Bilosnićeva osuda globalnog vampirizma

Asocijativna metaforička začudnost, šok neobičnosti, Kafkina sjekira za zamrznuto more u nama, zapravo egzorciraju spomenuti vampirizam, crnci svojim crnim suncem otvaraju prostor za još živ – makar i neispeglan – humanitet koji ni prejasna sunca, željezne i smrtonosne apstrakcije, bjelačkih ideologija nisu posve spržila

U prepunoj čitaonici Knjižnice Sesvete, u četvrtak 23. veljače 2012. godine, održano je predstavljanje poznatog hrvatskog književnika Tomislava Marijana Bilosnića i njegove nove knjige pjesama “Afrika”. Kulturni četvrtak u Sesvetama pod naslovom Bliski susreti pjesničke vrste u cijelosti je bio posvećen obilježavanju 45. godišnjice umjetničkog djelovanja ovog umjetnika i izlaska njegove stote knjige.
Bilosnića, kao polivalentnog umjetnika, književnika, slikara i umjetničkog fotografa, s vrlo neobičnom i bogatom biografijom, publici je predstavio voditelj tribine Ivan Babić. Konačno, što sve Bilosnić nije okušao u životu? Radio je kao građevinski radnik, strojarski tehničar, konobar, vozač, knjigovođa, administrativac, novinar, književnik, fotograf, slikar, vojnik, ali i kao direktor više firmi, alfa i omega u zadarskoj kulturi, pokretač niza novina i drugih aktivnosti u Zadru i Zadarskoj županiji, a sveprisutan je i na cijelom hrvatskom prostoru, u domovini i u inozemstvu.
Jedan od najraznolikijih poetskih opusa
Kazavši kako uz svoj umjetnički jubilej Bilosnić ove godine slavi i tiskanje svoje stote knjige, Ivan je Babić pokušao nabrojiti bar neka Bilosnićeva pjesnička, romaneskna, putopisna, esejistička, feljtonistička, publicistička i likovna izdanja, kao povjesnice i knjige za djecu.
Bilosnićev pjesnički opus jedan je od najraznolikijih poetskih opusa stvorenih u suvremenoj hrvatskoj književnosti u dvadesetak pjesničkih zbiraka. Svoju prvu zbirku poezije Bilosnić je objavio 1968. godine, sredinom 70-ih piše i objavljuje underground poeziju po uzoru na američku bitijevsku generaciju. Nadalje, Bilosnić piše i poeziju po uzoru na liriku afričkih primitivnih naroda, a 80-ih se okušava na skliskom terenu ljubavne poezije mediteransko-antičkoga duha te stvara jedan od najzanimljivih i najljepših ljubavnih pjesničkih opusa hrvatske lirike 20. stoljeća. Među prvima u Hrvatskoj, odmah nakon Vladimira Devidea, a u krugu s Dubravkom Ivančanom i Tončom Petrasovim Marovićem piše haiku poeziju. Bilosnićeve su poeme, pak, zasebna priča, počevši od “pisma Majakovskom” u Čelu za metak, preko Vile Velebita i Štit(i) slovo hrvatsko koje su prožete “citiranjem” stare hrvatske književnosti, povijesti, europske mitologije (grčke, rimske, slavenske, judejsko-kršćanske) do domoljubne psalmodiče Ogrlice, i snažnog, ponovno “avangardnog” Krika 2001. godine. Pjesnička zbirka „Tigar” iz 2004. godine svojevrsna je kruna njegova pjesništva. Njome je otkrio nove metafizičke predjele lirskoga jezika, i otvorio puteve za novi povratak prirodi i iskonu u 21. stoljeću. Za svoje „Molitve” Bilosnić je dobio najprestižniju hrvatsku pjesničku nagradu – Nagradu Tin Ujević. Poezija Tomislava Marijana Bilosnića zanimljiva je i po tome što ovaj pjesnik nije nikada pripadao ni jednoj struji ili školi, nije konstantno objavljivao ni u jednom časopisu na način da bi ga se moglo svrstati pod bilo kakav zajednički nazivnik.
