Umiranje kod kuće – skupa tragedija za unosan biznis

Njega umirućih obitelji košta desetke tisuća kuna mjesečno, jer se, umjesto Ministarstva zdravstva, za brigu o neizlječivo bolesnima pobrinulo – tržište. HZZO ne odobrava niti bolovanje za palijativnu njegu

U Hrvatskoj  svakoga dana bitku sa zloćudnim tumorima izgubi 35 osoba. Većina ih umire u neljudskim uvjetima, bez odgovarajuće medicinske skrbi, a u  posljednjim su tjednima života u potpunosti ovisni o vlastitoj obitelji i njenoj financijskoj moći. Iako palijativna  skrb pripada zdravstvenom  sustavu, hrvatsko se zdravstvo  odreklo umirućih bolesnika,  pa njihov kraj danas ovisi o  tome s koliko novca raspolažu. 
U trenutku kada medicina  postane nemoćna i preostane  joj jedino liječenje boli, pacijenti se šalju kući jer Hrvatska dan-danas nema niti  jedan hospicij, niti organiziranu službu palijativne skrbi.  Obitelj, ionako shrvana bolešću svog člana, na sebe treba  preuzeti ono u čemu je zdravstveni sustav zakazao, odnosno cjelodnevnu njegu bolesnika o čemu ne zna praktički  ništa.
Da bi svom umirućem članu  koliko-toliko olakšali posljednje dane, mnoge su obitelji  prisiljene zadužiti se do grla,  jer zdravstvena blagajna ne  priznaje bolovanje za palijativnu njegu člana obitelji, niti  pokriva troškove opreme potrebne takvom bolesniku. Angažiranje osobe koja će bdjeti  nad umirućim jednako je skupo kao i posebni krevet ili  invalidska kolica za osobu koja se sve teže kreće. Umjesto  Ministarstva zdravstva, za taj  se problem pobrinulo tržište,  pa je iznajmljivanje invalidskih kreveta, kolica, antidekubitalnih madraca i druge  opreme nekim tvrtkama postao unosan biznis.
Vrtoglavi iznosi
Tvrtka “Bez Limita” d.o.o.  specijalizirala se za iznajmljivanje pomagala koja se ne  mogu dobiti preko HZZO-a.  Interes je velik, a javljaju im se  različiti profili bolesnika, od  onih kojima je posebni krevet  potreban zbog slomljenog kuka, do onkoloških bolesnika.
– Najčešće su to slučajevi  malignih bolesti, tumora, a u  zadnje vrijeme primjećujemo  da se dobna granica oboljelih  pomiče na niže – kaže Muhamed Demirović, direktor tvrtke. O broju korisnika njihovih pomagala ili prihodima od  iznajmljivanja ne želi govoriti,  no kaže kako su oni “jedina  tvrtka u Hrvatskoj koja se ozbiljno bavi tim poslom”.
Prema cjeniku tvrtke, obitelj teškog bolesnika kojega iz  bolnice otpuste kući, a želi mu  osigurati primjeren bolesnički  krevet i kolica, već u startu  mora keširati oko 6.000 kuna.  Svaki naredni mjesec tarifa  najma iznosi oko 1.400 kuna.  Posuđivanje invalidskih kolica, naime, stoji 460 kuna mjesečno, a kreveta 960 kuna. Uz  to se plaća kaucija od 3.200  kuna koja se vraća po povratu  pomagala i troškovi dostave i  montaže. Iako je spomenuti  iznos za obitelj s prosječnim  primanjima vrtoglav, takvo je  rješenje ipak jeftinije nego  kupnja pomagala koja stoje i  po nekoliko tisuća kuna.
Ako i uspije platiti ovakve  troškove, obitelj se nalazi pred  birokratskim zidom: HZZO  ne odobrava bolovanje za palijativnu skrb o članu obitelji,  pa je jedino rješenje platiti  njegovateljicu ili bolesnika  smjestiti u neki od staračkih  domova koji stacionare naplaćuju od 700 do 1.000 eura  mjesečno. Ako obitelj i preuzme svu brigu o bolesniku, ona  ni izdaleka ne može biti na  razini koju bi mu osiguralo  educirano medicinsko osoblje. Takav bolesnik treba posebnu skrb, od terapije liječenja boli, do mijenjanja pelena, pomoći u obavljanju higijenskih potreba, psihološke  potpore..
Jedna sestra na cijeli  odjel
Nakon više od 17 godina  neuspješne borbe za formiranje palijativnog centra, u  KBC-u Zagreb u studenom je  počeo s radom Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske  vještine pri Medicinskom fakultetu, kojemu je cilj razvoj  palijativne medicine odnosno  skrb o neizlječivim i umirućim  bolesnicima.
Po riječima Marijane Braš,  predsjednice Hrvatskog  društva za palijativnu skrb,  centar će biti predvodnik osnivanja prvih zdravstvenih ustanova za neizlječivo bolesne  gdje bi im se osigurao kvalitetniji život, bez boli i patnje.  Činjenica je, međutim, da se  centar oprema novcem pribavljenim humanitarnom akcijom, a ne sredstvima iz  državnog proračuna na što obvezuje zakon. 
U međuvremenu, osim obiteljskog doma krajnja utočišta  terminalnih bolesnika su bolnice za produženo liječenje u  Savskom Marofu, Dugoj Resi  ili Kninu, koje su u katastrofalnom stanju i nemaju dovoljno osoblja ni za obične  bolesnike.
– Jedna sestra na cijeli odjel  ne može ih stići sve dobro ni  pogledati, a kamoli pružati  konstantnu njegu. Svjetski  standardi u palijativi su takvi  da bi na dva kreveta trebala  barem jedna sestra, a to je u  sadašnjim uvjetima nezamislivo, kaže predsjednica Hrvatske udruge prijatelja hospicija, dr. Ivanka Kotnik.
Sve na volonterima
Udruga danas okuplja  70-tak volontera koji pružaju  palijativnu skrb na zagrebačkom području, ostatak Hrvatske uglavnom je nepokriven, a Kotnik kao svijetli  primjer ističe Rijeku s dva  palijativna tima koja plaćaju  gradske vlasti.
U udruzi ne očekuju da će  formiranje palijativnog centra  donijeti bitne pomake u praksi.
– Mi smo volonteri, a država  uopće nema sluha da nas profesionalizira. Činjenica je da  je karcinoma sve više jer ljudi  sve duže žive, i u konačnici  svatko može dočekati svoj  karcinom, zaključuje Kotnik.

Hrvatska jedina u Europi bez ustanove palijativne skrbi

Hrvatska je jedina država u Europi koja još uvijek nema niti jednu ustanovu palijativne skrbi. Zakonske pretpostavke za palijativnu medicinu i skrb donesene su još prije sedam godina, ali se na tom planu nije učinilo ništa. U europskim državama danas djeluje od 7.000 do 8.000 palijativnih jedinica. Palijativnu skrb, kažu statistike, treba polovica oboljelih od zloćudnih bolesti, osobe koje boluju od demencije, od posljedica moždanog udara i ostalih kroničnih neuroloških bolesti te kroničnih bolesti jetre, srca i pluća.

Uskoro stacionar u koprivničkoj bolnici?

Sve zemlje bivše Jugoslavije, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Makedoniju, Sloveniju, imaju hospicije i palijativnu skrb u svom zdravstvenom sustavu. Jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u EU je i organizirana palijativna skrb, pa se u udruzi prijatelja hospicija, jedinoj koja se danas organizirano bavi palijativnom skrbi, nadaju da će tu ulogu na sebe i kod nas uskoro preuzeti zdravstveni sustav.
Prvi pokušaji se naziru, pa bi u koprivničkoj bolnici trebao biti ustrojen prvi palijativni stacionar i ambulante, dok je prvi palijativni tim osnovan Ličko-senjskoj županiji.

Mjesečni troškovi najma osnovnih pomagala

460 kuna – posudba invalidskih kolica
960 kuna –  posudba kreveta
3.200 kuna – kaucija za posuđeno