Marija i Špiro obilježili sedamdeset godina braka

U svojih sedamdeset godina zajedničkog života bilo je puno lijepih trenutaka. Pola u šali, a pola u istini baka Marija kaže kako je najljepše u mladosti bilo kada su išli leći i pravili djecu

Iza njih je 70  godina proživljenih događaja,  dva rata, nekoliko država, lijepih, ali i teških životnih trenutaka, a ipak svih 70 godina  proživljenih u zajedništvu i  ljubavi. Plod ljubavi je šestero  djece, sedamnaestero  unučadi i petnaestoro praunučadi koji su se okupili jučer  u Preku kako bi proslavili  dijamantni pir 90-godišnjeg  Špire Ruševa i 89-godišnje  Marije Rušev. Vjenčali su se  prije točno 70 godina, 22.  veljače 1941. u Preku, a jučer  su u prisustvu svoje velike  obitelji proslavili dijamantni  pir obnovivši zavjete u crkvi  Gospe od Ružarija, a zatim na  proslavi u sinovom restoranu.
– Mi smo se prvo gledali ka  dica, bio je lipi, a to sam ja  volila, a i on je mene voli i  tako smo se mi sastali lipo  1939. godine. Ja sam se njemu  obećala, ali tek smo se nakon  nekog vremena prvi put poljubili. A sad najprvo se ljube,  onda živu zajedno, a onda se  rastavu. Mi smo 70 godina  trpili jedno drugoga, sjeća se  baka Marija svega, od prvoga  sastanka pa do danas. Kad ih  pitamo za tajnu dobrog braka  i kako to da su toliko godina  uspješno ostali zajedno barba  Špiro veli da tajne nema, a  baka Marija šali se da je tajna  u tome da žena kaže kako će  biti, a muž sluša.
U svojih sedamdeset godina zajedničkog života bilo  je puno lijepih trenutaka. Pola u šali, a pola u istini baka  Marija kaže kako je najljepše  u mladosti bilo kada su išli  leći i pravili djecu. Ipak uz  lijepe trenutke bilo je i onih  teških i neizvjesnih.
– Najteže je bilo kad sam  bio u ratu, ona je doma bila s  dvoje dice. Ja sam bi u ratu na  Visu i onda sam mora nošati  galete za ovu dicu ča je ona  hranila. Galete sam dobiva ka  vojnik tamo i slao sam ih njoj  doma, prisjeća se najtežih trenutaka barba Špiro. Ipak najteže je iza njih, a uspješno su  odgojili šestero djece koji su  ih okružili brojnom unučadi i  praunučadi. Zdravlje su  sačuvali, oboje su pokretni i  sami rade sve kućne poslove,  a kad završe s dnevnim poslom sjednu i razgovaraju, uspomena za razgovor uvijek je  dovoljno.
– Bili smo siromašni, ali  smo dicu odgojili u ljubavi.  Danas ako nema šoldi, nema  kruha pa se roditelji svađaju.  Kad nekad nije bilo kruha  prodali bi nešto, radili i opet  bi se nekako našlo, prisjeća se  baka Marija, a barba Špiro  nadodaje:
– Ovo ti je danas sve izvitopereno. Vama mladima  nema nikoga nego vi, a i stari  nešto znadu. Trebaju se voliti,  da se poštuju i budu dobri.
O dvoje supružnika moglo  bi se ispričati još puno priča,  njih dvoje prošli su mnogo  toga, ali što je najvažnije na  tom putu uvijek su imali jedno drugo. Iako su godine  prošle još uvijek izgledaju  zaljubljeno, zadirkuju jedno  drugo i smiju se. Sada im je  ipak malo lakše, za njih se  brinu djeca i unučad, a i vremena su nešto mirnija nego  nekad. Kako je krenulo uskoro bi mogli slaviti i osamdeset godina braka.