Izjava volje sadržana u pravima pacijenata

Osim medicinskih tretmana, izjava volje može sadržavati i niz drugih odredbi – među ostalim i to koga želimo za skrbnika ako ostanemo bez poslovne sposobnosti ili koga želimo za skrbnika našem djetetu u slučaju da se nama nešto dogodi. Možemo imenovati i našu osobu od povjerenja za koju želimo da se s njom kontaktira u svim bitnim situacijama za naš život, poput prisilne hospitalizacije
Jedan od važnih zakon koji bi Hrvatska, po mišljenju stručnjaka za obiteljsko pravo, trebala što prije donijeti je i Zakon o anticipiranim potrebama. U engleskom jeziku anticipirane su potrebe poznato kao living will, odnosno izjava volje. Riječ je o pravnom dokumentu u kojem osoba, dok je sposobna za rasuđivanje, izjavljuje svoju volju o tome što želi da se s njom događa kad više ne bude mogla odlučivati za sebe, odnosno ako izgubi poslovnu sposobnost, ako se razboli, ne bude pri svijesti ili slično.
Izjava volje začeta je u SAD-u prije 40-ak godina i u početku se odnosila gotovo isključivo na odluke vezane uz medicinske postupke, poput održavanja na životu putem aparata. Svaka osoba jasno kaže želi li da je se u danom trenutku oživljava ako joj stane srca, da je se stavi na dijalizu ili umjetna pluća, te žele li donirati ili primiti donirani organ. Dokument je obvezujući i po njemu se mora postupati.
No, osim medicinskih tretmana, izjava volje može sadržavati i niz drugih odredbi – među ostalim i to koga želimo za skrbnika ako ostanemo bez poslovne sposobnosti ili koga želimo za skrbnika našem djetetu u slučaju da se nama nešto dogodi. Možemo imenovati i našu osobu od povjerenja za koju želimo da se s njom kontaktira u svim bitnim situacijama za naš život, poput prisilne hospitalizacije. Jednako tako, možemo izričito naglasiti koga ne želimo da se obavještava o našem stanju.
Nesklad između zakona i prava
Sada u Hrvatskoj, nije nezakonito sastaviti takav dokument, ali on nije obvezujući. O tome je nedavno javno progovorila i doc. dr. Ivana Milas Klarić s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, stavljajući naglasak na nesklad između Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o zaštiti prava pacijenata. Premda neprestano treba isticati ljudska prava bolesnika, prema dr. Klarić, u određenim slučajevima postoji i opravdanost ograničenja ljudskih prava. Dr. Klarić se osvrće i na etična pitanja veza uz tzv. anticipirane naredbe, osobito kod bolesnih i starijih osoba o čemu je napisala iz pravno-znanstveni rad „Izjava volje za slučaj nesposobnosti”. Njime ona obrađuje spomenutu problematiku, pritom misleći na izjave koje se odnose na medicinske zahvate, a nesposobnost se shvaća ili kao pravna kategorija, odnosno lišenje ili ograničavanje poslovne sposobnosti ili kao činjenično stanje, dakle nesposobnost za davanje pravno relevantnih izjava zbog stanja kao što su koma, trajno vegetativno stanje.
Hrvatsko pravo nominira pristanak poslovno sposobnih osoba te „zamjensko” odlučivanje za osobe koje nisu sposobne izjaviti pravno relevantnu volju. Komparativna zakonodavstva i praksa poznaju izjave volje za slučaj buduće nesposobnosti. Riječ je o tzv. advance directives naredbama, a o kojima je Vijeće Europe donijelo Nacrt preporuke 2008. godine. Rad dr. Klarić analizira pojedina komparativna zakonodavstva, spomenutu preporuku te donosi prijedloge za uvođenje anticipiranog odlučivanja u hrvatski pravni sustav.
O ovoj problematici, godinama raspravljaju i svjetski filozofi. Jedan od najpoznatijih zasigurno je australski profesor Peter Singer koji novo doba pozdravlja u svojoj knjizi „Rethinking Life and Death: The Collapse of Our Traditional Ethics” koja se temelji se na tzv. etici kvalitete života. Ova doktrina odnosi se na etički princip koji koristi procjenu kvalitete života koju čovjek može doživjeti ili naduu takav doživljaj da bi se tako donijela odluka o nastavku ili prekidu života. Takav etički princip, prema Singeru, trebao bi zamijeniti sadašnju moralnost baziranu na svetosti života. Iako etika kvalitete života postaje sve dominantnija u području bioetike, to nije slučaj u zakonodavstvima zemalja širom svijeta. Međutim, neka nova zakonska rješenja u poredbenom pravu pokazuju da se taj pristup polako mijenja.
Izvorni odlomak zakletve za koju se širom svijeta smatra da ju je zapisao Hipokrat, glasi – neću dati smrtonosno sredstvo nikome ako me zatraži niti ću tako nešto savjetovati. Ipak, ta se zakletva mijenjala s vremenom i postojalo je mnogo verzija kroz povijest zapadne civilizacije.
U prošlom stoljeću Svjetska medicinska organizacija (WMA) preuzela je nadležnost određivanja sadržaja Hipokratove zakletve. Ova organizacija je 1948. usvojila Ženevsku deklaraciju koja je citirani odlomak značajno izmijenila – Održavat ću najveće poštovanje prema ljudskom životu, od njegova začeća, čak i pod prijetnjom, neću koristiti svoje medicinsko znanje suprotno zakonima humanosti. Već tu se može primijetiti da su zakoni humanosti pojam koji dopušta interpretaciju ovisno o društvenom i kulturnom okruženju. Dakle, ako liječnik procijeni da je netko u nehumanoj situaciji zbog svoje bolesti koja mu uzrokuje teške neizlječive patnje i želi “bijeg” iz tog stanja, moguće je tumačiti taj odlomak na način da se eutanazija i sudjelovanje u samoubojstvu dopuštaju.
WMA je izmijenila Ženevsku deklaraciju nekoliko puta, a u zadnjoj verziji iz 2006. relevantni odlomak glasi – Održat ću najveće poštovanje prema ljudskom životu. Neću koristiti svoje medicinsko znanje tako da kršim temeljna ljudska prava i slobode, ni pod kakvom prijetnjom. S obzirom na značajne korake koji su učinjeni u legalizaciji pobačaja širom svijeta, a s ciljem da se omoguće medicinska istraživanja, poštovanje ljudskog života više ne znači nužno da ono mora započeti od trenutka začeća. Nadalje, umjesto zakona humanosti, nova verzija zahtijeva da medicinska intervencija bude u skladu s temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Ljudska se prava danas standardiziraju kroz međunarodne i regionalne konvencije, ali također i kroz praksu regionalnih sudova za ljudska prava, no još uvijek se državama ostavlja sloboda u reguliranju ovog područja.
Kao primjer, pravnici često navode eutanaziju, koja se dijeli s s obzirom na to je li uzrok smrti. Za razliku od aktivne eutanazije, koja uključuje uporabu smrtonosnih tvari ili sile za okončanje života, pasivna eutanazija, s druge strane, uključuje izostanak liječenja potrebnog za održavanje života. Upravo je pasivna eutanazija, prema mišljenju pojedinih pravnika u Hrvatskoj dopuštena. No, pravna regulacija pasivne eutanazije u Hrvatskoj ipak ostavlja dvojbe i nije posve jasna, ali se mnogi pravnici priklanjaju interpretaciji da je ona dopuštena. Uostalom u našoj sudskoj praksi dosad nije bilo slučajeva pasivne eutanazije, ali treba ukazati na činjenicu da zbog nedostatka odgovarajuće regulative ne postoje ujednačeni mehanizmi evidentiranja provođenja pasivne eutanazije pa stoga nema ni preciznih podataka o učestalosti njezine primjene.
Odbijanje krvi
Protiv eutanazije je dr. Dario Nakić, ravnatelj zadarske Opće bolnice. Naglašavajući kako ona u Hrvatskoj nije dozvoljena, dr. Nakić ističe da je ne treba uspoređivati s nepotrebnim, odnosno nesuvislim liječenjem koje pacijenti mogu odbiti. Kao primjer, dr. Nakić navodi, papu Ivana Pavla II., koji je u posljednjim trenucima života, odbio pojedine medicinske postupke jer njima se nije mogao mu spasiti život već kratkoročno odgoditi smrt.
– Izjava volje, koja je svojevrsna okosnica Zakona o anticipiranim potrebama, sadržana je u pravima pacijenta, tako da i ne treba posebnu pravnu regulativnu. U zadarskoj bolnici, svi pacijenti, prilikom prijema dobivaju obavijest o svojima pravima, pravima pacijenta, s tim da na letku imaju mogućnost navesti i svoje, osobne zahtjeve prema kojima će medicinski djelatnici i postupati, kaže dr. Nakić, dodajući kako tek rijetki pacijenti imaju posebne zahtjeve za liječenje, eventualno se radi o odbijanju primanja krvi i krvnih pripravaka.
