SALKANTAY TREK Zadranka i njeni prijatelji na vrhu »planine odmetnika«

U putovnicama su već Sahara, Vijetnam, Laos, Nepal, Peru, Kambodža… Tako da trekking do Machu Pichua, preko vrhova, dolina i bespuća Anda zvuči kao logičan slijed za ove obožavatelje dalekih putovanja i prirodnih ljepota cijelog planeta. Dvije Martine i jedan Niko prošle godine u ovo vrijeme otišli su na putovanje života te tijekom šest dana svoje miniekspedicije prohodali 87 kilometara.

Samo pasivni naratori
Trenutačno su ovakva putovanja uslijed pandemije nezamisliva. Štoviše, neki dan je Peru otvorio svetište Inka na Machu Picchuu za jednog jedinog japanskog turista koji je gotovo sedam mjeseci čekao da ga posjeti.
Zato smo Martini Klarici, Zadranki koja obožava daleka putovanja, u sjećanje prizvali prošlogodišnju avanturu na ovo posebno mjesto koje je posjetila zajedno sa svojim dečkom Nikom Laborom i prijateljicom Martinom Štrkalj, zvanom Marta, oboje Šibenčani. Žele, kažu, pričati o svojim putovanjima najviše radi prekrasnih ljudi koje su putem susretali.
– Oni su nam osvojili srca svojom dobrotom, humanošću, iskrenosti i bez njih ne bismo imali takve utiske i neraskidive uspomene. Mi smo zapravo samo pasivni naratori, a oni istinski akteri priče, kazuje ova šarolika trojka na početku.
Martina je diplomirani kineziolog, Marta doktorica stomatologije, a Niko inženjer šumarstva. Svi imaju 27 godina. Osim prijateljstva, veže ih, kažu, neraskidiva ljubav prema prirodi, pogotovo onim divljim, gotovo neprohodnim i nepristupačnim krajevima, tajnama životinjskog i biljnog svijeta i ljudima koji u njima žive.
Kažu da ih je taj neukrotivi duh prema divljini primarno i motivirao da utisnu svoje prve korake u daleki svijet. Nakon svega što su obišli, zadnji je na redu bio Machu Pichu. Zadnji samo zasad, ističu.

Umjesto vlaka, izabrali trekking i to teži
Zasigurno je san svakoga čovjeka lutati ruševinama svetoga grada Inka i upoznati se s njihovom jedinstvenom kulturom.
– Džungla je dugo godina ljubomorno skrivala svijetu Machu Picchu (kečuanski prijevod Stari vrhovi), izgubljeni grad podignut na neosvojivim vrhovima istočnih Anda (iznad 2.000 mnv), obrgljenima dolinama rijeke Urubambe, neposredno iznad naselja Aguas Calientes. Polazna točka takvog nezaboravnog putovanja je Cusco, grad u srcu Anda na 3.400 mnv, spoj španjolskog kolonijalizma i Inka arhitekture. Od njega se do cilja može doći četverosatnom vožnjom vlakom, ali mi smo se, naravno, odlučili za onu zanimljiviju soluciju – pješke kroz bespuće Anda, priča Niko, koji je detaljno istražio sve mogućnosti.
Svi školovani vodiči i agencije koje predstavljaju nude 2 izbora: Inka trail i Salkantay trek.
– Mi smo stupili na Salkantay jer je taj trek 20 km duži, teži, doseže više vrhove i puno je manje popularan od spomenutog Inka traila pa nema one poznate gužve i napučenosti trekerima, kao npr. na Himalaji. I kao šećer za kraj uspijet ćemo doživjeti sva lica čudesnih Anda, maglene oblake, snijeg, klizišta, kišu, kanjone, autohtona sela, rijeke, džunglu i vodopade, govori Marta.
Prvi dan mini ekspedicije stižu prijevozom u kamp Soraypampa, na 3.800 mnv radi potrebne aklimatizacije. Narednih dana grupu od svega 8 članova pratit će legendarni vodiči Robinson i Torro, kuhar Alessandro te nosači koji će uz teške naprtnjače pune hrane, odjeće i boca s kisikom vući mazge i mule, teretne životinje već prilagođene surovim planinskim uvjetima. Svi su oni članovi Alpaca expeditions, jedine agencije koja za nosače zapošljava i žene.
– Ubrzo su postali dio naše velike obitelji. Ovo im je jedini posao kojime mogu prehraniti svoju obitelj s obzirom da su im domovi smješteni u udaljenim selima visokih planinskih klanaca.

