Košarka mog vremena igrala se na dodavanje u reket i na realizaciju ispod koša

Slika korisnika admin
Ivan JAMIČIĆ
ISPISAO STRANICE SVJETSKE KOŠARKE - Isidoro Maršan

Isidoro Maršan  (86) najstariji je zadarski košarkaš i živa povijest zadarskog  sporta. Njegova priča nije samo  priča vrhunskog sportaša, nego  i svjedočenje o jednom vremenu u kojem košarka bila više od  puke sportske igre. Maršan danas kaže da on nije najstariji  živući košarkaš Zadra, nego da  je to jednu godinu stariji Zizi  Zaraušek koji danas živi u Ravenni. Zanimljivo je da je prije  nekoliko dana, RTS u Zadru  snimao dokumentarac pod radnim naslovom Najljepše stranice svjetske košarke. Tema dokumentarca su najpoznatiji  košarkaši s ovih prostora, a o  povijesti zadarske košarke  upravo je govorio Isidoro  Maršan.

- Moj prvi susret s košarkom  bio je 1938. kada se u Zadru  održavalo juniorsko gradsko  prvenstvo. Na njemu su nastupale tadašnje zadarske škole  Arbanasi, Voštarnica, Zavod za  talijanski jezik, Convito Tomasseo. Ja sam sa svojih 13 godina  zaigrao za Arbanase. Bio sam  izrazito mršav, ali već tada visok. U svemu mi je pomogao  tadašnji profesor gimnastike  koji me je uputio u sport i tako  sam završio na starom igralištu  na Gilu, sjeća se Maršan prvih  kontakata s košarkom.

Sudionik NOB-a

U to vrijeme Zadar je već bio  poznato košarkaško središte.  Imao je i reprezentativca Italije u košarci Uča Benevegniu,  ali Isodoro Maršan kaže da je i  on, kao i mnogi u košarku  došao iz nogometa.

- Međutim, nisam bio dovoljno oštar i okretan, ali sam  bio dobar atletičar. Morate  znati da se tada, a i dug niz  godina kasnije, košarka igrala  na način da nije bilo šuteva iz  daljine. Igralo se na dodavanje  u reket i na realizaciju ispod  koša. Sjećam se Bore Stankovića koji je kasnije igrao za  Željezničar Beograd, a još kasnije bio dugogodišnji generalni  tajnik FIBA-e, koji bi se onako  masivan ukliještio u reketu i  odatle realizirao. Međutim, kada je uvedeno pravilo tri sekunde, završila je i karijera  Stankovića i sličnih igrača.

Zanimljivo je da je Isidoro  Maršan sudionik Narodnooslobodilačkog rata. Kao partizan od kolovoza 1944. do kraja  rata 1945. Sudjelovao je u završnim operacijama oslobađanja Jugoslavije, od Knina,  Mostara, pa sve do Katarine  ponad Rijeke, a kraj rata ga je  dočekao u Ilirskoj Bistrici.  Međutim, u partizane je dospio  kao kadet talijanske vojne škole u Bolzanu.

- Bio sam izrazito mršav, ali  sam prvo od desetoro djece  moje majke koje je preživjelo.  Nisam baš volio jesti i majka se  bojala da ne bih dobio TBC, pa  me je "na prevaru" upisala u tu  vojnu školu. Međutim, ja sam  joj rekao da ako moram u vojsku, da ću u mornaricu ili ću  pobjeći, a ona mi je slagala da  me vode u jedno mjesto pored  Genove koje se slično zove kao  Bolzano. Kada sam došao u  brda blizu austrijske granice,  već je bilo kasno, no dosta mi je  pomogla moja sportska sprema.

Prekretnica u Beču

Već 1946. Maršan se pridružuje Zadru koji je tada djelovao kao sekcija istoimenog  Fiskulturnog društva. Te godine Zadar je postao prvak Hrvatske, a drugi u Jugoslaviji,  odmah iza Crvene zvezde. Zanimljivo da na tom prvenstvu  nije mogla nastupiti Rijeka.  Rijeka je bila najbolji košarkaška ekipa u zemlji, ali se  tretirala kao momčad iz Italije.  Već sljedeće godine, Rijeka je  pokazala svoju kvalitetu i postala prvak države. Zadar je  bio drugi, a Beograd treći.

