Ako propadne euro, uvijek imamo marku

Da se kojim slučajem eurozona raspadne gro štednje bi se prebacio iz eura u neku novu rezervnu valutu, a to bi mjesto vjerojatno ponovno zauzela njemačka marka. Ako euro propadne, pitanje je što će Hrvatska

Iako se europski čelnici  trude obuzdati probleme oko  dužničke krize u pojedinim  perifernim članicama eurozone, drama oko zajedničke  valute ne jenjava. Počela je  urušavanjem grčkih javnih financija što je opasno zatreslo  cijelu eurozonu kojoj je pak  trebalo neko vrijeme da se  pribere i formira kakav takav  mehanizam spašavanja. Uz  sredstva članica, pripomogao  je i MMF pa je famozan fond  pomoći narastao na 750 milijardi eura te se iz njega sada  može po potrebi intervenirati. Prije osnivanja tog fonda  eurozona nije imala nikakvu  zaštitnu mrežu za slučaj da se  neka od članica nađe u krizi i  tako preko zajedničke valute  ugrozi ostale što je već samo  po sebi dokaz da se u priču o  euru ušlo pomalo euforično,  kao da se računalo da će  uvijek vladati samo dobra  vremena u kojima su krize i  silazne putanje nemoguće.  Prve je stepenice svoje  dužničke krize eurozona uspješno prekoračila, no problemi nisu stali.
Merkelici je dosta
Dok se jedno krizno žarište  smiruje, pojavljuju se nova,  od Irske do Portugala, a sada  svi već govore i o Belgiji, pa i  Španjolskoj, koja će, ako se  zatrese, predstavljati puno  veći zalogaj za spašavanje.  Spominje se na tom tragu i  Italija, koja je i u boljim  vremenima neobuzdano  kršila Maastrichtske kriterije.  U svakom slučaju, čelnici  ujedinjene Europe svjesni su  da je Europska unija, zajedno  sa svojim središnjim, ali i  najtrusnijim dijelom, eurozonom, na velikoj prekretnici. Problem je naime u  tome, i to je već poznata  stvar, što cijelo područje ima  zajedničku monetarnu, ali  pojedinačne i raznorodne fiskalne politike, a budući da je  zaškripalo upravo tamo, u  proračunima pojedinih članica, to ne može a da se ne  preslika na stabilnost zajedničke valute, a onda i cijele  eurozone, poput domino  efekta. Financijska tržišta ocjenjuju perspektive u cjelini,  pa i politiku same Europske  središnje banke (ECB) ocjenjuju kroz prizmu pojedinih  neuspješnih fiskalnih politika. Predsjednik ECB-a  Jean-Claude Trichet, na čijim  će se leđima sada prelamati  potencijalna nestabilnost cijele eurozone, predložio je i  da se poveća postojeći fond  pomoći za članice koje se  nađu u opasnosti kako ne bi  sve palo na već otkupom  obveznica iscrpljenu središnju banku. No, odbila je to  čelnica najrazvijenijeg i trenutno najutjecajnijeg gospodarstva eurozone, njemačka  kancelarka Angela Merkel.  Njoj je pak dosta toga da  uspješni plaćaju za neuspješne pa je pogotovo  odlučno odbila i prijedlog o  zajedničkoj obveznici svih  članica čime bi praktički  došlo do poravnavanja kamata na dugove. Njemačka bi  u toj priči naravno morala  platiti više, u ime zajedničkih  interesa. Istovremeno je njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble kazao da bi  Europa u idućih desetak godina mogla krenuti prema  snažnijoj političkoj uniji, na  tragu čega je potrebna veća  harmonizacija poreznih politika. To je izazvalo različita  tumačenja, od onih da se  Njemačka polako povlači iz  cijele priče, do potpuno suprotnih da je spremna uložiti  više no ranije, a kako bi se  očuvala ideja o europskom  zajedništvu.
Test strpljivosti
