Izdvojena slikarska osobnost među Generalićima

U novije doba naivna umjetnost nije toliko propulzivna koliko je bila koje desetljeće ranije, ali ona i danas na ovim našim hrvatskim prostorima ima izrazito pravo javnosti. Uostalom, ova je umjetnost baš u Hrvatskoj polučila tako visoke domete kao malo gdje u svijetu. Paradoksalna je činjenica, kako se kod nas sve provincijaliziralo, pa i estetska dostignuća, kao i drugi društveni kriteriji, jedino provincijalna umjetnost, evo, izdigla do neslućenih visina. Dok su ukus moderne umjetnosti sve više usmjeravali pseudo intelektualci, a u osnovi diletanti, dotle se naivna umjetnost na marginama akademskih mišljenja i upliva razvijala samosvojno i sama. Upravo ta činjenica, kao i to što ovakav neposredan doživljaj svijeta u svakidašnjoj situaciji nudi nam elemente mitskoga, omogućila je pučku neiskvarenost ove umjetnosti.
Osam desetljeća naive
Slobodno bi mogli kazati da još od 1929. godine, od osnivanja grupe «Zemlja», već gotovo 80 godina punom snagom egzistira naivna umjetnost u Hrvata. Poglavito se to odnosi na razdoblje od pridruživanja ovoj grupi Ivana Generalića, jednog od najvećih svjetskih imena naivnog slikarstva 20-toga stoljeća, inače strica Milana Generalića. Orijentirani na slikarstvo na staklu hrvatski naivci, popularno nazvani «hlebincima», upravo po Generaliću i grupi oko njega koja je činila hlebinsku školu, kretali su se od socijalnih motiva, preko pejzaža, do portreta, izravno se vezujući za već postojeće, ranije poznato pučko slikarstvo.
Milan Generalić, iz glasovite obitelji Generalićevih, sinovac Ivana Generalića, ni sam ne ide ispod generalske razine i pristupa slikarstvu koje se nasljeđuje iz pučkih korijena, iako se on danas javlja kao fresko slikar. Milan, dakle, ide dalje iz okvira tzv. «primitivnoga stvaranja», on se potpuno individualizira, postaje izdvojena slikarska osobnost i po tehnici i po motivu, ali i po pristupu i izvedbi djela. Udaljavajući se od socijalnih motiva i elemenata, pejsažnoga slikarstva i mrtve prirode, već u prvi plan stavljajući interes za scene svetica i svetaca mučenika kao i za prizore iz pučke mitologije kršćanstva, što je nekad i bio isključivi program pučkih slikara od baroka prema sredini 20-toga stoljeća, Milan Generalić gradi svjesno novi odnos, odnosno pristup prema djelu, što ga na svoj način svrstava u red angažiranih umjetnika. Iako njegovi sveci prate izvorne ikonografske, simboličke, pa i liturgijske komponente što se slikarskih detalja i ornamentike tiče, njihov izgled, njihova lica, njihova duhovna i emocionalna, pa i psihološka stanja, bol, radost i tuga, sve je to ovdašnje, hrvatsko, domaće, bilo podravsko ili u nekim novijim radovima i primorsko, jadransko, jer je tipologija ovih lica nama prepoznatljiva na prvi pogled, kao i njihova scenografska pozadina. U nekim ćemo likovima svetaca tako vrlo lako otkriti i autoportret autora, kao što je očito kako su i ostali likovi svetaca poznati autoru. Milan Generalić tako u suvremenu zbilju i našu svakodnevicu unosi biblijske motive, i obrnuto, jer su njegovi biblijski žbiri kostimizirani u suvremenim odorama. Takvu sliku svetaca i onih koji ih prate nosimo i pamtimo iz djetinjstva. Dakle, mitologija je sačinjena od stvarnosti, a stvarnost i prepoznatljivi, svakodnevni likovi, postaju mitologija. Juraj Baldani je vrlo dobro zamijetio Generalićevo «inzistiranje na transformaciji običnog u sakralno ili sakralnog u obično». Postiže se to tako što se iza prvog plana scene sveca i njegove ikonografije, u pozadini pojavljuje podravski pejzaž, ili pak prostor u kojemu svetac «živi».
Ponajbolji naivni slikar
Zanimljivo je da Milan Generalić prije svakog izvođenja svoje fresko slike za svaki uradak prethodno radi crtež na papiru, kako se i inače radilo u fresko slikarstvu, iako njegove freske nisu ugrađene u zid, već egzistiraju odvojene od njega, slobodne, kako kakvi pokretni oltari. Upravo ovi crteži sakralnih tema govore o likovnoj zrelosti ovog autora, jer Generalićeve skice i crteži najviše govore o njegovom vlastitom traženju, o istraživanju psihologizacije likova, kroza što slikar i ostvaruje svoj autorski izraz. Inzistirajući u crtežu na jasnim linijama prepunim detalja, oštrim i jasnim crtama, autor kao da još više želi naglasiti i ostvariti lirske vrijednosti svoga djela. Kako je na crtežu više detalja nego na freskama, jer se crtež na slici često zamjenjuje bojom, to ćemo između crteža i freske naći i na izvjesne razlike. Ove preobrazbe upućuju na punu nekonvencionalnost ovoga slikara. On na tragu modernog hrvatskog crteža na svojim «kartonima» ne nudi tek puku studijsku vježbu, ili recimo, tek dokumentarnu kvalitetu, već donosi i znalačku crtačku vještinu koja odaje punu snagu, energiju i emocije.
Velika vjera u maloga čovjeka koji ne zaboravlja svakodnevnu zbilju trpnje pred dubokim istinama povijesti, uopćuje ovog umjetnika na likovni put potrage za vječnim vrijednostima, i to kako u tematici i tehnici, tako i u pristupu i konačnoj izvedbi djela. Koliko god njegove freske bile anegdotalne, one su istodobno i vrlo jednostavne i čitljive. Kromatske su suprotnosti više nego očite, ponegdje čak i intenzivne, što nas upućuje na gotička rješenja figuralnih kompozicija u pejzažu. S druge strane lagana grotesknost Generalićevih fresko likova donesenih lirski intimno i toplo, istodobno i stameno, daje opet ovim radovima ponešto od one romaničke profinjenosti i uglađenosti. Tako je ovaj «hlebinac» i znao izići iz podravskoga mulja, podjednako se snalazeći i na jadranskom pijesku, kao u biblijskom krajoliku, u kojemu na samosvojan način, već poznate teme rješava uvijek s vrlo izraženim osobenim estetskim vrijednostima. Isključivo slikajući kršćanske motive, naš autor uvijek reagira isključivo slikarskom gestom. Zato njegovi sveci i jesu od krvi i mesa, živi ljudi kakve znamo i susrećemo, a njegov jer sustav simbolike tako složen da nam se od prve iščitava. Milan Generalić, iako ne baš eksponiran u našem suvremenom likovnom životu, svakako zavređuje ugled danas našeg ponajboljeg naivnog slikara.