- Sustav natjecanja je  bio takav da su nastupali  samo gradovi. Bilo je to  vrijeme kad se nije, kao  danas, na isti način gađalo  prema košu. Neki su pucali s prsiju neki sa stomaka, a ja sam bio među  prvima u svoje vrijeme koji je pucao kao i danas,  preko glave. Pomoglo mi  je i to što sam bio visok 194  cm, pa je vrlo brzo došao  poziv za reprezentaciju  bivše države.

Isidoro Maršan, kasnije glasoviti trener Enzo  Sovitti i Tulio Rochlitzer  pozvani su u Beograd na  pripreme za Olimpijske  igre u Londonu 1948.  Međutim, tadašnji savez  donio je odluku da se ne  ide na Olimpijske igre pa  su se igrači vratili u Zadar. Kasnije, Rochlitzer je  otišao igrati u Beograd, a  Maršan 1948. postaje kapetan  i trener momčadi. U to doba  organizira pionire i juniore  kluba te prvi put susreće legendu košarke na ovim prostorima Giuseppea Pina Giergiu.

- U to vrijeme u Jazinama se  puno igrao nogomet. Što više,  bio je tada to jedini, nekako  pravi momčadski sport u Zadru. Međutim, Pinov otac me je  zamolio da mu "spasim" sina,  rekavši da mu njegov nestašni  sin jedan dan dođe s razbijenom rukom, jedan dan s modricom oko oka i da se boji da  ga jedan dan ne ubiju. Tako sam  ja njega zajedno sa skupinom  od 18 djece u dobi od 11 do 14  godina koja su igrala nogomet  u Jazinama, preveo u košarku.  Bili su tu još moj brat Benito te  Pinov brat Ante, Tičina, Krpina  i drugi, nastavljao je najstariji  zadarski košarkaš.

Ta 1948. nije samo bila poznata po rezoluciji Informbiroa.  Te je godine Zadar u finalu  državnog prvenstva i to baš u  Zadru, u produžetku izgubio  pola koša od Crvene zvezde što  je dovelo do poznatih nereda i  tučnjave. Od tad Zadar slavi  kao izuzetno vruć teren u bivšoj  Jugoslaviji. Iste 1948. godine,  kaže Maršan, Zadra su čak  "zaboravili" upisati u natjecanje u prvoj ligi pa su izbačeni iz  natjecanja. Kasnije Zadar oscilira, upada u prvu ligu na  turniru u Mariboru gdje igraju  do 1953. kad su za klub zaigrala četiri juniora i to na turniru u Beču. Turnir u Beču bit  će prekretnica u životu Isidora  Maršana.

- Na tom turniru smo dobro  igrali, pa su nam prije polaska  za Jugoslaviju rekli da imamo  dva sata za kupovinu darova.  Moj brat Benito i Ante Đerđa  su odlučili da se neće vratiti. Ja  nisam mogao to sebi dopustiti,  jer je moja majka ovisila od  moje plaće. Uspio sam ih čak  uvjeriti da ostanu, ali sam zakasnio na vlak. Kasnije su me  napali da sam ja organizirao sve  to, pa čak i da smo ukrali prtljagu Uče Pulanića. Amerikanci su nas kasnije smjestili u  njihovu sigurnu kuću, a nakon  2-3 tjedna smo preko ruske  okupacijske zone, avionom  prebačeni u Linz. Iz Linza sam  odlučio pobjeći baš u Bolzano  gdje sam bio u vojnoj školi.

Odlazak u Australiju

Maršan konačno završava u  izbjegličkom logoru južno od  Rima. Jednog dana stiže  mu pismo s ponudom za  igranje košarke u Veneciji. Javlja se i klub iz  mjesta Italo Gradisca, ali  istovremeno stiže pismo  s ponudom nekadašnjeg  suigrača Tulia Rochlitzera za igranjem u mjestu  Pavia. Nažalost, bili su to  vrlo teški dani, budući da  Maršan nije mogao dobiti posao jer nije imao  talijansko državljanstvo  iako je "de iure" rođen u  Italiji. Klub mu je plaćao  ručak, večeru i hotelsku  sobu te 5.000 lira. Samo  za doručak, Maršan je  plaćao 3.000 lira mjesečno. Usput, obveza mu  je bila treniranje četiriju  klupskih selekcija, ali je  1954. momčad ispala iz  prve lige. Tek kasnije, u  Canutu Maršan postaje  trener i kapetan momčadi. Situacija se popravlja, ali je  1958., ističe Maršan, igračima  "udarilo u glavu" osvajanje  trećeg mjesta u prvenstvu Italije iako su i Milano i Bologna  bili bolji klubovi. U takvoj situaciji, Isidoro Maršan se  1959. odlučuje ma odlazak u  Australiju. Dolaskom u Australiju u Melbourneu se također bavi košarkom, ali istovremeno počinje raditi kao  soboslikar. Kasnije otvara  vlastiti posao i proširuje ga na  održavanje prostora, pa 1961.  završava s košarkaškom karijerom. U Zadar se nakratko,  vraća tek 1978. na sprovod svojoj majci. 1982. Maršan zajedno s Giuseppeom Pinom Giergiom organizira turneju KK  Zadra po Australiji.

