Nema zemlje ni za stare ni za mlade

Iz Velike Britanije stižu šokantne prognoze utemeljene na znanstvenim istraživanjima. Državni institut za mirovinsku politiku objavio je, naime, da će Britanci morati raditi i nakon 75 godine ako si žele osigurati pristojnu mirovinu

Trebamo li raditi duže ili pak odlaziti u mirovinu kao i do sada kako bismo oslobađali radna mjesta mladim nezaposlenim generacijama? Ova je dvojba proteklih dana sigurno bila predmetom razgovora u mnogim hrvatskim domovima jer velik broj naših obitelj trenutačno pritišću oba implicirana problema: zapošljavanje “juniora” i mirovina “seniora”.
S mladima situacija je dramatična, ali jednoobrazna – njima naprosto treba radno mjesto. Sa “zrelima” stvar je šarolikija – neki su desetak-petnaestak godina prije punog mirovinskog staža ostali bez radnog mjesta, jedni su blizu 65 godina, granice kada silom zakona moraju u mirovinu, a mogu i željeli bi još raditi, drugi su “izraubani” do kostiju, no nisu blizu ni punom stažu niti starosnoj mirovini.
Cijena rada
S lepezom ovakvih problema suočene su sve europske države, u manjoj ili većoj mjeri. I nitko nije smislio sveobuhvatno rješenje čiji bi se efekti ubrzo mogli osjetiti. Treba li što prije u penziju kako bi se povećale šanse da djeca i unuci konačno počnu upisivati prvi staž u svoje radne knjižice. Dr. Predrag Bejaković, stručnjak zagrebačkog Instituta za financije tvrdi da ova dilema uopće ne postoji.
– Posve je krivo vjerovanje kako u gospodarstvu postoji točno određen – nepromjenjiv ili fiksan – broj radnih mjesta. Broj radnih mjesta ovisi od mnoštva čimbenika, a u najvećoj mjeri od cijene rada. Ako je rad jeftiniji, onda će i zaposlenih biti više. Pojednostavljeno rečeno, ako bi košenje tratine ili šišanje živice pred kućom koštalo 15 kuna, gotovo sigurno to nitko sâm ne bi radio. Ali ako to košta 150 kuna, onda se velika većina ljudi prihvati posla. Tko je malo putovao po svijetu, u SAD-u je vidio zaposlene u trgovinama koji iza blagajne pomažu kupcima staviti stvari na vrećice. Ti su ljudi jako loše plaćeni, ali oni ipak rade i vjeruju da će svojim posvećenim i ozbiljnim radom doći na neki zanimljiviji i bolje plaćeni posao, slikovit je dr. Bejaković.
Rad je u Hrvatskoj skup, ne samo zbog razmjerno visokih neto plaća, nego i zbog velikih doprinosa, pa stoga poslodavci zapošljavaju manje ljudi nego što bi to inače činili da je rad ukupna cijena rada manja. To je ključan problem, a ne “konkurencija” mlađih i zrelijih radnih generacija.
– Mladi i stari ne rade na istim radnim mjestima. Teško se može očekivati da bi neka mlada osoba, usprkos svom odličnom obrazovanju, mogla biti ravnatelj instituta ili urednik velikog lista. Za to je jednostavno potrebno životno iskustvo. Ljudi nisu ništa pametniji s godinama, ali ipak su životno iskustvo i akumulirani kapital znanja – za koje jednostavno treba vremena – neizostavna odrednica, pa ako se stariju, još uvijek vrlo sposobnu i kreativnu osobu pošalje u mirovinu, gubi prije svega društvo na ljudskom kapitalu s kojim je Hrvatska ionako dosta slaba, objašnjava Bejaković.
Poljski primjer
A duži radni vijek – sad i u budućnosti je – nužnost. Ljudi žive osjetno duže, očekivano trajanje života u Europskoj uniji u posljednjih 50 godina povećalo se za blizu pet godina, a do 2060. moglo bi narasti još za šest-sedam godina. Iako neke produženi radni vijek možda ne veseli, on društvu može donijeti puno koristi.
– U ’70-ima zakonska dob za starosnu mirovinu u mnogim se zemljama snižavala jer se vjerovalo kako je ranije i prijevremeno umirovljenje odgovarajući način smanjivanja nezaposlenosti i stvaranja prostora za zapošljavanje novih naraštaja koji dolaze u svijet rada. Zato je u mnogim zemljama zakonska dob umirovljenja bila ispod 60 godina, a postojale su razmjerno povoljne mogućnosti za prijevremenu i invalidsku mirovinu. No, u Europi se shvatilo kako prijevremeno ili rano umirovljenje ne povećava prostor za novo zapošljavanje, nego ga čak i smanjuje jer su velika davanja kroz doprinose i poreze za mirovinske rashode, pa je slijedom toga rad skup. Kolikogod to izgledalo paradoksalno na prvi pogled, veće zapošljavanje starijih znači i veće zapošljavanje mladih – jer su izdvajanja za mirovine manja, pa je rad razmjerno jeftiniji.
Ovu zakonitost razumije poljska vlada koja je baš sada svoju ekonomiju odlučila ojačati upravo povišenjem dobi za odlazak u mirovinu. Proteklog tjedna objavila je prijedlog zakona kojim će se dobna granica umirovljenja podići sa 65 na 67 godina, što će, tvrde dužnosnici u Varšavi, donijeti 0,2 posto rasta BDP-a svake godine, sve do 2030. Koristi od porasta uplata u državni proračun većeg broja zaposlenih pomoći će stabilizaciji javnih financija, objasnili su građanima.
No, nije ni svima u Europi sve jasno kao Poljacima ili pak to ne mogu provesti. Nizozemski kabinet prije nekoliko je dana raspušten zbog nemogućnosti da se dogovori o podizanju dobi za umirovljenje, što je bila jedna od ključnih točaka mjera štednje oko kojih se vladajuća koalicija posvađala i raspala, pa će Nizozemci tako na prijevremene izbore.
Iz Velike Britanije, pak, stižu šokantne prognoze utemeljene na znanstvenim istraživanjima. Državni institut za mirovinsku politiku objavio je, naime, da će Britanci morati raditi i nakon 75 godine ako si žele osigurati iole pristojnu mirovinu. Uštede, koje može sakupiti tijekom sada predviđenog radnog vijeka, aktualnom 50-godišnjaku/inji neće biti dovoljne da bi se umirovili sa 60-65 godina jer je financijsko tržište nesigurno, a prinosi u fondovima smanjeni. Britanski institut izračunao je da će 45 posto Britanca, sada u 50-tima, morati raditi čak 11 godina nakon 65-te.
Velik broj europskih država već se odlučio za produženje radnog vijeka. U Češkoj će tako zakonska dob umirovljenja biti podignuta od 2016. sa sadašnjih 62 godine za muškarce na 63 godine. U Njemačkoj je usvojeno postupno podizanje dobne granice umirovljenja na 67 godina u razdoblju od 2012. do 2029. Velika Britanija predviđa podizanje na 68 godina, Nizozemska na 67.  
– Uz gospodarska ograničenja i nepovoljne demografske trendove, za očuvanje financijske održivosti bit će potrebne daljnje reforme mirovinskih sustava. Mirovinska reforma je jako složena jer su gubici neposredni, jasni i točno usmjereni na pojedine društvene skupine. A koristi su nevidljive, dugoročne, raspršene i, naravno, izazivaju protivljenje osiguranika. Ali te su promjene nužne, ako se želi očuvati mirovinski sustav u uvjetima života i rada koji su se bitno promijenili, zaključuje Bejaković.