Crvene zastave bez vjetra

Ni ovog Prvog maja crvene zastave neće imati razloga da se vijore, možda i bolje; bez obzira na boje i dezen, zastava često i nije jamac marša u bolju, slobodniju budućnost

Mnogi uvjereni komunisti 1990. godine su pobjedu nacionalističko-kapitalističke opcije, oživotvorene u HDZ-u, dočekali sa cinizmom. Dok su njihovi kolege tada, u obećavajućem početku stravičnih devedesetih, u tvornicama slavili pobjedu “naših”, zvučali su jednostavno kao loši gubitnici. Upozoravali su, naime, da je, barem kad se tiče onih koji su je svojim glasovima mahom omogućili (a na krilima radničke klase je baš i uzletio pokret Franje Tuđmana), postignuta pobjeda itekako – pirova. “Plakat ćete vi još za socijalizmom. Nema sistema u kojem će radnik biti toliko zaštićen kao dosad”, znali su govoriti kolegama koji su s dva podignuta prsta oduševljeno nazdravljali pobjedi.
Priča danas, međutim, ne zvuči ni izbliza ciničnom. Naime, živimo je već dva desetljeća i mnogi će, od onih koji žive od svog rada, zažaliti za društvenim uređenjem u kojem su se posao i mjesto za stanovanje tretirali i u praksi kao osnovno ljudsko pravo. Doduše, neka druga ljudska prava su pritom bila sustavno ignorirana (sloboda govora, primjerice), a korumpirani socijalistički sustav, nesposoban za tržišnu utakmicu i opterećen neriješenim nacionalnim odnosima zasluženo je nestao s povijesne pozornice.
Radnici, pa resursi
Ostali su, međutim, ljudi. Ostali su radnici, koji su u naredna dva desetljeća, gledano ekonomski, od socijalističkih samoupravljača “avansirali” do – resursa. Običnog inputa u proizvodnji, smetnje u maksimizaciji profita mudrog vlasnika, stranog ili domaćeg, posve je svejedno. I jedno je posve sigurno; i ovogodišnji Praznik rada bit će obilježen žalopojkom o situaciji u koju je radništvo dovedeno, a povremeno i s nostalgičnim prisjećanjem na “doba mraka”.
Od žalopojki i kukanja za prošlim vremenima radništvo danas, u nekonkurentoj i skoro europskoj Hrvatskoj neće moći preživjeti. Moći će, zagarantirano, bar još neko vrijeme, tek možda relativno teško živjeti od svog rada i od mjera kojima aktualna vlast pokušava oživjeti gospodarstvo umrtvljeno mnogočim, ali najviše zapanjujućim nedostatkom bilo kakve ideje bivše vlasti o tome kako spasiti zemlju u okruženju goleme svjetske krize (osim ako kao ideju nećemo priznati onu Sanaderovu otprije tri godine: da jednostavno zbriše s broda koji je ušao u oluju, nakon što je neminovni dolazak iste dobrih godinu, godinu i po dana ustrajno ignorirao). Da bi se situacija barem malo popravila onima koji plaću rastežu kroz mjesec (ako su sretni da je još imaju) trebat će, osim sreće, vremena i strpljenja. Čega je sve manje.
No, kakva je alternativa radničkoj klasi danas u Hrvatskoj? Koje su to zastave iza kojih može stati, ujediniti se, kao što je pisalo na nekom davnom barjaku i pokušati izboriti za bolji život sebi i svojoj djeci? Odgovor na ovo pitanje je prilično obeshrabrujući.