Na prošlotjednom briselskom samitu dogovoren je  konačno i trajni mehanizam  spašavanja koji bi do 2013.  trebao u potpunosti zamijeniti na brzinu sklepani fond  pomoći. Kako takva klauzula  nije u početku bila ugrađena  u Lisabonski ugovor, trebalo  ga je mijenjati. Dodane su  dvije rečenice koje govore o  toj tematici čime se zadovoljila forma koja bi trebala  dokazati da Unija o problemima razmišlja unaprijed.  Tržišta nisu bog zna kako  reagirala, štoviše, euro je i  dalje pod pritiscima jer se  očekuje više: značajnije fiskalno usklađivanje, kao i  oštrije sankcije za kršenje  pravila. Možda se očekuje i  nešto na tragu fiskalnog federalizma što prema teoretičarima optimalnog valutnog  područja i jest jedan od preduvjeta za tu optimalnost.  Analitičari već kalkuliraju što  bi se moglo desiti ako se  dugovi nastave gomilati, ako  buknu nova krizna žarišta, i  koliko su još članice koje su  se uspjele oporaviti od globalne krize spremne platiti za  “zajedničku stvar”. Sve izgleda kao test strpljivosti, no  ni iz perspektive ovih problematičnih, situacija nije crno-bijela. U nekima od njih  zaredali su prosvjedi i nemiri  zbog radikalnih mjera štednje  koje pod pritiskom Bruxellesa žele provesti lokalne vlade. I u samoj Velikoj Britaniji, koja je izvan eurozone,  ali je dobila ambicioznog premijera koji pošto poto želi  javne financije dovesti u red,  ljudi su sve manje zadovoljni  i sve manje vjeruju u uspješnost recepta radikalne  štednje. Članice Unije koje  još nisu članice i Monetarne  unije pak iz prikrajka promatraju što se zbiva i uopće  ne žure s uvođenjem zajedničke valute.
U krizi identiteta
Hrvatska, s druge strane,  tek treba ući u Europsku  uniju, a onda tek u mehanizam koji će je pripremiti za  eurozonu, što će trajati godinama. Budući da u Hrvatskoj euro već odavno figurira kao čuvar vrijednosti,  pa je više od 90 posto depozita deviznih, i to većinom  u eurima, te budući da se od  početka nije vodila monetarna politika koja bi težila  njenom samoodržanju, za  Hrvatsku je oduvijek jedina  moguća strategija bila strategija brzog prijelaza na euro.  Jer, od ovakve tečajne politike ionako ništa nemamo, a  građani su izloženi raznim  rizicima, među ostalim i valutnim. No, mi od tečajne  politike ništa ni ne možemo  imati, baš zbog činjenice da  smo visoko eurizirani, pa svi  štede u eurima, a onda i  banke kredite odobravaju u  eurima, te središnja banka ni  nema manevarski prostor da  vodi drukčiju monetarnu politiku koja neće biti temeljena  na sidru deviznog tečaja.  Naša se središnja banka u  ovako ograničenim uvjetima  još dobro i snalazi, odnosno  vodi racionalnu politiku koja  nas je primjerice spasila od  financijskog kolapsa prije dvije godine. No, svi su nekako  računali na taj brzi izlaz jer  ionako nam nema druge kad  svojoj valuti ne vjerujemo, i  sve je nekako oduvijek upravljano tako da nam ni u  primisli nije bilo da bi se  sama eurozona mogla dokinuti. Sada se eurozona trese, pa je i hrvatska tečajna  politika u svojevrsnoj krizi  identiteta, budući da teži prema nečem nestabilnom. Da  se kojim slučajem eurozona  raspadne, vjerojatno bi se,  tvrde analitičari, gro štednje  samo prebacilo iz eura u  neku novu rezervnu valutu, a  to bi mjesto vjerojatno ponovno zauzela njemačka marka. Kako njemačka ekonomija dobro funkcionira, marka bi vjerojatno opet bila  respektabilna valuta iza koje  stoje fundamenti.
Iz svega toga se vidi da je  najmanje bitno kako će se  valuta zvati. Ekonomije koje  proizvode i stoje na vlastitim  nogama uvijek su na cijeni,  pa je tako njemačko gospodarstvo bilo jako prije,  kada je imalo marku, a jako  je i sada kada ima euro.  Ekonomije pak koje ne proizvode mogu promicati stabilnost svoje valute koliko  hoće, no građani će uvijek  tražiti izlaz u nekoj drugoj  valuti kao utočištu, i prije  nego to bude i službeno  proglašeno. Hrvatska je daleko od nekog poželjnog ekonomskog modela, pa će višak  vrijednosti kroz štednju  građana uvijek tražiti sigurnija utočišta, ignorirajući postojanje vlastite valute.

