Kruh teži od željeza

Teško živimo. Kilogram starog željeza dođe dvadeset lipa. Treba ga skupiti više od trideset kilograma za kilogram kruha, kaže Dane Udorović koji u Zemuniku Gornjem s obitelji preživljava od “branja” željeza

Grozan je to život. Muškarci, žene i njihova djeca žive u napuštenim srpskim kućama, razrušenim granatama i spaljenim u ratnom ludilu. Dvorišta su im puna otpada, ali to što nekome izgleda kao smeće, ovim ljudima je kruh. Radi se o nekoliko romskih obitelji koji žive u Zemuniku Gornjem na kraju sela, na margini civilizacije. Oni su problem našeg društva od kojeg svi okreću leđa i kojima nitko ne želi pružiti ruku i pomoći im da se izvuku iz pakla koji oni nazivaju životom.
Televizor stariji od Dane
Dane Udorović, koji ima 47 godina, došao je u Zemunik Gornji iz Karlovca. U staroj trošnoj kući živi zajedno sa ženom, dva sina, snahom i dvoje unučadi.
– Teško živimo. Kilogram starog željeza dođe dvadeset lipa. Treba ga skupiti više od trideset kilograma za kilogram kruha, kaže Dane Udorović.
On danju čuva kuću, a ostatak obitelj raspršen je po okolnim poljima, kućama gdje traže koristan otpad koji će kasnije prodati Sirovini u Zadru. Sve što se nalazi u kući nađeno je na odlagalištu. Od pećice na drva, štednjaka pa čak i crno-bijelog televizora koji radi na akumulator i za koji Dane kaže da je stariji od njega. Iako je sve što imaju u kući staro, iskorišteno, prožvakano, kuća djeluje uredno. Nema odbačenih ostataka hrane, pod i prozori su čisti koliko to mogu biti, kreveti su uredni, vojnički zategnuti.
Dane i njegova obitelji i susjedi žive u začaranom krugu iz kojeg nema izalaza. Svaki dan je isti. Od ranog jutra skuplja se otpad, zaradi se nešto novca, kupi se kruh, cigarete, pivo i sutradan sve iz početka. Nije da se njima sviđa takav način života, ali jendostavno se ne mogu pomaknuti. Nitko nam ne želi pomoći, kaže ogorčeno inače vedri Dane.
– Ipak, ja sam zadovoljan. Ima seljaka koji imaju sve, a uokolo kradu, dok za mene i moju obitelj to ne može nitko reći.
Život “u sumraku”
Nedaleko od njega živi obitelj Orešković – supružnici Milan i Martina zajedno sa sinom Željom koji ima godinu i pol dana. Slika ista kao i kod Udorovića: devastirana srpska kuća je dom, dvorište puno otpada po kojem skakuću kučići i mačići koje Željo povlači za rep i dlaku…
 Dok se Martina i Željo igraju u dvorištu, suprug svojim rukama pokušava nešto sklepati kako bi zaradio koju kunu za obitelj.
– Ovdje smo došli prije šest-sedam godina. U Ogulinu je bilo teško, radiš kod gazde, dobiješ plaću za jedan mjesec, a drugi ništa. Iskoriste te kao zadnje smeće. I ovdje je teško. Sve više ljudi “bere” otpad, priča Milan.
Milan je nervozan dok priča, puši cigaretu za cigaretom. On i njegova supruga Martina izrazito su mršavi, osobito Martina. Ipak, za malog Želju to se ne može reći. Dijete izgleda zdravo, čisto i što je najvažnije, sretno.
 Njegovim roditeljima nije samo problem zaraditi novac za njegovo mlijeko, hranu i sok. Problem je i smještaj. Do sada su se nekoliko puta selili.
– Mi uđemo u kuću. Malo uredimo, zatvorimo je i zatim dođu vlasnici i potjeraju nas. A zatim sve iz početka. Mi svakako živimo.
Život Roma u Zemuniku Gornjem mogao bi se opisati kao niz slika “u sumraku”. Neki od njih su već napustili mjesto u potrazi za nečim drugačijim, teško je reći, boljim. Iako žive drugačijim načinom života, oni susjedima ne smetaju.
 – Oni su ljudi kao i mi. Rade svoj posao i ne diraju se u nas. Bolji su mi od Srba koji su ovdje sve razrušili i spalili, kaže jedna Zemuničanka.