Kad nogomet postane najsporednija stvar

U proteklih 12 mjeseci na naslovnim stranicama i TV ekranima redali su se Mamić, Marković, Štimac… a jedini nogometaši koji su na kratko prekinuli tu medijsku dominaciju bili su privedeni u akciji “Offside”

Od trenutka kada je Hrvatska postala neovisna  svašta se događalo u nogometu na ovim prostorima,  ali niti jedna od tih osamnaest godina nije bila tužna  kao ova na izmaku. Naime,  u proteklih 12 mjeseci na  naslovnim stranicama i televizijskim ekranima redali  su se Zdravko Mamić, Robin Bokšić, Bruno Marić,  Vlatko Marković, Igor Štimac, Ivan Brleković i Reno  Sinovčić, a jedini nogometaši koji su barem na kratko  prekinuli tu medijsku dominaciju bili su privedeni u  operativnoj akciji “Offside”.  Doduše, tu i tamo su u prvi  plan dolazili rezultati ostvareni na travnjaku.  Međutim, uspjesi U-21 i  U-19 reprezentacija vrlo brzo su prepuštali mjesto verbalnim akrobacijama nogometnih “neimara”, baš kao i  sasvim pristojni europski rezultati Dinama i Hajduka.  Jednostavno, 2010. bila je  godina u kojoj je nogomet  postao sporedna stvar za  popunjavanje stvaralačkih  stanki nestašnih dužnosnika.
Već u siječnju moglo se  naslutiti kako će se stvari  razvijati. Tada je, naime,  Dinamov prvi operativac  sazvao izvanrednu press  konferenciju zbog prof. dr.  sc. Ivana Šibera, političkog  analitičara koji se u jeku  predsjedničke kampanje  “drznuo” nazvati klub iz  Maksimirske 128 propalim  projektom. Svi oni koji su  imali prilike doživjeti barem  dio Mamićevih ispada, bez  problema mogu zamisliti o  kakvom se kolopletu uvreda  radilo.
Bokšićeva prevara
Nekoliko mjeseci kasnije  Dinamo je četvrti put uzastopno postao prvak, Hajduk  je osvojio Kup, a hrvatski  nogomet napravio je još jedan korak prema dnu kada je  policija krenula u realizaciju  operativne akcije “Offside”.  Privedene su 22 osobe zbog  sumnje u namještanje utakmica Prve HNL. Kako to  obično biva u takvim situacijama, na svakom koraku  moglo se sresti “dobro  upućene” koji su bez grča na  licu tvrdili da se obruč steže  te da će vrlo brzo doći do  uhićenja najistaknutijih ljudi  hrvatskog nogometa.
Suvišno je napominjati da  su pravosudni organi Republike Hrvatske najavljivali  brz efikasan obračun sa svima koji su imali prste u  namještanju utakmica zbog  stjecanja dobiti na kladionicama. Međutim, do danas  nije bilo velikih pomaka u toj  priči. Na operativnu akciju  “Offside” polako se počeo  hvatati veo prašine, a jedinu  utjehu predstavlja činjenica  da policija i dalje istražuje  nečasne radnje u hrvatskom  nogometu.
Nešto kasnije pojavila se  još senzacionalnija priča o  namještanju prve utakmice  finala Kupa za sezonu  2008./09. između Dinama i  Hajduka. Hrvatske medije  preplavili su dokumenti s  UEFA-inim memorandumom koji su navodno dokazivali da su Dinamov  sportski direktor Zoran Mamić i sudac Bruno Marić krivi  da krivlji ne mogu biti, a kao  ključni čovjek istican je istražitelj iz Nyona zvan Robin  Bokšić.
Kada je dotični došao u  službeni posjet HNS-u, domaća sportska javnost očekivala je tektonske poremećaje  u hijerarhiji hrvatskog nogometa. Štoviše, neki su išli  tako daleko da su povlačili  znak jednakosti između UEFA-inog istražitelja i Robina  Hooda. Na koncu priče ispostavilo se da je Robin  Bokšić najobičniji prevarant  koji je sve što zna o namještanju utakmica naučio u  praksi.
Štimac i Mamić
Posramljena UEFA ekspresno je otpustila predsjednika svoje disciplinske  komisije Petera Limachera,  odnosno čovjeka koji je angažirao Bokšića i dao mu sve  ovlasti. Slučaj je prepušten  HNS-u, a Zoran Mamić i  Marić ubrzo su oslobođeni  krivnje.
Tada se činilo da u 2010.  godini više neće biti prostora  za novo povlačenje hrvatskog  nogometa prema dnu. Mnogi  su bili uvjereni da će početak  Kvalifikacija za EURO 2012.  i odlični međunarodni rezultati Dinama i Hajduka  napokon skrenuti pažnju javnosti prema travnjaku.  Međutim, to je bila teška  zabluda, jer taman je počela  kampanja za predsjednika  HNS-a.
Naslovne stranice i televizijske ekrane preuzeli su  predvodnik nezadovoljnika  Igor Štimac i Zdravko Mamić, kao  glavna pokretačka  snaga iza Vlatka Markovića.  Međusobne optužbe prštale  su sa svih strana, a rijetki su  pazili na izbor riječi. Tako se  Marković “proslavio” homofobnim izjavama, dok je Štimac alarmirao USKOK  pričom o “crnim torbama  punim novca”.
Puna dva mjeseca nogometaše su u drugi plan gurala  dva bivša stopera i njihovi  najbliži suradnici. Predizborna kampanja bila je nevjerojatno prljava, a veliki finale stigao je s Izbornom  skupštinom HNS-a. Kada se  na stranu stave fino zapakirani programi, čija realizacija je izgledna koliko i  plasman nekog hrvatskog kluba u finale Lige prvaka, više  je nego jasno da je jedinu  pravu razliku između dvije  suprostavljene strane predstavljao nastup. Naime, dok  su nervozni Mamić i Marković koristili psovke umjesto  interpunkcijskih znakova, Štimac i Sinovčić cijelo su vrijeme nastojali birati riječi.
Moralna odgovornost
Međutim, sukus cijele  priče predstavlja moralna  strana ljudi u hrvatskom nogometu. Konkretnije, u delegatskom sustavu izjašnjavanja svaki se županijski nogometni savez demokratskim  putem odlučivao između dvojice kandidata, što će reći da  se od delegiranih zastupnika  očekivalo da na Izbornoj  skupštini provedu volju  većine iz svoje baze.  Međutim, neki su, unatoč  svemu, odlučili dati svoj glas  onom drugom, a to definitivno otvara pitanje moralne odgovornosti pojedinaca.
Godina u kojoj je nogomet  postao sporedna stvar za popunjavanje stvaralačkih pauza nestašnih dužnosnika  zaključena je kao što je i  počela, još jednim nekontroliranim ispadom Zdravka  Mamića. Ovoga puta meta  njegovih iznimno vulgarnih  psovki, uvreda i prijetnji nije  bio profesor Šiber, već novinar T-portala Borut Šips.
Ljubitelje nogometa kojima se diže želudac od same  pomisli na takve medijske  promenade dužnosnika donekle može utješiti dojam da  je 2010. prijeđena granica  dobrog ukusa, i to debelo.  Zdrava logika kaže da gore  od ovoga ne može biti, odnosno da sada slijedi nekakva  uzlazna putanja. Doduše, kada se radi o hrvatskom nogometu, ništa nije nemoguće,  pa tako ni novi izlet prema  najnižim strastima ljudi koji  bi trebali biti tek servisna  služba akterima na travnjaku.
 