- Bila je to turneja za  pamćenje. Ostvarili smo osam  pobjeda u devet utakmica, a  samo smo izgubili jedan koš od  reprezentacije Australije. Još i  danas pamtim s kojim  oduševljenjem i nostalgijom  prema rodnom kraju su nas  dočekali naši ljudi u Australiji.  Na svakoj našoj utakmici bilo je  pet do osam tisuća gledatelja, a  od tog broja bilo je 1.000 do  2.000 Hrvata - naglasio je Pino  Giergia.

Za prijatelje Iži

Isidora Maršana prijatelji zovu Iži. Međutim, zanimljivo je da se u  Australiji vodi kao Izidor Maršan, s imenom s kojim je pobjegao iz  bivše Jugoslavije. Danas ispred njegovog prezimena, u hrvatskoj  putovnici stoji izvorno ime Isidoro iz istog razloga kao i kod Giuseppea  Giergie koji je zamijenio svoje ime Josip onim pod kojim je uveden u  matične knjige. I danas Maršana i Giergiu veže prijateljstvo. Isidoro  Maršan nije osnovao svoju obitelj, pa mu je, osobito u ove dane kasne  jeseni svog života, Pinova obitelj na pomoći. Svog trenera sjećaju se  i obilaze ga Mario Sterle i Đorđo Zrilić također proslavljena imena  zadarske košarke.

- Naš Iži naučio nas je tehnički sve što se onda moglo naučiti u Europi.  Bio je izuzetan pedagog i mi, njegovi pioniri od prije 55 godina, još uvijek  ga posjećujemo. Košarka je nama bila prozor u svijet, dodir s ostalim  kulturama i mentalitetima. Kada smo putovali vani, obišli smo sve  značajne svjetske muzeje, a mnogi od nas i operne kuće. Osim mene,  među ovih dvadesetak malih nogometaša bili su još Duško Kužet, Mario  i Đani Sterle, Ivo Jakšić, Đuro Alavanja, Vele Čubrić i drugi. Košarku smo  izabrali jer nam je ona davala velike mogućnosti za napredak i ispunjenje  naših osobnosti, jer to je momčadski sport koji se najteže naučiti.  Potrebno minimum pet godina da se savladaju bazične tehničke vještine  - kaže Pino Giergia.

U početku jedna lopta

Tijekom godina izbivanja iz zemlje, Isidoro Maršan. Nikad nije  zaboravio svoj klub. Redovito je kupovao hrvatske novine, zanimajući se za rezultate svog Zadra. Kada se vratio u Zadar, redovito  je, sve do bolesti, pratio svaku utakmicu. O današnjoj košarci Isidoro  Maršan kaže:

- Košarka koju sam ja počeo igrati i ova današnja razlikuju se u  svjetlosnim godinama. U tim poslijeratnim godinama, klub je za sve  svoje uzraste imao samo jednu loptu kojom se igralo. Drugu smo 1948.  ukrali Beograđanima, a pokojnog doktora Nadu Zrilića poslali smo s  njom u Zadar čak prije završetka turnira. Danas mi nije drago gledati i  slušati prepucavanja posebice najboljih igrača. Ipak i onda i danas  jedno je zajedničko. Momčad trebaju činiti dobro odabrani igrači koji  moraju biti klapa i srcem igrati za svoj klub. Nama je sva sreća bila u  tome što možemo poći na putovanje, ali onda i danas, za naš Zadar  trebalo je i treba ostaviti srce na terenu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno