Je li obitelj temelj društva?

Slika korisnika admin
Autor: 
Zvonko KUCELIN
Naša ljudskost formira se posredstvom društveno-povijesnog naslijeđa

Razmišljajući o društvu, ljudi često uspostavljaju jednostavne kauzalne veze između dvije pojave. To nije prisutno samo u zdravorazumskom, laičkom mišljenju, već i u akademsko-znanstvenim modelima. Jedna inačica marksističke društvene teorije dugo je vremena inzistirala na dominaciji ekonomske baze pred kulturno-ideološkom nadgradnjom. Pored takvog ekonomskog redukcionizma, tvrdi poznati lingvist Guy Deutcher, možemo govoriti i o jezičnom redukcionizmu, prema kojem jezik predstavlja temelj, srž i jezgru društva. No, redukcionizam ne dolazi samo u ekonomskoj i lingvističkoj inačici; za temelj društva često se uzima i obitelj.

Što znači da je obitelj 'temelj' društva? Objašnjavajući odnos obitelji i društva metaforom temelja, uspostavljamo model prema kojem promjena u obitelji uzrokuje promjenu društva. Ako pretpostavimo da je obitelj temelj društva, a u društvu postoje problemi poput korupcije, nepotizma ili nezaposlenosti, tada bi se društveni problemi trebali rješavati korekcijama pri odgoju novih generacija. Jednom kada one stasaju, trebali bi se riješiti i društveni problemi. No, je li to doista tako?

Društvo - građevina?

Glavna pouka jednog od najvažnijih djelâ sociološke misli, Protestantske etike i duha kapitalizma Maxa Webera, jest da ne smijemo olako uspostavljati jednostavne i jednosmjerne kauzalne veze između društvenih fenomena. Tvrdeći da je obitelj temelj društva, radimo upravo to. Pojam 'temelja' nije ništa drugo nego jedna prilično simplificirajuća metafora. Ne postoji racionalno opravdanje za usporedbu društva s građevinom. Zašto društvo ne bismo usporedili s lancem, u kojem je svaka karika jednako važna? Zašto društvo ne bismo usporedili s loncem za taljenje, gdje se zasebni elementi sjedinjuju u društvenu slitinu? Zašto društvo ne bismo usporedili s tekućinom, po uzoru na sociologa Zygmunta Baumana, bez stabilnog oblika i trajnog obrasca interakcije? Odabir metafore od presudnog je značaja, tvrdi kognitivni znanstvenik George Lakoff, jer upravo o njemu ovisi naše shvaćanje stvarnosti, a posljedično i naši postupci. Inzistirati na jednoj jedinoj metafori, metafori zgrade, u čijem je temelju institucija obitelji, ne samo da iskrivljuje sliku društva, nego može imati ozbiljne političke posljedice.

Vrijednost obitelji često se argumentira činjenicom da kao ljudska bića nastajemo biološkom reprodukcijom. Bez obitelji unutar koje se odvija biološka reprodukcija, ne bi bilo ni članova društva. Ostavimo po strani činjenicu da ljudskog društva također ne bi bilo da ne postoje Sunce, voda ili, primjerice, deoksiribonukleinska kiselina, koji nikada nisu definirani kao temelji društva. Mislim da je važno striktno razlikovati obitelj kao emocionalnu zajednicu i obitelj kao biološku zajednicu. U biološkom smislu, dakako, svaki pojedinac ovisi o starijim generacijama. No, to nije tipično samo za ljudski rod; čitav životinjski i biljni svijet poznaje 'obitelj' u smislu bioloških predaka čije gene nasljeđujemo.

Bez emocionalne obitelji se može

Međutim, ljudi nisu samo biološka bića, već i kulturna. Štoviše, bez kulture, učenja i promjena koje nastaju tek nakon rođenja, teško bismo se mogli smatrati ljudskim bićima. Naša ljudskost formira se posredstvom društveno-povijesnog naslijeđa. Znanstveni uvidi, društveni rituali, vjerski običaji, umjetnička djela, tehnološke inovacije, socijalne uloge i etičke vrijednosti nisu upisani u genetski kod pojedinca; oni su povijesno proizvedeni i variraju od zajednice do zajednice. Ono što smatramo društvom u najvećoj je mjeri neovisno od biološke dimenzije čovjeka. Među tim kulturološkim konstruktima nalazi se i obitelj kao emocionalna zajednica.

Bez obitelji kao biološke zajednice ne možemo, ali bez obitelji kao emocionalne zajednice možemo. Tome svjedoče, ne samo brojne antropološke, etnološke i povijesne studije o tome kako je homo sapiens, uz mnoge svoje srodnike, stotinama tisućama godina živio bez monogamnog braka i nuklearne obitelji, nego i dan danas postojeći oblici obitelji onkraj naših etnocentrističkih koncepcija. Sve ono zbog čega se obitelj često definira kao vrhunska vrijednost, od sigurnosti i emocionalne topline, preko bliskosti i odgoja, do empatije i podrške, prije nekoliko stoljeća nije bilo njezin sastavni dio. Obitelj kao emocionalna zajednica nije nužna, ali nam - poput električne energije, kuhane hrane i automobilâ - olakšava i uljepšava život. Kada obitelj shvaćamo kao temelj društva, radimo kardinalnu grešku, poistovjećujući obitelj kao biološku i obitelj kao emocionalnu, kulturnu zajednicu.

Obiteljski „antisocijalci"

Nekritično glorificiranje obitelji kao 'utočišta', 'oaze' ili 'skloništa', upućuje na jedan specifičan svjetonazor potaknut, vjerujem, modernizacijskim problemima hrvatskog društva. Prema njemu, javna ili društvena sfera je sirova, gruba, nehumana, okrutna, bolna i, što je najvažnije, nepromjenjiva. Portretirajući javnost kao gladijatorsku arenu borbe na život i smrt, a obitelj kao mirno utočište, stječe se dojam kako su sve javne interakcije nužno i neizbježno konfliktne. Rješenje predstavlja, u takvoj arhaičnoj definiciji stvarnosti, povlačenje u privatnu sferu, paralelna apolitičnost u javnoj sferi, te naposljetku nada kako će budući naraštaji, ispravno 'isprogramirani' u toplini obitelji, jednog dalekog dana transformirati javnost nabolje. To, naravno, nije pravo rješenje i zapravo predstavlja jednu, teorijski, književno i umjetnički bogato dokumentiranu, predmodernističku reakciju na modernizacijske procese, davno odigrane u danas razvijenim zemljama. Ako odustanemo od pojednostavljujuće i neznanstvene teze kako je obitelj temelj društva, rušimo konceptualnu barijeru da se nezadovoljstvo javnim procesima manifestira javno. Prednost demokratičnih društava je to što su se u stanju relativno brzo prilagoditi novim problemima i savladati tekuće barijere. Nada kako će budući naraštaji nešto promijeniti potpuno je lažna. Društvo ima vlastitu autonomiju, a brze društvene promjene i nove tehnologije često stavljaju mlađe generacije u potpuno nove situacije na koje ih ni najbolji obiteljski odgoj ne može pripremiti.

Paradoks za koji postoji mnoštvo primjera sastoji se u tome što obiteljski čovjek može djelovati u javnosti potpuno antisocijalno, i upravo takvo djelovanje opravdavati svojom predanošću obiteljskim vrijednostima.

Obiteljski redukcionizam

Čime praktično rezultira inzistiranje na instituciji obitelji kao temelju društva, odnosno ono što možemo nazvati obiteljski redukcionizam? U hrvatskom društvu, on potkopava trenutne procese modernizacije i urbanizacije, te uvođenje formalnih procedura vladavine prava. Obiteljski će čovjek, odgovoran za primjerice provođenje javnog natječaja, prednost dati 'rođaku', umjesto da radno mjesto zauzme najkompetentniji kandidat. Kada takvi postupci postanu sistematsko pravilo, organizacije i javne službe postaju akutno disfunkcionalne, čemu svakodnevno svjedočimo; tako obiteljski redukcionizam u praksi rezultira nepotističkim, korumpiranim društvom.

 Isto kao što je prije nekoliko stoljeća nastala, obitelj se danas dezintegrira. Ovaj proces rastakanja nije prošao nezapaženo među vodećim sociolozima današnjice. Ulrich Beck shvaća brak i obitelj kao zombi-instituciju, Anthony Giddens kao ljusku-instituciju lišenu nekadašnjeg sadržaja, a Zygmunt Bauman kao skup kratkotrajnih, labilnih veza. Pojmovi kojima opisujemo društveni svijet zastarjeli su, pa tako i koncept obitelji. U vremenu radikalno novih obrazaca ponašanja iznimno je važno napustiti moralizirajuće i mistifikacijske diskurse o obitelji. Na mjesto prilagođavanja okoline vlastitim arhaičnim koncepcijama, treba doći aktivan intelektualni angažman i oprez pri razumijevanju kompleksnih društvenih procesa.

Jedno je nedvojbeno: obitelj nije temelj društva. Magičan centar u kojem leži poluga za ukidanje svih društvenih problema ne postoji. Važnost ovog ili onog segmenta društva možda varira kroz vrijeme, ali njegovo funkcioniranje u cjelini zasigurno nećemo moći valjano razumjeti upotrebom drevnih metafora i loših analogija. Dakako, obitelj nije nužno loša institucija. Činjenica da je u pitanju društveni konstrukt i vremenita pojava nimalo ne umanjuje njezinu vrijednost. Ljudski je život bogatiji ako imamo stabilne veze, emocionalnu sigurnost i okolinu koja nas prihvaća, no njih ne trebamo prilagođavati definiciji obitelji, već obrnuto.

Kategorija: 
Tag: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno