Nelegalni topnički napad na Knin srž presude

Sudsko je vijeće odredilo da je svaka granata koja je pala na udaljenost veću od 200 metara od vojnog cilja usmjerena na zastrašivanje civila, za što su obrane prvi put čule tek u presudi jer je tužiteljstvo kao kriterij za artiljerijsku pogrešku uzimalo 400 metara
Analizom brijunskog transkripta sudsko je vijeće utvrdilo kako se najspornija rečenica pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ona kako “Srbima treba nanijeti takve udarce da praktički nestanu”, ne odnosi na srpske civile – kako je to tvrdila optužba – nego na vojsku krajinskih Srba

Više od mjesec dana  nakon prvostupanjske presude Anti  Gotovini, Ivanu  Čermaku i Mladenu Markaču  brojni mediji, komentatori i  aktivisti nevladinih organizacija ponudili su bezbroj  objašnjenja za drakonske  kazne Gotovini i Markaču,  pronalazeći ih svemu i  svačemu, a najčešće u navodnom zatvaranju očiju od  strane hrvatskih političkih i  vojnih vlasti pred zločinima  nad Srbima tijekom i poslije  Oluje, a onda i kasnijem  neprocesuiranju tih zločina.
Međutim – i to svjedoči  kako je malo tko od onih koji  su o presudi toliko govorili  presudu i pročitali – sudsko  vijeće Gotovinu i Markača  uopće nije osudilo zbog neprocesuiranja i opstrukcije  istraživanja zločina poslije  Oluje, niti je zaključilo da su  hrvatske vojne i političke  vlasti dopuštale zločine nad  srpskim civilima.
Iako je haško tužiteljstvo  tvrdilo kako je upravo to bio  važan element zajedničkog  zločinačkog pothvata, sudsko  vijeće u presudi navodi kako,  primjerice, sanacija terena  provedena poslije oslobođenja Krajine nije poslužila kao namjerno prikrivanje zločina, kao što je  tvrdila optužba, prihvativši  argumente obrane kako su  manjkavosti u istragama  zločina poslije Oluje prije  uvjetovane objektivnim okolnostima – nedostatkom kadrova i opreme, kao i teškim  prilikama koje su vladale na  tom području i velikim brojem kaznenih djela – a ne  namjernom opstrukcijom istraga od strane hrvatskih  dužnosnika.
Niz nedosljednosti
Sudsko je vijeće, dakle,  prihvatilo dokaze da je  određen broj zločina poslije  Oluje procesuiran, što ni  mnogi u Hrvatskoj još ne žele  prihvatiti. Hrvatske vlasti nisu zatvarale oči pred zločinima jer su provođene istrage,  premda haški suci u prvostupanjskoj presudi primjećuju i da su te istrage barem  djelomično bile motivirane  političkom brigom za  međunarodni ugled Hrvatske, no to ne mijenja u  prvostupanjskom postupku  utvrđenu činjenicu da hrvatske vlasti nisu blokirale  istrage zločina, kako je to  tvrdilo tužiteljstvo, kao i brojni haški “stručnjaci” u Hrvatskoj.
To je samo jedan od primjera nedosljednosti i žalosno  niske razine rasprave o prvostupanjskim kaznama Gotovini i Markaču u Hrvatskoj.  I buduće žalbe Gotovine i  Markača na prvostupanjsku  presudu, kojom su osuđeni  na 24 i 18 godina zatvora,  polazit će od činjenice da je  prvostupanjsko vijeće odbacilo optužbu tužiteljstva da su  hrvatske političke i vojne  vlasti opstruirale istrage  ubojstava, pljački i paleži  poslije Oluje, kao što i Gotovina i Markač za planiranje  ubojstava, paljenja i pljački  ne odgovaraju neposredno,  nego samo kao sudionici zajedničkog zločinačkog pothvata.
Ni famozni transkript sastanka na Brijunima, prema  prvostupanjskoj presudi, ne  predstavlja nedvosmislen dokaz o postojanju zajedničkog  zločinačkog pothvata. Riječ  je o ambivalentnom dokumentu, zaključilo je sudsko  vijeće. Štoviše, analizom brijunskog transkripta sudsko je  vijeće utvrdilo kako se najspornija rečenica pokojnog  hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ona kako “Srbima treba nanijeti takve udarce da praktički nestanu”, ne  odnosi na srpske civile – kako  je to tvrdila optužba – nego  na vojsku krajinskih Srba.
No sudsko je vijeće ipak  zaključilo da se na Brijunima  radilo o zločinačkom planiranju protjerivanja srpskih  civila, a ne samo pobunjeničke vojske, ali tek kada je  uzelo u obzir posljedice hrvatskog napada na Krajinu.
Nelegalni napad
Ni Gotovinina zapovijed  od 2. kolovoza da se “pod  topničku vatru stave gradovi  Drvar, Knin, Benkovac,  Obrovac i Gračac”, unatoč  očekivanjima tužiteljstva, nije  odmah od strane sudskog  vijeća proglašena napadom  na civile. Suci su u prvostupanjskoj presudi ipak morali uzeti u obzir objašnjenje  Gotovininog načelnika topništva Marka Rajčića kako su  već ranije utvrđeni vojni ciljevi u tim gradovima te da se  Gotovininim naređenjem  predviđa upravo gađanje tih  meta, zbog čega se nije moglo  izvan razumne sumnje zaključiti da su cijeli gradovi bili  mete napada. U presudi se  stoga tvrdi kako se na temelju  načina granatiranja Knina ne  može zaključiti da je napad  na grad bio usmjeren na  civile.