Govoreći o Bilosnićevoj zbirci “Afrika”, Davor Šalat, poznati hrvatski kritičar mlađe generacije, između ostalog je kazao: “Uistinu postoji izvrnut svijet, duhovno, moralno i fizički nasuprotna zbiljnost. Isus u Evanđelju po Luki kaže da „ono što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom”, da će, kako smo naučili, ali jedva uspijevamo vjerovati, „mnogi prvi biti posljednji, i posljednji prvi”. „Sit gladnomu ne vjeruje”, iskustvom ovjerovljeno i posve točno uči nas poslovica, a Antun Branko Šimić, kao u proročkome gledanju današnjeg vremena i nasuprotnih društvenih stvarnosti, kaže: „Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi: / skoro će po zemlji ići tek vampiri. / Zemlja biva pusta / nekoliko samo bića debljajući stenje.” Tako su i Afrika, crnci i njihov način života svagda za zapadni kolonijalni materijalizam bili izvrnut svijet, srce tame kao nesvjesna zrcalna slika vlastite nečiste savjesti. Nije pretjerano reći da je i poezija danas u najvećoj mjeri izvrnut svijet u odnosu na konzumerizam.
Jedino uporište
Tomislav Marijan Bilosnić zna da je taj izvrnut pjesnički svijet jedino uporište koje će prokazati zlosilnost već davno unormaljena stvarnosnoga globalnog vampirizma, da se tek na crnačkoj i afričkoj pozadini vidi sva crnina bjelačke povijesti. Stoga asocijativna metaforička začudnost, šok neobičnosti, Kafkina sjekira za zamrznuto more u nama, zapravo egzorciraju spomenuti vampirizam, crnci svojim crnim suncem otvaraju prostor za još živ – makar i neispeglan – humanitet koji ni prejasna sunca, željezne i smrtonosne apstrakcije, bjelačkih ideologija nisu posve spržila („Kada crnac skuplja ugljen / on postaje crn / on postaje sunce / skriveno u zemlji // Kada crnac skuplja ugljen / on postaje / skrivena vatra / koju je otela zemlja”).
Bilosnićeve pjesme u ciklusu Afrika stoga su jednostavna a sugestivna izričaja, nasuprotna brbljavom, a mrtvački banalnom medijskom svijetu. Njegove slike barataju temeljnim kozmološkim, društvenim i psihološkim oprekama, poezija se prisjeća svoga djetinjstva, kada je u nefunkcionaliziranom sinkretizmu još dodirivala kozmičku tajanstvenost i životnu izvornost, svaka stvar nanovo zadobiva svoju sadašnjost neukroćenu cerebralnim redukcijama („U Africi se pleše / u valovima / pjeva / i kada zlo dolazi / u valovima / Drukčije se ne može / živjeti // U Africi / uz pjesme / palmi / poskakujući / slave sadašnjost / puni mjesec / osvjetljava / glineni pod / kolibe / bijele zube / u šaci zobene kaše”). Sudbina toga, kako rekosmo, izvrnuta svijeta sudbina je, sugerira nam zapravo Bilosnić, nas samih. „Hoće li crnac / ostati živ / dok se brani / ratničkim štitom / kojim se Picasso koristi / kao inspiracijom”, zlokobno nam je to, ali ujedno i jedino pravo pitanje koje onaj temeljni, duboki crnac, – upravo čovjek sam – u svakome od nas želi čuti od sve zlokobnijeg života, ali i od poezije, koja nikad nije prestala biti i seizmograf vremena.
Ukratko, Bilosnićevo pjesništvo stalo je – posebice u zadnjim knjigama, koje su i imale snažniju recepciju – postavljati prava poetička i ljudska pitanja pročišćenim i odmjerenim izrazom, arhetipskom, elementarnom slikovitošću i mudrosnim uvidima u naizgled međusobno izvrnute svjetove Boga i ljudske duše, toga dvoga što bi prema Svetome Augustinu bilo i jedino bitno. Pitanja koja su to preča u svjetlu uistinu zloslutnih i nažalost točnih pjesnikovih zapažanja: „Zemlja se raspukla / po sredini moždane kore / živi li svijet / odsječen od sjećanja.”
I konačno, Šalat će kazati: „Tomislavu Marijanu Bilosniću u zbirci pjesama Afrika uspjelo je u većoj mjeri nego i u jednoj dosadašnjoj njegovoj poetskoj knjizi stvoriti osebujnu pjesničku kozmologiju koja u svojoj posebnosti zahvaća i priziva mnoštva prethodnih ljudskih iskustava i kozmoloških sustava, ali u isto vrijeme neprestance generira značenjski višak koji se zapravo ne može posve uklopiti ni u kakav zatvoreniji sistem. Bilosnićeva tako knjiga istodobno djeluje na više spoznajnih i značenjskih razina, uistinu se semantički realizira u svakoj od njih, ali – baš u svojoj složenosti i isprepletenosti različitih konteksta – čuva svoju nesvodivost na bilo koju od tih razina pojedinačno i uzdiže vlastitu ničemu posve naličnu poetičku kuću.”