za djecu i mlade. Ne mogu reći tko je, kada, kome i zašto dao ili predložio "Kaštanku", no riječ je o divnoj priči, o suradnji, o timskom radu. O našoj "Kaštanki" uistinu svi brinu: Miran i Iris, glumci i tehničari, svi zaposlenici obaju kazališta, Anja, i na kraju naravno, ja, dodaje Vidov.

Počele stizati nagrade
Prošlo proljeće je tim u samo dva tjedna kombijem prošao sve moguće destinacije u susjedstvu, od Festivala glumca preko festivala Magic Curtain u Trgovištu u Bugarskoj do Lut Festa u Sarajevu i tako dalje u pravcu Kragujevca, Zaječara…
– Nagrade nam pritom nisu bile najbitnije, bitno nam je bilo da imamo dobru priču koju želimo i imamo prilike pokazati u široj regiji. Ali onda kad su nagrade počele stizati, shvatili smo što smo zapravo napravili. Stigli smo tako i u Kinu na Artistic Gathering međunarodnog Assiteja, što je zapravo najveća godišnja manifestacija kazališta za djecu i mlade što je bilo prvi put da jedna hrvatska predstava sudjeluje u 22 godine postojanja na toj manifestaciji. Nedavno smo bili i u Plovdvivu na Međunarodnom lutkarskom festivalu odakle smo se ponovo vratili s dvije nagrade, onom za najbolju predstavu koju je odabrao dječji žiri (a to, naravno, najviše znači) te s nagradom koju je dobila Sara Lustig za najbolju glumicu. Plovdviv nam mnogo znači jer je to ovogodišnja uvertira u njihovo prestolovanje europskom kulturom 2019. godine. Nakon toga smo bili i u Sofiji pa u Giurgiu u Rumunjskoj, gdje smo bili gosti Kazališnog festivala podunavskih zemalja, u partnerstvu s Hrvatskim veleposlanstvom u Rumunjskoj, pod pokroviteljstvom MVEP-a. Rekla bih vrlo dinamična i ugodno naporna godina. No, ono možda najvažnije je da nas je, osim u matičnim kućama u Virovitici i Zadru, publika mogla vidjeti i na PIF-u, a sredinom listopada smo na
Assitejevu nacionalnom festivalu u Čakovcu, nabraja Vidov i dodaje kako je ponekad zaista potrebno staviti stvari crno na bijelo kako bismo postali svjesni koliki posao je iza nas i koliko svako spomenuto gostovanje znači novi korak za hrvatsko kazalište za djecu i mlade i naravno novi život za "Kaštanku".

Mjesec i pol dana čiste turneje
Koliki je interes za predstavu svjedoči i činjenica kako su mnoge festivale morali i odbiti (Teheran, Rusija, Ukrajina) jer su se poklapali s već ugovorenim gostovanjima.
– Mnoge smo morali i odbiti, no svakako su na programu iduće godine. Sad kad smo prošli otprilike dvije trećine puta imamo dojam da smo na turneji bili sto dana. No, šalu na stranu, sigurno smo bili oko mjesec i pol dana čiste turneje, počevši od svibnja. A u međuvremenu smo još i pripremali novu koprodukciju s Viroviticom u Zadru: "Viktor ili djeca na vlasti" u režiji Roberta Raponje. Tako da, kad se sve zbroji i oduzme, ova priča Kazališta Virovitica i Kazališta lutaka Zadar neprekidno traje već četiri mjeseca, informira nas redateljica i naglašava kako je pitanje putovanja uvijek relativna stvar jer, kako ističe, nekad je problem putovati 15 minuta od kuće do posla da bi u drugom slučaju, primjerice, četrdesetak sati putovanja od Zagreba do Pekinga bio "mačji kašalj".
– U dobrom društvu ništa nije naporno. Ni težak pekinški zrak, ni sto godina čekanja u Dohi, ni "milijardu" kilometara Kineskog zida, ni turneja kombijem na relaciji Hrvatska-Bugarska-Srbija-Bosna. Ovo zadnje pogotovo, kad si "ufilmaš" da si Mick Jagger na turneji 70-ih, sve postaje puno puno zabavnije i puno manje naporno, kroz smijeh nastavlja Vidov.

Najuzbudljivija destinacija – Kina
Ekipa „Kaštanke“, inače, broji oko 20 ljudi. Uz Vidov i glumce: Saru Lustig, Irenu Bausović Tomljanović, Gorana Vučka i Dominika Karakašića. Nakon njih tu su Miran i Iris te inspicijent Tomislav Pintarić, light majstor Frane Papić, majstor tona Mario Nađ, majstor pozornice Marijan Nižić te šef tehnike Mladen Vlainić i vozač Darko Karlovčan. Očekivano, najuzbudljivije putovanje, ako je u pitanju destinacija, pokazalo se ono u Kinu. Vidov rezimira doživljaje.
– Mislim da nema nikoga tko je bio dublje u Aziji da nije zamijetio koliko je tamo potpuno drugačije živjeti od života na koji smo mi ovdje navikli. Prvo, tu su ogromni gradovi, no nije stvar u njihovoj veličini, nego u nepreglednosti. Europski i općenito zapadnjački gradovi imaju svoj centar, imaju svoje strukture, ulice i trgove. Svega toga ima i u Pekingu, ali je naprosto toliko veliko, nepregledno i raštrkano da se ne može doživjeti cjelina grada kakvu još uvijek Berlin, London pa čak i Njujork mogu ponuditi. Drugo je promet. Kaos kineskih cesta je neponovljiv. To možda korespondira jedno s drugim, ta nepreglednost i kaos u prometu. Već to je dovoljno za prvi dojam, i vizualni i auditivni, da čovjek stekne nekakvu općenitu sliku kako bi svakodnevni život u jednom gradu u Kini izgledao. A da ne govorimo o činjenici da njihovi manji gradovi imaju više stanovnika od čitave Hrvatske. To su gužve kakve mi ne možemo ni zamisliti, a opet sve nekako ide, ekonomija ide, kultura ide, turizam ide… Zapravo je vrlo zabavno promatrati kako se primjerice naši ljudi na obali tijekom ljeta ne snalaze u moru turista, a u Pekingu je ta pojava kudikamo intenzivnija, drži Vidov.

Najluđi promet na svijetu
Osvrće se i na razlike Kinezi – hrvatski državljani.
– Možda je to neka smirenost u njima, odgovor na kaos veličine, prostranstva i najluđeg prometa na svijetu ( smijeh ). Ne znam zapravo. Možda možemo ići i korak dalje i reći da smo mi možda razmaženi zbog svega što imamo, a nismo toga ni svjesni. I onda smo nestrpljivi, svadljivi, glasni, strastveni i, da sve ne bude baš tako kritično – šarmantni. Kinezi su, našim rječnikom onda, puno mirniji, suzdržaniji, oprezniji. No, u svakom slučaju puno, puno drugačiji, a to se najbolje vidi u međusobnoj komunikaciji i nekoj neposrednosti koju mi kao mediteranski tipovi imamo, a kod njih to u svakom slučaju izostaje. Ipak, upoznala sam, zapravo svi smo upoznali, puno novih ljudi, naravno ne samo u Kini već i na drugim lokacijama gdje smo bili pa bi bilo nepristojno bilo koga imenovati jer bi sigurno zaboravili na neke ljude. No, ako već govorimo o ljudima, ja bih se "vratila" u naš mali ansambl i rekla da se među nama dogodilo jedno još ljepše, dublje i bolje upoznavanje, a svi usputni divni ljudi – od naših ljudi po stranim ambasadama i turističkim zajednicama, preko organizatora i drugih kolega umjetnika su bili divna nadogradnja naše priče o "Kaštanki", zaključuje Vidov.

Nova dva priznanja
Protekli je vikend "Kaštanka" osvojila još dvije nagrade. Na Međunarodnom festivalu kazališta lutaka PIF-u u Zagrebu Sara Lustig je osvojila nagradu za kreaciju uloge Kaštanke, a Natalija Burnos za cjeloviti likovni dojam predstave.

Impresionirana Kineskim zidom
– Vidjela sam Kineski zid. Mislim da je to samo po sebi iskustvo toliko, da se tako izrazim, veće od života, da sve ostalo možda nije ni bitno. Naša regija je jako lijepa i ima sve, i more, i rijeke, i jezera, i planine i najrazličitije znamenitosti posvuda, ali Kineski zid se ipak vidi iz svemira ( smijeh)! Pa da budem ipak potpuno ozbiljna, to je toliko impoznantna građevina da se ne može usporediti ni s čim drugim. Stoga ću s ovih putovanja uvijek isticati upravo Zid.

Na jelovniku škorpioni i bube!
– Ja, kao veganka, ionako imam skučen izbor na ovakvim putovanjima jer ljudi još uvijek nisu otkrili mogućnosti veganstva. U našoj regiji veganstvo znači feta kruha i list salate, a kako je zapravo cijeli naš svijet – „mesojedni“ svijet i tamo u Kini je bilo puno stvari koje ja po sazivu svoje veganske savjesti nisam mogla probati poput škorpiona ili debelih ljigavih prženih buba čak i da nisam razvila stopostotnu sumnjičavost prema njihovom izgledu i, naravno, mirisu ( smijeh ).