John i Paul

Slika korisnika admin
GRAD NA RUBU RASPADA ZDRAVOG RAZUMA

U vijestima sve tri televizije, kao bitan događaj su nam opisali situaciju u Osijeku nakon što su nogometaša Šukera proglasili svojim počasnim građaninom. Tamošnji se narod zbog toga buni. Iskreno, ja sam u prvi mah mislio da se radi o onom dobro ugojenom političaru kojeg sam zapamtio jer ima vrat debeo poput mojih nogu. To samo govori koliko mi je dotični nogometaš malo važan. Možda je on i bio najbolji strijelac svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, ali ja nikada neću zaboraviti onu situaciju kada je na posljednjoj utakmici protiv Niskozemske, nakon dosuđenog jedanaesterca, bez konzultacije s igračima i trenerom zgrabio loptu da ga baš on izvede i tako postane prvi strijelac. Osim toga, strahovito mi sliči na onog limenog čovjeka iz "Čarobnjaka iz Oza", a taj film baš i ne volim.

U svakom slučaju, taj se grad Osijek već godinama povlači po medijima zbog nekih beskrajnih koalicija, svak se sa svakim udružuje pa se nakon par mjeseci rastaje uz teške i pogrdne riječi, pa ima vlasti, nema vlasti, pa nemaju gradonačelnika, onda odjednom dobiju dva, a na kraju očajan narod za njih plaća svete mise da im se pamet prosvijetli. Nije ni čudo što im je Šuker počasni građanin.

POLITIČKI KAMELEONI

Kod Stankovića je ove nedjelje gostovao Zdravko Tomac. E sada će netko reći: "Ovaj Mario stalno trtlja da se ne miješa u politiku i da ga ne interesiraju političari, a svako malo nekoga poklopi." Ma, nije tako, ljudi moji, ali što ću kada me svako malo iznerviraju. Ja ih ne pamtim po programima, usmjerenjima, stavovima ili pripadnošću nekoj stranci. Ja ih pamtim po tome koliko mi idu na živce. A ima ih, ima. Najviše me nerviraju oni koji se guraju pred kamere kada im se god ukaže prilika. Sliče na one tzv. "celebritie" s naše estrade.

Ali, vratimo se mi Stankoviću i njegovom korpulentnom gostu. Tomca pamtim kao pripadnika jedne lijevo orijentirane stranke, ali, koliko vidim, u posljednje je vrijeme doživio prosvjetljenje. Stanković ima novu scenografiju pa je sada između njega i gosta nekakav neonski šank, kao iz diskobarova i kafića. Grozno. Samo čekaš kada će odnekud izvaditi bocu, dvije čašice i tresnuti ih pred gosta. A Tomac rastura. On je, eto, pod stare dane, nakon što je cijeli politički vijek bio u SKH-u i SDP-u postao kršćanin. Da se jedno razumijemo. Ne vidim ništa, ni neobično ni loše, što je netko iz lijevo orijentirane stranke iskreni vjernik, naprotiv, ali čudno je da se takve preobrazbe dogode onda kada to više nije opasno, dapače, kada je politički poželjno. A saznajemo da je Tomac cijelo to vrijeme bio protiv Jugoslavije, protiv Saveza komunista, a osobito protiv Račana s kojim je godinama surađivao u istoj stranci. Progonili su ga, kaže, jer je bio hrvatski orijentiran iako je s Kardeljom radio na amandmanima, a za vrijeme rata (Domovinskog) je bio i na frontu gdje su, po njegovim riječima, na njega pucali (?)... Ali, sada on misli drukčije. Izjavljuje da je u narodu jako popularan. A tko je kriv za to njegovo mišljenje? Naravno, ja.

JA SAM KRIV

Nema tome ni desetak godina, bili su neki od onih predizbornih dana kada političari iskaču iz svake paštete i konzerve sardina. Idemo mi tako po Kalalergi, kad nam u susret dolazi poveća skupina ljudi u odijelima i kravatama. Među njima prepoznah ja uglednog zadarskog liječnika-psihijatra koji me pokušao izliječiti, inače pristojan i kulturan čovjek i stručnjak. I ja mu se ljubazno javim, on mi odzdravi, a cijela ta grupa nenadano stane i jedan među njima, kojega nisam ni primijetio a kamoli mu se javio, mahne mi i glasno me pozdravi. To nisam ni registrirao dok mi djevojka koja je bila u našem društvu nije skrenula pažnju da me upravo pozdravio Zdravko Tomac. Vjerojatno su njemu rekli da ga je upravo pozdravio budući kolumnist Zadarskog lista. Od tada on ima te halucinacije o nekoj svojoj popularnosti. Od tada to traje...

NE SPOMENI IMENA NJEGOVOG UZALUD

U jednim nam vijestima kažu kako je nakon 40 godina Vatikan oprostio Johnu Lennonu onu poredbu o popularnosti Beatlesa i Krista. On ju je rekao prije 43 godine, a ne 40 kako su krivo rekli. Kažu da su se tada diljem svijeta spaljivale ploče i slike Beatlesa. To nije istina. To se radilo samo u Americi i to su radili tek rijetki primitivci, članovi opskurnih grupica koje služe na sramotu narodu kojem pripadaju. Pri ovakvim vijestima uvijek prikazuju jednu te istu snimku iz hotela u Torontu gdje on i ona njegova iz kreveta pjevaju "Give peace a chance". Kao da nema ništa bolje. Osim toga, zašto o Lennonu i McCartneyju uvijek govore u kontekstima atentata na Johna i Paulove rastave od one rospije koja mu je odnijela pola novaca. Zašto umjesto uobičajene glazbene podloge za vijesti ne ide svaki dan druga pjesma od Beatlesa? A možda i bolje ne, jer bi s obzirom kakve nam vijesti donose, to bila blasfemija. Bar za ovakve poput mene kojem su John i Paul neka vrsta božanstva, čime se ponosim.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno