KRIZA

U redu je da odlaze oni talentirani skijaši, zaljubljenici u planine i snijeg, ali kod nas na skijanje ide svaka šuša, svaki kompleksaš koji misli da je to jako “in”. A govori se o stotinama tisuća Hrvata koji svake zime pakiraju skije i punjene paprike
Jedna je zagrebačka rock-grupa na svome prvom albumu imala pjesmu “Ponoćne Vijesti” u kojoj su pjevali doslovno ovako: “Ponoćne su vijesti nepovoljne, Zloduh traži da platimo ceh, Kao da smo griješili bez mjere, Tuđi ćemo ispaštati grijeh”.
E, tako je grupa “Itd band” zborila, ali prije ravno 24 (!) godine, a te su riječi itekako prigodne i u ovom, današnjem vremenu. A već nam se nekoliko mjeseci prijeti krizom i neimaštinom. Ja sam sve ove godine živio relativno skromno, pa ne znam čime sam zaslužio da sada pod stare dane moram gladovati. Naš zemljak, ugledni ekonomist Branimir Lokin godinama nas u svojim javnim istupima upozorava da će vrag odnijeti šalu i da se ovako neće moći još dugo. Uvijek je mrk taj čovjek, ali to što govori ima i glavu i rep. Izgleda da će se globalna kriza osjetiti i kod nas, o čemu ja neću ovdje prodavati pamet skinutu sa interneta i drugih medija, nego ćemo malo popričati o tome, koliko ozbiljno naši ljudi shvaćaju prijetnje koje slušamo.
Gledajući cijelu situaciju izgleda da se nitko previše ne uzrujava. Ide se na skijanje, na putovanja, na svakom se koraku otvaraju šoping-centri u koje narod masovno hrli, sjedi se po kafićima… Ispada da se bogovski živi. Jer da nije tako, za koga bi se otvarali ti silni dućani u kojima je većina proizvoda papreno skupa? Ali ja ne razumijem odakle. Odakle im novac? Gdje ti ljudi rade? Odakle stalno izvlače novce za kupovinu? Time bi se trebao pozabaviti Uskok. A tko može našem čovjeku uskratiti ono divno zadovoljstvo izvlačenja novčanika punog raznih kartica (na kojima je većinom u minusu) s upadno zataknutom novčanicom od 100 eura? Onaj divan osjećaj kada karticom plaća jogurt i pecivo, dok ja u redu iza njega škripim zubima od bijesa. Pa ona velevažnost kada uzima kemijsku u ruku i potpisuje prodavačici račun od 12,5 kuna.
KAFIĆI I RESTORANI
S obzirom da se u Zadru više ništa ne proizvodi, da na mjestu bivših tvornica niču stambene zgrade i trgovački centri, logično je da su kafići puni, jerbo narod ima viška vremena. Nije logično da nezaposleni imaju novaca za to “kafenisanje”, osobito kada se uzmu u obzir cijene. Znači, tamo sjede ljudi koji imaju primanja, a primanja imaju oni koji rade, a oni koji rade ne bi trebali sjediti po kafićima. Ja sam čovjek koji ima, recimo tako, prosječna primanja. Kada platim račune, hranu, alimentacije, kada nahranim gladne četveronožne i dvonožne ljubimce ostane, eto, nešto novaca, ali ni u kojem slučaju toliko da bi mogao obilaziti kafiće i tamo ostavljati teško zarađen novac. Znači da oni koji to mogu, imaju osjetno veća primanja i manje rashode od mene. Koji su to ljudi? Odakle im? Ako idemo po onoj kapitalističkoj (a mi smo do grla u nekakvom balkanskom kapitalizmu) – vrijeme je novac. Znači, prvo gubiš novac jer trošiš vrijeme, a onda se dodatno gubiš novac jer plaćaš to što konzumiraš. I zbilja – tko su ti ljudi koji sjede po kafićima? Turisti se čude kako to radnim danom svi dangube i troše. Čude se jednako kao i mi njima, kada putujući njihovim dalekim zemljama tražimo gdje bismo popili piće, a kafića nema, a kada ih i ima prazni su i skupi, jer je tamo, u puno bogatijim zemljama od naše, to nepotreban luksuz koji si oni ne mogu priuštiti.