Loša maćeha
Za početak, sindikati. Dramatičan je način na koji su sindikati uspjeli zaraditi mrvicu povjerenja radništva, čije bi interese trebali štititi, i kako su ga brzo proćerdali. Radi se, naravno, o iznenađujuće uspješnom skupljanju potpisa za referendum o predloženim izmjenama Zakona o radu. No, povjerenje skoro 800 tisuća ljudi, sindikati su vrlo brzo potrošili u dogovorima s Vladom Jadranke Kosor, koja je već tad, krajem 2010. godine, bila što se tiče gospodarstva sposobna jedino odbrojavati dane do kraja mandata i moliti Boga za što ljepše vrijeme kako bi turizam još jednom spasio državu od flerta s bankrotom (čemu je Svevišnji uslišio, dvaput).
Uglavnom, u Hrvatskoj danas poput šale, ili kletve, zvuči uzrečica koja poručuje “dabodga ti sindikat pomagao”. I to se neće još dugo promijeniti.
Što se institucionalne političke oporbe tiče, HDZ je, jasno, potpuno izvan igre. Stranka je u takvom previranju i u takvim problemima sudske prirode da uopće nije izvjesno što će s njom biti narednih mjeseci i godina. No, taman da su u najboljoj formi, radi se o, je li, HDZ-u, stranci koja je dosad itekako bila loša maćeha bilo kojem radničkom pravu. A na vlasti su proveli – 18 godina. Laburisti su, međutim, stranka koja bi svakako trebala još narasti na krilima radničke potpore. Anketno treća stranka u zemlji ima itekakav prostor za rast, jer riječ “reforma” uglavnom ne zvuči dobro za proleterski standard. Ukoliko budu pametno odigrali svoju oporbenu ulogu (a dosad su u tome bili prilično solidni), mogli bi doći i u poziciju da sudjeluju u vlasti, ali – što onda? Sudar s realnošću uvijek je teži nego što se to da naslutiti iz oporbene pozicije, uglavnom lišene neke posebne odgovornosti.
Ljevičarski trend
Dakle, radnicima su u najbolju ruku zagarantirani mali pozitivni pomaci u narednih godina. Što, u situaciji visoke nezaposlenosti, srušenog standarda, visoke kreditne zaduženosti, temeljito devastiranih medija i moguće nove svjetske krize lako može završiti s pričom u kojoj se nudi jednostavno rješenje za sređivanje društvenih odnosa. Takve opcije mogu eruptirati s margine političke scene nevjerojatno brzo, prije nego stigneš izgovoriti “Jobbik”, ili “Le Pen”.
No, ni ljevici, onoj žestokoj, u Hrvatskoj ne manjka “jednostavnih” rješenja revolucionarnog tipa. Kad sa strane čovjek stavi cijeli niz mladaca koji svojim radikalno lijevim (i radikalno površnim i nedomišljenim) stavovima jednostavno grade vlastiti socio-politički image neumoljivih pravednika i boraca za radnička prava (a radnika bi prepoznali jedino da nosi pločicu s natpisom “radnik”), malo je toga za što se društvo može uhvatiti kao za temelj razvoja odnosa na potpuno novim pretpostavkama.
Danas se “ljevičarstvo” jednostavno opet rado nosi (o čemu beskompromisno pjeva Damir Avdić, tuzlansko čudo s gitarom i rafalnim versima), ali više kao modni dodatak, nego osmišljeni sustav promjene svijeta.
Jer, kakva bi Hrvatska, radikalno promijenjena, uopće mogla biti? S nacionaliziranom Inom i bankama? Dakle, izvan EU i zajedničkog tržišta? S “ekspropriranim eksproprijatorima”? Dakle, s nacionaliziranim privatnim poduzećima? S direktnom demokracijom? Dakle, s glasanjem svih o izmjenama, karikirajmo, Zakona o grobljima? Svijet je ipak nešto složenije mjesto…
A crvene zastave ni ovog Prvog maja, neće imati razloga za vijorenje s ponosom. No, zeznuta je ta stvar sa zastavama. Ako smo išta naučili iz bliske povijesti, to je da vitlanje njima, bez obzira na njihove boje i dezen, često i nije nekakav jamac marša u bolju, slobodniju budućnost. Naprotiv.