Nema više hrabrosti nego je ima u Jasne

Slika korisnika martinazd
Četiri kantuna

 

Jasna, sama kao povijest. I povijest ove žene obiluje zagonetkama. Može se nazvati povijest boli. Bol, bolovi, množina, koju ljudi zovu patnjom... Možda ništa ne uznemiruje tako kao čudnovata polovična snaga. Na popisu znamenitosti trpljenja... Nje nema. Jasne nema!!! Matere... Po tko zna koji puta nastojah ispitati razloge te muke. Beskonačne boli njezine. Što vrijeme joj priskrbi. Možda razlog tome jesu što one grube.. sirove stranice života Njena ne izazivaju.. ne dotiču.. nikog osim uskog kruga njezinih prijatelja. Ostale kao da ne dira ta bol… Pa čak i mogu reći ne podnose ni najmanji izlijev sentimentalnosti kad se o njoj govori. O Jasni. U početku dade joj Bog križ. Bol... Enijo koji imao jest život kakav jest, odrastanja bez matere.. preživjevši rat razbolli se i umre u muci bolesti svoje.. tek da ga djeca zapamte. I bol se ta.. u iste tek boli pretvorila. U kob svoju utkala... Sve nizove gradacije prolazila.. rasla i padala. Vremena.. i događaji.. Jasnini.. ne, ne izaziva nostalgiju za onim što je prošlo... Naravno, ne kod onih osoba i Građana.. kojih njene rane dotakle nisu... Ili tek usput očešali su ih. Onoliko koliko potrebne su bile u svrhu demagogie. Što njoj prepisati se mogla nije. Biti Vezan. Biti Njen. Bolan... Biti ganutljiv nad sudbinom tom.. nad imenom Jasna. Biti povučen u mir Grobova svojih... S puno, planinama bolova prikupljenih. Nenapisanih.. danas nevidljivih. Živjeti u razgovoru. S Mužem, sa sinom njenim... Sanjati monografiju ljudi što zemlja su… Prah postali... Slušati svojim očima mrtve Njezine. Vidjeti ih. Ona lica uvjek razumljiva. Jasna.uvjek otvorena. Nedvosmislna.. iskrena. Ona što uvijek i sad i pomažu joj podnijeti Boli… Ova njezina stalna stanja. Stanja boli. U jeki... Utihlih kontrapunkta pucanja stupa električnoga… S kojeg pada sin njen Danijel.. plod utrobe njene. Umire polomljen... U besanom snu života Jasna traži te oči… Odlazeće.. među. Koje vrijeme udaljuje.. mnogogodišnja nepravda. Briše.. Bol. Biti za nju vezan. Za Bol... samo njoj pripadati, počelu.. Jasnina života.. biti, trajati u muci.. u kemoterapjama svojim.. prsima isječenim.. materinim. Pripadati.. grobovima.. preranim.. Sustavu Božije vladavine. Žrtvi gospodina našega Isusa Krista.. ili nalik njemu. Ali on je bar imao oca, imao Josipa. Djetinjstvo. Danijel ga njezin skoro pa upoznao nije.. kao on žtvovati se.. umirati na Križu stupu drvenome... Nikad djete to što se još rodilo nije, to unuče Jasnino oca upoznati neće.. koje li zasluge koje sreće... Te žene jasne.. vjerne sljedbenice križa... Za povijest to dovoljno nije.. za udžbenike školske u kojima ovakve drame nema, za studje povijesti… U kojima se ne uči hrabrost. Jasnina... Njezina. Bol beskrajna bez imena ona prva što vječnost su dotakla na dan onaj jednog trena dok je na Rebru primala kemoterapiju. Poginuo ti je sin... Duše velike spašava samo, nenaučeno trpljenje pojedinaca njezinih. Bol Jasne. U trku svome bježe sati. A ona trpi.. trpi – nešto stravično što boli.. ne može stati. Godinama, desetljećima. Pati. Enijo je odrastao bez majke, Danijel gotovo bez oca, dijete Danijela vidjeti crte lica oca svoga neće.. Bol. Možda pretjerano je ovo sve izreći u ognju gnjeva svoga. Možda ima gorih sudbina.. al’ ova Jasne prelazi granicu podnošljivoga. Zbrkana slutnja ove istine jest da čovjek može podnjeti više od života svoga. I da na neki način to jest sve.. Bol. Tisuće se ljudi skupilo na groblju, u tišini,na ispraćaju Danijela, oca nerođena djeteta, sina oca kojeg izbrisalo je vrijeme. Danijela koji tog se dana ispeo na stup truli. Visoki. Električni. Radeći svoj posao.. prekinuvši žicu onako mehanički, prekinuo je nit života svoga. Kažu da ga nije boljelo.. samo je pao. Privezan sa stupom zajedno.. udario o tlo... Nestao. Boljelo ga nije... Bol ga je Jasne pratila. Matere.. vječna konstanta ove žene. Stavat mater doloroza... Ni Shakespear ne bi tragedju veću od ove ispisati znao. Niti je umio iskazati snagu ove žene. Jasnu. Osuđenu na Bol... U njoj u boli uvijek ima više sreće, više življih obilježja. U žiću njenom. Ali nema više hrabrosti, nego je ima u Jasne. Žene osuđene na Hrabrost.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (3 glasova)