Prosvjedovala je jedno ljeto

U povodu Svjetskog dana kazališta u HNK u Zagrebu održala se izvedba drame “Hamlet” Williama Shakespearea u režiji Ivice Kunčevića. I oni, čini se, još uvijek, poslije nekoliko stotina godina, pokušavaju pružiti odgovor na uvijek jedno te isto pitanje – biti ili ne biti (prosvjednike, koje nitko ne sme da bije – sic!). U Zadru pak, Jasna Ančić još je jednom bila “Američka papisa” Esther Vilar, pokušavajući nam pokazati kako i žena može biti ‘veći katolik od pape’

Malo tko bi se usudio svom romanu  (objavljenom nakon devet godina rada)   dati naslov “Sloboda”, koji obvezuje i lako  navodi na skretanje u sladunjave vode u  kojima začin čine sloboda i ljubav, a da  ostane na visini zadatka – da bude  ironičan i zahtjevan, ozbiljan i sveobuhvatan. Kao da je izišao iz Tolstojeva  šinjela, Franzen je (kojega sam spomenuo u prethodnoj kolumni, u kojoj pak  on hvali kolegu D. F. Wallacea) napisao  roman koji pokriva sve što je nesloboda u  današnjem svijetu – ekološko razaranje,  pohlepa, korporacije, rat (u Iraku), kapitalizam, a s njima i najvažnije  međuljudske odnose – rodbinske relacije, prijateljstvo, ljubav, seks, preljub.  Franzenovi likovi briljiraju u dijalozima, a  kombiniranje tehnika – dnevnik s pripovijedanjem u prvom licu s objektivnim  pripovjedačem u trećem licu – iznimno  dinamizira priču i njezine paralelne tokove. Podrobni opisi kapitalističkih/korporacijskih makinacija i djelovanja novca  za Franzena nisu samo poligon razotkrivanja velikih prevara u suvremenom  svijetu nego i područje na kojem se  izoštruje moral pojedinca – makar i kroz  greške; Franzenovi se junaci osvješćuju i  potom odupiru globalističkoj pošasti s  vrlo jasnim etičkim stavom: Ne, nismo svi  na prodaju, ne, nismo svi spremni izdati  prijatelja, ne, nismo svi lakomi na novce.  U suvremenoj književnosti dominira antimoral, nasilje prolazi bez osude. U  Franzena dominira onaj trenutak (zaboravljene) ljudskosti koji dovodi do ganuća.
Zbog svega gore navedenog ne čudi  me da je i kritika imala slično mišljenje,  pa između ostalog navodi i slijedeće:
Utopiste na top-liste!
“Roman koji je istovremeno zanimljiva  priča o disfunkcionalnoj obitelji i neizbrisiv  portret našeg vremena.” (The New York  Times), ili pak: “Književni genij našeg vremena… Suvremeni klasik… Sloboda je roman godine, roman stoljeća.” (Guardian), a  također i ovo: “Roman upravo o tome kako  danas živimo.” (Time).
E, sad, pravo pitanje, u svezi toga zašto  sam počeo kolumnu s Franzenom, jest mogu  li i druge vrste umjetnosti tako rječito  pro/govoriti o stvarima koje nas sve skupa  muče, uključujući i one utopiste koji imaju  volje svakodnevno izlaziti na ulice i trgove  hrvatskih gradova i gradića te prosvjedovati  protiv te i takve slike svijeta, a bez realne  šanse da stanje stvari uistinu uguraju u top i  ispale na Mjesec.Primjerice, što može danas  kazalište?
U povodu Svjetskog dana kazališta u HNK  u Zagrebu održala se izvedba drame “Hamlet” Williama Shakespearea u režiji Ivice  Kunčevića. I oni, čini se, još uvijek, poslije  nekoliko stotina godina, pokušavaju pružiti  odgovor na uvijek jedno te isto pitanje – biti  ili ne biti (prosvjednike, koje nitko ne sme da  bije – sic!). U Zadru pak, Jasna Ančić još je  jednom bila “Američka papisa” Esther Vilar  (rođena 1935. u Buenos Airesu), pokušavajući nam pokazati da i žena može biti ‘veći  katolik od pape’.
Prije početka zagrebačke  predstave  međunarodnu poruku povodom Svjetskog  dana kazališta, a koju je napisala Jessica A. Kaahwa iz Ugande,  pročitao je glumac HNK u Zagrebu Krunoslav Šarić, koji je ujedno bio i autor  hrvatske poruke, a pročitala ju je ravnateljica  Drame HNK u Zagrebu. Poruka je, kažu,  glasila, između redaka, i ovako: aj, bona,  kahvu mi Kaahwa ispeci?!
Brakorazvodna sparnica
U povodu Svjetskog dana kazališta 27.  ožujka, ministar kulture RH Jasen Mesić  uputio je čestitku svim kazalištima, kazališnim umjetnicima i djelatnicima (između  inog, rečeno je i ovo): “Slaveći Svjetski dan  kazališta obnavljamo svijest o važnosti kazališnog diskursa koji se događa u interakciji  s publikom, dok čarolija kazališnog čina i  kreativna ostvarenja umjetnika propituju i  šire granice umjetnosti. Kazalište oživotvoruje i prikazuje civilizacijske potrebe  društva u cjelini te predstavama kristalizira  duh vremena u kojem živimo.” Dakle, naši  prosvjednici na ulicama i trgovima, takoreći,  sudjeluju u činu stvaranja pravog, živog  teatra, umjetničkog performansa kojim ujedno oživotvoruju vlastite potrebe civiliziranog društva u cjelini, te sukladno tomu  također i kristaliziraju duh vremena u kojem  svi skupa živimo.
Ili barem pokušavamo živjeti, pa i onda  kada Vladi to baš nije posebno drago. Jer  Vlado bi da vlada vječno, čovječno il’ nečovječno.
PS: Iz upućenih kuloarskih naklapanja,  odgovorno tvrdim, čuje se kako se sprema  brak između Drage i Vlade. Ženski dio gay  zajednice tu je vijest dočekao s posebnim  oduševljenjem (barem do trenutka dok se ne  dozna kako su u  pitanju ipak Drago i Vlada,  dakle jedan posve banalan, nezanimljiv heteroseksualan brak, protiv kojega, također  doznajemo – tkozna sve dozna – prosvjednici, barem zasad, ne planiraju prosvjedovati).