Prognoza br. 1: Hrvati će morati prestati sjediti u kafićima, i više raditi. Hoće li? Hoće, hoće, kako da ne.
DALMACIJA – ZEMLJA SKIJAŠA
Ajmo malo o skijanju. Janica nas je u crno zavila. Skijalo se i prije, ali zadnjih godina, nakon njenih uspjeha osobito. U redu je da odlaze oni talentirani skijaši, zaljubljenici u planine i snijeg, ali kod nas na skijanje ide svaka šuša, svaki kompleksaš koji misli da je to jako “in”. A govori se o stotinama tisuća Hrvata koji svake zime pakiraju skije i punjene paprike. Ja u to jednostavno ne mogu vjerovati. Ima nas samo 4-5 milijuna uključujući djecu i starce. Pa koji su to slalomaši? Ali nije samo trošak aranžmana. Plaća se i učitelj skijanja (jer većina nema pojma o tom sportu), dječje zanimacije, restorani (osim onih skijaša s punjenim paprikama), bazeni (treba otići iz Zadra u Austriju za plivanje), saune (to osobito prija nakon skijanja), a oprema je posebna priča. Naši sportski dućani nude širok asortiman opreme i robe kao da živimo na padinama Alpa, a ne u sunčanoj Dalmaciji. A znate li što je najvažnije? Najvažnije je po povratku još par tjedana na krovu auta ostaviti nosače skija, da ih vide i grad i selo. Neka se zna da je Mate odveja ženu i dicu na skijanje. A treba to držati na krovu. Nikada ne znaš kada će ti u Zadru zatrebati skije. Idete recimo iz Sukošana za Zadar, a na padinama Sokinog briga iznenada napadne pet metara snijega. Odmah skije na krov, i pokazati da niste uzalud bili u Madoni di kampiljo!
Prognoza br.2: Hrvati će morati prestati trošiti na skijanje i putovanja. Hoće li? Hoće, hoće, kako da ne.
VOZNI PARK ZA KOMPLEKSAŠE
Vozila su posebna priča kada je naš čovik u pitanju. Evidentno je da se kod nas kupuju jako dobra i nova auta. I dok se u drugim zemljama “ovih prostora” voze stare karampane, dotle se kod nas takve olupine ostavljaju za “ići u polje”, dok se po selu i gradu voze lijepa i nova auta. Mi već godinama govorimo o krizi, a prodaja novih automobila raste i raste. Ja osobno pripadam nekoj srednjoj klasi, ali ne poznajem ni jednog njenog pripadnika koji je u posljednjih desetak godina kupio polovni auto. Ne, svi kupuju nova novcata, i to oni kojima treba i oni kojima je to čista obijest. Kod svega je toga važno napomenuti da se kod nas, istina, kupuje puno novih vozila, ali i najjeftinijih modela. To hoće reći da je važno da auto izgleda veliko i lijepo, iako je, u isto vrijeme, i najsporije i najlošije opremljeno. Naravno, ne kupuje se radi brzine i udobnosti, već isključivo da “komšija” pati i tuguje kada vidi koliko mi imamo novaca.
To je zanimljivo.