Ljame, alpake i njihovi uzgajivači
Drugi dan kreće dugo iščekivani uspon. Sa 3.800 m krećemo na 4.300 m da bi iskušali prve simptome visinske bolesti. Vjeruje se da žvakanje lišća koke pomaže pri ublažavanju simptoma, ali za takvo nešto trebali bi višesatno žvakati iznimno velike količine koke, tako da nam to nije bila opcija. Na toj visini smjestilo se tirkizno ledenjačko jezero Humantay Lake, ali umjesto prekrasnog pogleda na snježne vrhove od 5.000 m, planina pokazuje svoju ćud i u svega pola minute progutala nas je svojim maglenim oblacima, priča Martina.
Ipak malo kasnije nisu bili uskraćeni za ljepote Anda kada je uslijedio najteži uspon na 4.650 m visok prijevoj Salkantay (značenje imena je »planina odmetnika«).
– Na sredini puta nailazimo na prve stanovnike i to troje dječice od svega 6 godina. Njihovi roditelji žive u obližnjim trošnim kolibama sagrađenim od kamenja i drva. Preživljavaju zahvaljujući poljodjelstvu i prodaji toplih džempera usputnim prolaznicima. Naime, u Peruu na nižim visinama stanovnici uzgajaju ljame koje im služe kao teretna ispomoć i kao izvor žilavog mesa te za izradu tepiha i ukrasnih torbica od njihove vune. Na višim predjelima pak uzgajaju alpake koje su im podosta slične, ali razlika je primarno u kvalitetnijoj i mekanijoj vuni od koje pletu svoje odjevne predmete i pokrivače. Djeci poklanjamo čokoladu koju nesebično dijele među sobom, a mi nastavljamo uspon, prisjećaju se naši sugovornici – putnici.
Nakon sunčevih zraka, približavajući se vrhu prijevoja, počinje padati kiša nošena hladnim vjetrom. Promrznuti, prelaze prijevoj i osluškuju jezive odrone lavina u magli s obližnjih vrhova koji prelaze i do 6.000 m visine.
– U tom trenutku nas čeka 3 sata silaska do sljedećeg kampa gdje bismo trebali prenoćiti. Magla se opet razilazi, a na svijetlo dana izlaze doline okupane suncem i planinski pašnjaci kojima se rado goste naše prateće mazge. Posljednji pozdrav daju nam razigrane viskače, sivkasti glodavci i dobro poznani stanovnici Anda na ovim visinama. Umorni se rušimo u tople vreće slamantih šatora, a Robi nam ukazuje da smo nakon 7 godina drugi planinari koji smo kamp dosegli prije nego što nas je uhvatila noć, govori Niko.

Sajlom preko riječnih brzaca
Kazuju nadalje kako je treći dan krajolik promijenio svoju sliku. Praćeni kišom i preletima šarenih ptičica, prolazili su kroz tropske šume.
– Blatnjavim stazama stalno uzmičemo andskim ‘kaubojima’ koje od kiše štite samo kožni šeširi dok tjeraju svoje mazge uprte svakojakim teretima koje prevoze do obližnjih sela. Nakon otprilike 5 sati hoda, prelazimo rijeku i hodamo najopasnijim dijelom staze. Naime, zbog obilatih kiša aktiviraju se velika klizišta koji svojom mehanikom mjenjaju izgled staze na tjednoj bazi. Ovo je bila najdulja ruta cijele ekspedicije i u sumrak stižemo u naš novi kamp – minijaturne hobbit kućice smještene tik uz rijeku i gusto šumsko zelenilo. S obzirom da rijeka ponekad dijeli susjedna sela ljudi su ih povezali debelom čeličnom sajlom i kliznom košarom kojom razmjenjuju svoja dobra. Ali naravno, umjesto vrijedne robe, košare smo zaposjeli mi i probali tu ludu adrenalinsku vožnju ponad tropskih riječnih brzaca, opisuje Martina ovo improvizirano zip-line iskustvo.
Četvrti dan ih je iznenadila temperatura koja je naglo skočila preko 30 stupnjeva. Prvi odmor uzeli su tek sredinom dana kad su stigli na farmu kave, gdje su sudjelovali u berbi i prženju famoznih kafenastih zrnaca.
Potom ponovno započinju uspon sada već utabanim stazama drevnih Inka.
– Paleta boja okolnih tropskih vrsta je neopisiva, od slatkastog voća preko žuto-zelenih orhideja do crvenih brumilija koje izviru iz krošnji i debala tropskog drveća i kojima se rado hrane sramežljivi andski medvjedi naočari. Ono što većina ljudi ne zna o Inka kulturi je da, osim Machu Picchua, postoje stotine drugih gradova koji su imali slične funkcije, a neki od njih i danas strše u udaljenim planinskim džunglama. Tako i mi stižemo na ruševine grada Llactapata s kojega se pruža veličanstveni pogled na okolne vrhove pa i na sam Machu Picchu koji je od nas udaljen svega dan hoda, opisuje Martina trenutak kad su već vrlo blizu cilja.
Martina, Marta i Niko opet naglasak stavljaju na njihove vodiče i nosače čije su ih životne priče sve ganule.
– Veliku sreću imamo i sa grupom s kojom smo dijelili ovo putovanje. Tako smo pri svakom obroku pozivali svoje nosače i kuhara da sjede zajedno s nama, a oni bi sramežljivog osmijeha i poniznog hoda prihvatili poziv i uljepšali već ionako čaroban dan. Nismo htjeli da se osjećaju kao sluge već da osjete ravnopravnost zajednice. Stoga smo im pomagali nositi naprtnjače da im olakšamo teret. Mnogi od njih ne pričaju španjolski već samo kečuanski, a svoju obitelj vide svega tri dana u mjesecu jer ostatak vremena provode brinući se o ostalim grupama koje predvode do svetoga grada. Najljepše im je, kažu, u veljači, ponekad i u siječnju, jer su tada sve ture zakonom zabranjene zbog opasnosti od klizišta koji su posljedica velikih kiša i koji su u prošlosti odnjeli podosta života. Tada imaju najviše vremena provesti sa svojom obitelji. Koliko požrtovno i odgovorno pristupaju svom poslu ukazuje podatak da je naš kuhar Alessandro, u smiraj dana pod visokom temperaturom, donio na leđima naprtnjaču tešku 60 kg koju su inače nosile mazge. Ali njih smo napustili 2 dana ranije jer nisu više mogli pratiti strminu terena kojim smo se kretali, priča Niko.

Dolazak u iščezli grad
Peti dan spustili su se u dolinu rijeke Urubambe gdje polako prestaje carstvo divljih puma koji su apsolutni vladari tih prostora. Prolazili su pored gigantskog vodopada, a potom ušli u kanjon.
– Stižu i prvi znakovi civilizacije, željeznička pruga koja prati rijeku sve do zadnjeg naselja koje nam je i konačan cilj – Aguas Calientes. Tišinu planine mijenjaju buka, žamor luksuzni restorani i hoteli, ali nismo se na to baš žalili jer nas je napokon čekao i topli tuš koji je isprao ono dragocjeno blato s naših mišića, priča Marta.
Zadnjeg dana ustali su u 4 ujutro, kao i sve ostale dane, a već u 5 ujutro bili su prvi na vidikovcu prema toliko očekivanom gradu.
– Okupan jutarnjom maglom vrlo brzo Machu Picchu propušta prve zrake sunca i oslikava toliko opjevani i poznati prizor. Brzo se trgamo iz hipnoze, napuštamo mnoštvo ljudi, prolazimo pored ljama koji lijeno pasu travnjake i upuštamo se u labirinte ulica, kuća i svetih hramova iščezloga naroda. O ovom gradu dalo bi se puno toga reći, ali fotografije možda govore više. Ipak nama osobno najzanimljvija informacija je zapravo stil gradnje kojom su Inke sagradili ovo veličanstveno zdanje. Radi se o tehnici kamenih blokova koji su milimetarski položeni jedan na drugog i nisu vezani mortom. To je fascinantna okolnost jer se grad nalazi na trusnom području koje odlikuju potresi. Oni podrhtavanjem uzrokuju vibriranje istih blokova koji nakon završetka djelovanja sile ponovo prilježu u svoje izbrušene kalupe i ne ostavljaju dojam ikakve štete ili urušavanja, prepričavaju oni fascinirano.
Za kraj kazuju kako je cilj bio nezaboravan, ali da je zapravo put taj koji ostavlja neuništive uspomene.
– Jer bez ljudi s kojima smo to podijelili ništa ne bi bilo isto. Stoga najveća hvala i čast pripada našim vodičima, nosačima i kuharu kojima ne želimo ništa drugo nego li blagostanje i sreću u životima. Upravo je to ono što su oni nesebično dijelili nama tijekom ove nezaboravne ekspedicije.
 

Od Velebita do Cappadocije

U Lijepoj Našoj im se, kažu, u srce nedvojbeno urezao tajanstveni Velebit zajedno sa gustim šumama i vrhovima Velike Kapele
– Iako bi danima mogli pričati o Ličkim i Gackim dolinama, skrivenim uvalama naših otoka, slavonskim šumama lužnjaka, močvarama i ritskim šumama kontinentalnih te kanjonima i podzemnim spiljskim svijetom naših kraških rijeka…
Što se tiče ostatka svijeta posebno je iskustvo jahati deve pustinjskim dinama Sahare, kampirati u vilinskim dimnjacima Cappadocije, gorja Atlasa i Himalaja, šumama Kazahstana, rižinim poljima Vijetnama, hramovima Angkor Wata u Kambodži, ploviti gorostasnim otocima Tajlanda, klifovima Atlantika, džunglovitim obalama Laosa i drugo, kazuje ova trojka.
 
 

Neiskvareni ljudi Nepala i Perua

Koliko god zemaljska kugla zrači ljepotom, kako ističu naši sugovornici, u takvom ambijentu, najljepše uspomene pečatiraju ljudi koji osvajaju onim istinskim životnim žarom i unikatnim pričama.
– Zato nam je najlakše izvojiti Nepal i Peru kao nešto najposebnije, jer su nas njihovi stanovnici naučili najvrjednijim životnim poukama. Oni su neiskvareno prihvaćali drugačija shvaćanja, vjeroispovijest, kulturu, a opet svakoga čovjeka dočekali raširenih ruku. Oni su imali tako malo, a dali puno više od toga. Teško je riječima opisati kada vam jedna siromašna obitelj usred ničega pruži krov nad glavom, nahrani zadnjim rezervama svoje zimnice i brine samo o tome da je vama dobro, a zauzvrat ne traže apsolutno ništa osim vašeg osmijeha. To su oni koji uvijek idu zadnji, a vjerujem da će jednoga dana dočekati biti prvi, istaknula je Martina.
Puno je još planova za putovanja poput Patagonije, Transibirske željeznice do Bajkalskog jezera i slično, ali nije im, kažu, toliko korona usporila planove koliko životne prilike i promjene koje su ih dočekale, kao i ostale. Ipak, čvrsto vjeruju da će ubrzo nastaviti lutati našom kuglom.