Plusevi i minusi

Plusevi
– Uspjesi U-19 reprezentacije
– Afera “Offside”
– Solidne eurodionice Hajduka i Dinama
– Reprezentacija zaključila  godinu bez poraza
– Afirmacija mladi igrača u  HNL-i
Minusevi
– Prljava predizborna kampanja za Rusanovu
– Učestali Mamićevi verbalni ispadi
– Afera “offside”
– SP bez Hrvatske
– Klubovi na rubu egzistencije

Kelavin i Kovačićev rekord

U nekim normalnim okolnostima u centru pažnje nogometne 2010. bili bi  Ivan Kelava, Ante Vukušić, Dino Špehar i Mateo Kovačić. Uz njih bi se mogla  svrstati i A reprezentacija koja je po prvi put u povijesti odradila kalendarsku  godinu bez ijednog poraza. Međutim, tih sedam pobjeda i tri remija iz deset  utakmica predstavlja slabu utjehu za činjenicu da Hrvatske nije bilo među 32  sudionika Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. Stoga taj doseg može biti  tretitiran tek kao zgodan podatak vezan uz neuspješno razdoblje.
Ivan Kelava nedavno je srušio desetljeće star rekord  Dragana Stojkića koji  je u proljeće 2000.  izdržao 684 minute  bez primljenog gola u  dresu Slaven Belupa.  Mladi vratar Dinama  zaustavio se 688 minuta, a mrežu mu je u  zadnjoj utakmici jeseni konačno zatresao Filip Škvorc iz  Varaždina.
Ante Vukušić u lipnju će proslaviti dvadeseti rođendan, a  ove je jeseni već zabio dvanaest prvenstvenih golova, dodavši na to i tri komada u Europskoj ligi. Nastavi li i na proljeće u istom ritmu,  Hajdukov golgeter lako bi mogao postati  najmlađi prvi strijelac  sezone u povijesti Prve HNL.
Dino Špehar i Mateo Kovačić već su se upisali u sličnu kategoriju. Naime,  16-godišnjaci iz Osijeka i Dinama ove su jeseni probijali granicu vezanu uz  dob najmlađeg strijelca na hrvatskim prvoligaškim travnjacima. U trenutku  kada je zabio Zagrebu u Gradskom vrtu Špehar je imao 16 godina i 278  dana, a već u idućem kolu Kovačić ga je prestigao na gostovanju kod  Hrvatskog dragovoljca. Tada je bio star 16 godina i 198 dana.