A naš se čovjek vozi za svaku glupost. Kada treba i ne treba. Idu autom do dućana udaljenog sto metara. Voze djecu do škole udaljene tri ulice, da ne bi šetnjom sagorjeli nešto kalorija. Kada vide mene na mojoj sportskoj bicikli sigurno misle “vidi ovoga sirotana, nema para kao ja da se vozi autom već jadan mora pedalati uzbrdo.” Istina je. Njima je, jadnim, primitivnim ljudima, neshvatljivo da netko nije fasciniran takvim trivijalnostima. Ja osobno volim brza i lijepa auta. Ali nemam garažu za takva, nemam novaca za gorivo, a iskreno, nemam ni potrebe za njima jer stanujem na Poluotoku. Osim toga, najvažnije je to što bi uz te dodatne troškove trebao štedjeti na drugim stvarima, čime bi moj relativno uredan način života patio. Prosječan vozač ima drugi rezon. Upast će u kredite i dugove, neće imati što jesti, ali dobro auto treba imati. Neću reći kako ja zovem te ljude.
Prognoza br.3: Hrvati će morati suzbiti svoje strasti, prestati se rasipati kupnjom novih auta i potrošnjom goriva za svaku glupost. Hoće li? Hoće, hoće, kako da ne.
ŠOPING
Ima ona stara “Nisam toliko bogat da bih kupovao jeftine stvari.” To je donekle točno. Ali ja bi dodao i onu moju “Nisam toliko obijestan da bih kupovao nepotrebne stvari.” A kupuje se sve i svašta. Naši su trgovački lanci prepuni ljudi. Netko će reći da je to zato što je tu jeftinije. Možda, ali zavirite malo u njihova kolica. Kupuje se obilno, skupo i nekritično. Dolaze cijele obitelji. Muški sjednu u neki od strateški lociranih kafića, a dame vukući za sobom dječicu kupuju i kupuju. I to kakve samo proizvode. Najfinije i najskuplje. Jer nisu oni došli tu kupiti jeftinije. Ne oni su došli pokazati se i zabaviti. Na parkiralištu, da svi vide automobil, u kafiću, da tata proljudika sa sebi sličnima dokonicima, a mama i djeca da potroše višak novaca. Da tako malo ubiju vrijeme. Pa neće valjda ići u prirodu ili u kino, izložbu, kazalište, koncert… To nije nivo za našeg čouka.
Otvorio se novi dio robne kuće na Relji. Ne znam kako se zove, ali znam da je neko tipično zadarsko – dalmatinsko – hrvatsko ime. Naše. Mislim City Gallery, ili tako nekako. Svi su o tome danima pričali kao da se radilo o nekom vrhunskom kulturno-umjetničkom događaju, kojem se obavezno treba prisustvovati. Inteligentno su pred ulaz natrpali tržnicu preseljenu sa Relje na kojoj se inače redovno opskrbljujem (pozdrav Ljilji i Andrijani), tako da sam htio-ne htio morao obići to velebno zdanje. I na što to liči? Skupi dućani i gomila kafića punih ljudi u jedanaest sati ujutro, radnim danom. Ispada, da im je bilo malo birtija u starom dijelu robne kuće. A i ti dućani. Nekada si imao veliki dućan sa ljubaznim prodavačicama, u kojem si mogao kupiti sve i otići kući (sjetite se Modnog magazina, Centra, Varteksa, Beka, Bambija…). A na što to sada liči? Manji i veći butici koje na policama imaju nekoliko skupih artikala i dvije rezignirane mlade i zgodne djevojke koje šute i tupo bulje ispred sebe kao da hoće reći -“Muhe požderite nas”. Nisu one jadne krive. Moraju nešto raditi, a više nema pogona gdje se mogu zaposliti. A stalno se otvaraju novi dućani, iako kriza kuca (ne kuca nego lupa) na vrata. Vidjet ćemo što će biti s njima. Trebali bi se po nekoj logici zatvarati, ali mi nešto govori da neće biti tako.
