Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Žao mi je što Zadar nema gradsku kavanu!

Autor: Marija Knežević

27.04.2010. 22:00
Žao mi je što Zadar nema gradsku kavanu!


Nitko nije glasao o tome hoće li se otvoriti još tri ili pet kafića, oni naprosto niču. Otvaraju se poslovnice, banke, prije će se izgleda javno otvoriti i javna kuća nego što će se otvoriti kavana koja grad čini gradom
Jasni Ančić, glumici HNK  Zadar čitatelji Zadarskog lista su putem našeg portala,  www.zadarskilist.hr postavljali pitanja. Ona nas je, po dogovoru za intervju, dočekala u  društvu polaznika glumačke  radionice s kojima ovih dana  intenzivno radi na pripremanju predstave “Teštament”. Uz  osmjeh nam je odgovarala na  pitanja koja su internetom  “doputovala” iz Hrvatske, ali i  iz inozemstva.
Jasna samo da vas podsjetim, pred trideset i pet godina, dok ste prolazili Kalelargom, muški dio je stajao  u stavu mirno, a o istančanom  ukusu svakog detalja garderobe ne treba ni govoriti. Gledajući slike današnjih Zadranki i stil oblačenja u vrijeme naše mladosti, cure bi u  ovakvoj garderobi išle eventualno brati masline. Što vi  mislite o tome? Pozdrav iz  Kanade.
– Moj kolega Mirko Šatalić  je maslinar i njemu bi ovo  pitanje puno bolje pasalo. A  što se tiče mode, nikada je  nisam shvaćala kao nešto što  je diktat. Naravno je da u  nekim mladenačkim, ekstremnim situacijama bilo i  pokazivanja, ali nikad nije bilo  natjecanja. U neku ruku mi je  draga i današnja uniformiranost jer su traperice izjednačile curu iz imućnije obitelji  i onu iz manje imućne. Normalno da se sjećam svega, ali  mislim da na meni nikad nije  bilo ništa što bi se primjećivalo kao moda. Možda se više  primjećivao moj hod jer sam u  to doba bila studentica i lijepo  sam hodala. Tada su bile glasine o par cura koje su bile  primjećene. Ja sam bila cura s  bazena, i uvijek sam bila nogama čvrsto na zemlji, pa sam  i glumački poziv shvatila kao  nešto što nije puno dalje od  građanske profesije. Nikad  glumu nisam shvaćala kao  nešto astralno, kao nešto što  bih ja nosila u svojim privatnim kuferima.
Ruku u vatru za  polaznike radionice
Smatrate li da ste napravili  pravi potez povratkom u Zadar iz Dubrovnika? Ipak je  ovo u kazališnom smislu znatno manja sredina.
– Apsolutno ne. Kazališne  sredine se ne vrednuju po  tome jesu li u metropoli ili u  nekom drugom gradu. Vratila  sam se iz još manje sredine, iz  Dubrovnika koji ima duplo  manje stanovnika od Zadra.  Dubrovački teatar je unatoč  tome u vrijeme prije rata bio  na glasu kao najbolji teatar  Jugoslavije. Zadar se nije  imao mogućnosti mjeriti s teatrima koji su bili bolji i  drukčiji, jer je nažalost stagnirao, nije postojao, bio je  rupa zadnjih četrdesetak godina. Mirko i ja smo se hrabro  vratili očekujući da će Zadar  dobiti ono što zaslužuje, a to  je teatar. Za grad profila Zadra, sa toliko prometne komunikacije i sa ekonomskom  bazom za napredak bilo bi  strašno da je nastavio bez teatra, odnosno da je samo davao  prostor gostovanjima. Meni je  samo žao što taj naš Zadar  nema gradsku kavanu. Ne razumijem da ljudima iz turizma  nije palo na pamet napraviti  anketu i pitati ljude što oni  žele. Nitko nije glasao o tome  hoće li se otvoriti još tri ili pet  kafića, oni naprosto niču. Otvaraju se poslovnice, banke,  prije će se izgleda javno otvoriti i javna kuća nego što će  se otvoriti kavana koja grad  čini gradom.
Draga Jasna, rado bih te  vidjela zajedno s ansamblom  zadarskog narodnog kazališta u Podgorici u crnogorskom narodnom pozorištu,  ima li kakvih izgleda za vaše  gostovanje u skorijoj budućnosti? U nadi da ćemo se  vidjeti, pozdrav iz Podgorice!
– Kultura nema i ne priznaje  embargo. Gostovanja poslije  rata ne dijele se više na prijateljska ili neprijateljska, već  isključivo ovise o financijama.  Problem je danas, primjerice,  na gostovanje dovesti predstavu koja ima likova više nego je Zadar spreman platiti,  kao i nama dogovoriti gostovanje na, primjerice, Gavellinim večerima. Ovo pitanje, odlično postavljeno, tako  će naići na moj hipotetski  odgovor, a to je – voljeli bismo,  stvarno bismo, ali teško da  hoćemo.
Ima li potencijala među  mladim zadarskim glumcima  s kojima sada radite u Zadru?
– Sada je 8 sati manje 5  minuta navečer, a ja bi na to  pitanje završila odgovarati u 4  ujutro. Ima, naravno da ima  potencijala. Spomenut ću da  su nam dvije cure iz radionice  u roku od tri godine upisale  Akademiju, što je dobar znak.  Po meni one nisu vrh radionice HNK Zadar, i stavljam ruku u vatru da dva  mladića i tri cure više zaslužuju mjesta na Akademiji  nego njih barem 10 koji su sad  na njoj. To je moj potpis i iza  toga stojim.
Zašto Vas nema u sapunicama poput drugih kolega?  Mislite li da je to degradirajuće za profesiju ili je to  danas nužnost?
– Sapunice imaju jako malo  veze s glumom, a još manje s  umjetnosšću. Možda je netko  gledao Tamaru Šoletić iz Kazališta lutaka u sapunicama.  Ona je vrlo hrabro rekla, a ja  to potvrđujem, da su odnosi  tih silnih lica koja prolaze  svakodnevno kroz pet meksičkih, tri brazilske i osamnaest španjolskih sapunica  takvi da se, oprostite na izrazu, ne zna tko koga. Za mene  bi bilo sramota doći pred kameru a da ne poznam svoga  partnera s kojim ću biti u  ljubavnom odnosu u idućih 38  epizoda. Ja do glumačke higijene još uvijek držim.
Pita zeljanica na šlepu
Zašto uvijek imam dojam  da glumci u našim filmovima  pretjerano afektiraju? Je li to  nekakava glumačka škola ili  samo neznanje?
– Ima u tome istine. Svatko  ima svog mentora, profesora, i  svaki od njih traži drukčiji  izričaj. Tonko Lonza je dok  sam ja studirala tražio savršen  govor, dok jedan avangardniji  profesor nije toliko mario za  riječi nego je više pažnje poklanjao izričaju, ekspresiji lica, pauzama… Većina glumaca u našoj modernoj kunematografiji je uzeta s ulice.  Netko je samo filmičan i njega  uzmu, a cijela mašinerija radi  na tome da ispadne talentiran. Gluma koja se tretira  kao negrađanski posao je posao koji se najbrže i najviše  može gađati.
Koja je najsmješnija zgoda  koja Vam se dogodila u glumačkoj karijeri?
– Ima ih jako puno. Jedna  od njih bila je kad je moja  divna kolegica Milka Podrug  Kokotović igrala Hasanaginicu. Imala je haljinu sa velikim  i dugačkim šlepom. Njen partner, glumac kruno Šarić, je u  svojoj pauzi jeo pitu zeljanicu.  Inspicijent mu je počeo vikati  da brzo mora na scenu tako da  je ovaj bacio pitu koja je na  tom dugačkom šlepu izišla na  pozornicu, dok je Milka dramatično zapomagala “Oj djeco moja, majka vam umire”.
Koja Vam je najdraža uloga? Jesu li Vam u principu  draže komedije ili tragedije?
– Mislim da bi  bilo vrlo pretenciozno govoriti o  najdražoj ulozi,  prije bih mogla izdvojiti uloge koje  mi nisu bile drage.  Vrlo se često događalo da mi redatelji, koji su bili i  moji profesori, daju uloge za koje su  govorili “Ma to će  Jasna malim prstom napraviti”.  Dobivši te velike  uloge, umjesto da  budem sretna i  počašćena, ja sam  se koji put osjećala  omalovaženom.  Draga mi je prva  uloga nakon koje  sam odlučila da ću  ostati glumica, jer  sam studirala paralelno i na filozofskom fakultetu,  a to je Strindbergova Gospođica  Julija koju je  režirao moj dragi  profesor, pokojni Tomislav  Durbešić. Strašno mi je draga  Stoše (iz predstave Stoše od  Foše, op. a.). Ona iznjedrila,  sa cijelom predstavom, galeriju zadarskih likova koje  nećete naći ni u jednom turističkom vodiču.
Koga cijenite od hrvatskih  kolega?
– Moram tu razlikovati generaciju koje više nema, koja  je već dva metra pod našim  rosnim travama, iz koje izdvajam Fabijana Šovagovića.  Cijenim Boženu Kraljevu,  Nevu Roščić, Milku Podrug  Kokotović, Mišu Martinovića… Od mlađe generacije  posebno cijenim Almu Pricu.  Sasvim mladu generaciju ne  poznajem jer su se rasuli po  stepama sapunica.
Pozdrav Jasna, dugo godina sam tvoj fan, i to otkad  sam te prvi put gledala na  sceni u Dundu Maroju kojeg  je režirao prof. Dunatov. Bila  si odlična i tada! Dobri stari  gimnazijski dani, prije nekih  četrdesetak godina… Sjedile  smo jedna pored druge u učionici. Pitam se samo hoćeš li  doći nastupati u SAD.  Obožavam čitati kritike o tvojim izvedbama!
– Maloprije sam odgovorila  na pitanje o gostovanju u  Podgorici, a gostovanje u  SAD-u mi je teško i izgovoriti  a da ne zamucam. Ima tu još  jedna stvar, ja se patološki  bojim leta avionom. Neke  stvari su takve, dogode se iz  čista mira, a tako je meni sa  tim strahom. Letjela jesam, u  zadnjih tridesetak godina smo  gostujući obišli pola svijeta, a  u Americi još nisam bila te ću  o njoj nastaviti sanjariti.
Logičko pamćenje teksta je najpoštenije
Gledao sam Dragana Despota u monodrami Na rubu  pameti i ne mogu vjerovati da  netko može zapamtiti i odrecitirati takvu količinu teksta… Kako vama glumcima to  uspijeva?
– A to nam je posao. Kako  profesor matematike zna jednadžbu? Ja ću prije u pet  minuta naučiti napamet pet  stranica nego vam na brzinu  reći koliko je 3 puta 16. Ovisi  sve, dakako, i o načinu memoriranja. Neki glumci imaju  fotografsko pamćenje, ali to  nije dobro. Postoji još i mnemotehničko pamćenje i logičko pamćenje. Logičko  pamćenje je najpoštenije  pamćenje jer slušate partnera,  logiku teksta i fokusirate tekst  kojeg učite kroz dijalog, a ne  kroz monolog. Tekst se najbolje uči na živi, logički način.  Ništa lakše.
Koja Vam je želja u glumačkom poslu ostala neispunjena?
– Ne zato što sam skromna  nego zato što čvrsto stojim na  zemlji, ni u čemu nikad nisam  pretjerivala. Jedino mogu reći  da mi je krivo što sam neke  uloge prerano igrala. Bilo bi,  recimo, bolje da sam lady  Macbeth igrala prije pet nego  prije 25 godina. Ili da sam  gospođicu Juliju igrala sa 30, a  ne nakon diplome sa 22 godine. Ne bih je možda napravila bolje, ali bih je napravila zrelije i drukčije. Gledam Meryl Streep i vidim da  ima silnu glumačku inteligenciju. Ona ne izaziva skandale,  nije pretjerano lijepa niti seksi  i ne skida se za naslovne stranice, ali ona je vrhunska glumica. Može igrati uloge koje  hoće jer je takav njen odnos  prema poslu. Ja sam stvarno  imala puku sreću da sam igrala sve uloge meni bitne i da mi  nije preostala nijedna za koju  bih rekla – e sad bih ja baš  to.