Šantić: Kako bilo reforme moramo provoditi

Analitičar Splitske banke Zdeslav Šantić kaže da je  raspad eurozone malo vjerojatan “crni scenarij”, no kada  bi do njega došlo, Europska bi unija izgubila svoju  snagu, članice bi krenule konkurirati jedna drugoj i kroz  tečajnu politiku što bi dovelo do daljnjeg gubitka  europskog utjecaja na globalnoj razini, prema SAD-u, ali  i brzorastućim najmnogoljudnijim zemljama svijeta.
– Sada se tu javilo više mogućih scenarija, od  potpunog ukidanja eurozone, što je malo vjerojatno,  potom da iz eurozone izađe Njemačka ili pak da izađu  zemlje u problemima. Posljedice bi u svakom slučaju  bile pad BDP-a, smanjenje tokova kapitala i jačanje  protekcionističkih mjera na štetu svih. Što se tiče  Hrvatske, kada bi došlo do propasti eura, najvjerojatnije  bi se sve opet vezalo uz njemačku marku, no što god da  se po tom pitanju dogodi, ušli mi u eurozonu za pet,  deset godina ili nikad, reforme moramo provoditi jer  globalizacija se nastavlja i konkurentnost treba jačati, a  kod nas se to može samo jačanjem proizvodnje i izvoza,  smanjenjem deficita na tekućem računu bilance  plaćanja (što je slaba točka i perifernih članica eurozone), a onda i smanjenjem vanjskog duga čime bi i  kuna sama po sebi postala fundamentalno sigurnija  valuta, zaključuje Šantić. Veli i da je eurozona još mlada,  a već je u prvom desetljeću postojanja doživjela je krizu  koja se dešava jednom u sto godina, stoga ne treba  odmah dizati ruke. Kada neka od saveznih država u  SAD-u ima problema s vraćanjem dugova, investitori se  previše ne uzbuđuju jer znaju da će zajednička vlada  stati iza nje, što u eurozoni još nije slučaj. Javnost u  ovim baznim članicama sve više razmišlja na način  zašto bi oni plaćali za druge, no mislim da će ipak  prevladati stavovi da bi raspad eurozone na dulji rok  svima donio veće štete nego koristi, zaključuje Šantić.

Implozija eura

Ugledni Wall Street Journal u  članku što ga na svojim web  stranicama prenosi Bankamagazin piše da iako su čelnici EU  omogućili stvaranje trajnog stabilizacijskog mehanizma za euro,  nisu našli rješenje za sve dublje  razmirice među vodećim EU  igračima. “Ako europske vlade ne  stave svoje razmirice po strani,  riskiraju nezamislivo – imploziju  eura”, zaključak je Wall Street  Journala. U nastavku članka koji  prenosi Banka citira se Timothy  Garton Ash, profesor Europskih  studija na Sveučilištu u Oxfordu,  koji se pita “gdje je EU u ovom  trenutku, ako u eurozoni postoji  rizik raspadanja, a ljudi koji su  prije dvije godine tvrdili da je to  nezamislivo sada kažu da je zamislivo.”

Umro idejni tvorac eura

U jeku financijskih previranja koja potresaju eurozonu, euro je zadobio  udarac i na simboličkoj razini. U Rimu u 71. godini života umro je idejni  tvorac zajedničke europske valute, bivši talijanski ministar gospodarstva Tommaso Padoa Schioppa. Kako agencije prenose, umro je  iznenada, dok je bio na večeri s prijateljima, što je posvjedočio jedan od  uzvanika. Schioppa je bio talijanski ministar gospodarstva i financija od  2006. do 2008. za vrijeme vlade Romana Prodija, a od lipnja 1998. do  svibnja 2005. i član uprave Europske središnje banke. Predsjednik  ECB-a Jean-Claude Trichet Schioppi je odao počast istaknuvši da  Europska monetarna unija gubi mislioca, čovjeka akcije i vizionara koji  je bio potpuno predan europskom jedinstvu. (Hina/AFP)