Prognoza br.4: Hrvati će se morati odreći prekomjerne kupovine i trošenja na nepotrebne stvari. Hoće li? Hoće, hoće, kako da ne.
iPHONEI, MOBITELI, LAPTOPI I DRUGA PRENEMAGANJA
Sada smo, kada je prekomjerena i nelogična potrošnja u pitanju, stigli do primjera koji graniče s glupošću. Racionalan čovjek sa sobom nosi onoliko novca koliko mu eventualno može zatrebati. Sve preko toga je rizik da će se izgubiti ili ukrasti. E sada zamislite onoga koji na ruci cijeli dan nosi sat od npr. 5 000 eura. Što je to nego prenemaganje? (Samo polako, bez zlobnog smijeha. Svi znaju da je moj Rolex lažan) To isto važi za one koji svaki čas kupuju nove i skupe mobitele. Kupovali bi oni i nove aute i satove, ali nemaju toliko novaca, pa neka bar mobitel bude skup. S jedne strane ih možeš žaliti kada vidiš čime se bave, a s druge strane im možeš zavidjeti kada vidiš koliko ih takva sitna glupost može razveseliti. A jedna od novih igračaka za naše trendy bogatune zove se iPhone.
U poučnoj emisiji “Potrošački kod” kažu da bi oni koji su po jakoj kiši od pet ujutro, čekali tri sata u redu za kupiti iPhone, red u stvari trebali čekati kod psihologa. Prodano je čak 7 500 komada. U odnosu na broj stanovnika, ispada da je prvoga dana prodano više nego npr. u Njemačkoj. Kaže psiholog da je to zbog toga što će tako bar za trenutak pred susjedom svrstati u skupinu imućnih koji mogu sebi priuštiti takvu nepotrebnu pizdariju. A ovisi dosta i o zdravom razumu. Moram se pohvaliti da većina mojih prijatelja koristi mobitele koji jedva da imaju i ekran, a kamoli još da kupuju neke iPhonove. Slična je stvar i s laptopima. Jasno mi je da ih koriste pisci, novinari i drugi ljudi kojima treba u profesionalne svrhe. Ali laptope kupuju ljudi koji ih stavljaju u spavaću sobu da bi jednom tjedno išli na internet. Zvuči glupo zar ne? I jeste glupo.
Zaključak br.5: Hrvati će morati zadržati zastarjelu tehniku i neko vrijeme ne kupovati stvari samo radi mode i prestiža. Hoće li? Hoće, hoće, kako da ne.
KONAČNA ODLUKA O ŠTEDNJI
Što čini prosječnog Hrvata sretnim? Sudeći po statistikama, sve ovo što smo naveli. Čega se još može odreći? Kako još “stisnuti remen” a ne prilijepiti želudac za kralježnicu? Pa naravno. Cigarete. Zakon o (ne)pušenju je došao u pravo vrijeme. Jest, kako da ne? Uvijek su me živcirali ljudi koji govore da nemaju para djeci za hranu, a kupuju cigarete. Ali pustimo mi takve sebične ljude. Vratimo se “normalnim”.
U Americi npr. ove godine radi štednje neće uređivati gradove za Božić. Ali što su ti siroti Ameri prema nama bogatunima. Naši su već krajem ljeta počeli vješati ukrase. Sjetite se ovih mojih riječi kada se za koji tjedan budete gušili u božićnim ukrasima, djeda mrazovima, i ostalim nepotrebnim stvarima koji tako prijaju prosječnom potrošaču.
Što nakon svega ovoga možemo zaključiti? Ponovit ću. Ako budu poslušni i lojalni, i slijede upute o štednji morat će -prestati trošiti po kafićima -prestati ići na skijanja i putovanja -prestati kupovati skupe aute i voziti se za svaku glupost -prestati šopingirati i trošiti na suvišne stvari, a osobito na tehničke novotarije. Oni koji imaju solidna primanja morat će prestati pušiti i piti, a ovi pravi penzioneri (kada kažem penzioner, ne mislim na ove mlade od 44 godine koji mogu volu rep iščupati, a koji imaju veću mirovinu nego visokobrazovan čovjek plaću) morat će se odreći trivijalnih stvari poput lijekova ili hrane. Na njima ćemo dosta uštedjeti i tako lako izaći iz krize. Kome još trebaju zdravlje i hrana?