Tijekom specijalizacije, prisjeća se dr. Nakić, susreo se s jednim pacijentom koji je odbio operaciju, što je morao prihvatit jer je riječ o osobnom zahtjevu pacijenta. Tako je i danas u zadarskoj bolnici, pacijenti su upoznati sa svojim pravima, uz njih mogu navesti i posebne zahtjeve ako ih imaju, a medicinski djelatnici su se dužni ponašati u skladu s time, odnosno poštovati ih.
Pravo na suodlučivanje i iznimka od prava na suodlučivanje, pravo na obaviještenost, odbijanje primitka obavijesti, pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka, zaštita pacijenta koji nije sposoban dati pristanak, zaštita pacijenta nad kojim se obavlja znanstveno istraživanje, zahvati na ljudskom genomu, pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji, pravo na povjerljivost, pravo na održavanje osobnih kontakata, pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove, pravo na privatnost, pravo na naknadu štete, zaštita od svih oblika zlostavljanja, zanemarivanja ili uznemiravanja, učinkovitost kontrole boli i pružanje skrbi u okruženju. To su, kako navodi dr. Nakić, osnovna prava pacijenta.
– Osim toga, pacijent ima pravo unaprijed izreći svoje zahtjeve ili dati uputu za određene situacije ili može donošenje odluke prenijeti na drugu osobu. Takvi se zahtjevi dokumentiraju u medicinskom kartonu pacijenta. Ukoliko takve zahtjeve nije unaprijed iznio, smatra se da oni nisu ni izrečeni. Ako je pacijent bez svijesti ili drukčije onemogućen ili nesposoban za donošenje odluka, bolnica mora poštovati unaprijed izrečene zahtjeve pacijenta te konzultirati se za zastupnicima, odnosno skrbnicima, govori dr. Nakić, pojašnjavajući da pacijent, odnosno njegov zastupnik ili skrbnik na razumljiv način moraju dobiti obavijest da bi osigurali pacijentu učinkovito ostvarenje njegovih odluka.
Prema Nakićevim riječima, pacijent ima pravo zatražiti ili odbiti određeni postupak, no istovremeno pacijentovo pravo donošenja odluka o zdravstvenoj skrbi ne znači mogućnost zahtijevanja postupka ili usluge koja se smatra medicinski nepotrebnom ili neprimjernom.
O izjavi volje i njezinom „stavljanju” u zakonske okvire razgovarali smo i s dr. Dubravkom Finkom, predsjednicom zadarske podružnice Hrvatske udruge za zaštitu prava pacijenata, koja kaže da o svemu tome i nema nekakav čvrsti stav.
– Gubitkom povjerenje u zdravstveni sustav, pokušava se svaka životna situacija staviti u zakonske okvire. Iako ne poznajem u potpunosti naše zakonodavstvo, mislim da je izjava volje sadržana u nekom od zakona, no možda nije podržana odgovarajućim podzakonskim aktima, ili je tumačenje nedostatno, kaže dr. Finka.
Što se medicinskih odluka tiče, a imajući u vidu značajno produženje života, kao i pojaviu raznih bolesti koje se javljaju u starijoj dobi,  tipa demencije, slabije pokretljivosti, ovisnosti o aparatima za održanje životnih funkcija, odluke o doniranju ili primanju doniranih organa, Zakonom o pravima pacijenata, Europskom poveljom o pravima pacijenata, ali i svim zakonskim aktima i  međunarodnim poveljama koja štiteljudska prava , obuhvaćena je i “izjava volje”, i jedino što je potrebno, kako kaže dr. Finka, je novelacija određenih zakona i povelja.
– Gledajući iz perspektive zdravstvenih zakona, oni bi trebali biti “životniji”, dakle trebala bi se lakše i brže mijenjati određena zakonska rješenja i tako pratiti nova događanja u društvu te razvoj tehnologija i inovacija. No, za to su potrebni stručnjac, kao i udruge civilnog društva do kojih najprije stignu primjedbe o nezakonitosti i neadekvatnoj primjeni određenih zakona , te nedostatnosti zakonskih rješenja u novonastalim situacijama, zaključuje dr. Finka.