No sudsko vijeće na kraju  ipak zaključuje kako se radilo  o neselektivnom, dakle i nelegalnom, napadu na civile, u  cilju njihovog zastrašivanja i  protjerivanja iz Hrvatske. Iako sudsko vijeće spominje  “značajan” broj granata koje  su pale u blizinu civilnih  objekata, zapravo se radi o 65  od ukupno 1205 granata ispaljenih na Knin, Benkovac,  Obrovac i Gračac. Hrvatske  snage gađale su Knin s  udaljenosti veće od 20 kilometara, što znači da je više  od 95 posto granata pogodilo  svoj cilj, s manje od pet posto  promašaja, što bi vjerojatno  zadovoljilo i puno opremljenije vojske. Ali ne i sudsko  vijeće, koje je na temelju  takvih rezultata zaključilo kako je riječ o nelegalnom i  neselektivnom napadu na civile. Kao što je nelegalni  topnički napad na Knin srž  optužnice protiv hrvatskih  generala, taj je napad i ključ  prvostupanjske presude.
Naime, neselektivni i nezakoniti topnički napad na  civile bio je prema stavu  sudskog vijeća – kako objašnjava odvjetnica Jadranka  Sloković, koja je u Haagu  branila Mirjana i Zorana Kupreškića, kao i Ivana Čermaka, koji su svi oslobođeni –  jedini planirani zločin u sklopu zajedničkog zločinačkog  pothvata. Svi ostali zločini, po  sudu, bili su samo predvidljiva posljedica tog  zločinačkog pothvata, kojeg  bez nezakonitog topničkog  napada ne bi ni bilo.
Međutim, ni kod nelegalnog granatiranja sudsko vijeće nije uvažilo tvrdnje  tužiteljstva. Naime, optužba  je tvrdila da je napad Gotovininog topništva bio isključivo usmjeren na civile,  bez iznimke, no sudsko je  vijeće, kako vidimo, utvrdilo  da je sporno samo manje od  pet posto granata. 
Presedan  interpretacije
No još je zanimljivije kako  je sudsko vijeće došlo do  takvog zaključka. Naime,  sudsko je vijeće odredilo da  je svaka granata koja je pala  na udaljenost veću od 200  metara od vojnog cilja nelegalna i usmjerena na zastrašivanje civila. Za taj  “čudesni kriterij”, kako ga  naziva odvjetnica Sloković,  obrane su prvi put čule tek u  presudi, a nikad u haškoj  sudnici, gdje je haško tužiteljstvo kao kriterij za artiljerijsku pogrešku uzimalo 400,  a ne 200 metara, koliko je na  svoju ruku odredilo sudsko  vijeće. Kada bi se uzeo u  obzir kriterij optužbe, a ne  sudskog vijeća, broj hrvatskih  artiljerijskih promašaja pao  bi na samo jedan posto.
No može li sudsko vijeće  uvoditi nove kriterije u presudi, koje obrana i optužba  nisu mogle osporavati u prvostupanjskom postupku.  “Prema anglosaksonskom  pravu, po kojem se sudi u  Haagu, sudsko vijeće može  donositi presudu samo na  temelju onoga što su optužba  i obrana iznijele tijekom  suđenja. Ovo je presedan,  iako nije riječ o činjenici,  nego o interpretaciji. Sud se  u takve interpretacije obično  ne upušta, nego se redovito  kreće u okvirima onoga što je  iznio tužitelj”, objašnjava Sloković ocijenivši kako je na taj  način sudsko vijeće pomoglo  tužiteljstvu održati optužnicu: “To je vrlo čudno, jer sud  ne smije pomagati tužiteljstvu, pogotovo što se o tome  nisu izvodili dokazi, jer nikako nije isto jesu li ti ‘promašaji’ pogodili civilne objekte ili livade”.
“Ako se može reći da je u  slučaju topničkih dnevnika  sudsko vijeće išlo na ruku  Hrvatskoj, kada je ocijenilo  da nije moguće utvrditi jesu li  dnevnici postojali i da nema  dokaza da su dokumenti skriveni, u presudi pak sud donosi zaključak koji je puno  gori nego da su pronađeni  topnički dnevnici i kojim sudsko vijeće pomaže tužiteljstvo”, analizira Sloković.
Dakle, sudsko vijeće ipak  zaključuje da je Knin neselektivno granatiran, s namjerom da se stanovništvo diskriminira na političkoj, vjerskoj ili rasnoj osnovi, što  znači da je sudsko vijeće  presudilo da su srpski  civili napustili Krajinu za  vrijeme i neposredno nakon topničkih udara, u  strahu od granatiranja.  No do takvog zaključka  sudsko vijeće nije došlo  na temelju same Gotovinine zapovijedi, nego  tek na temelju onoga što  se događalo na terenu –  kako je te događaje interpretiralo samo sudsko  vijeće – kao što se sudsko  vijeće i u slučaju brijunskog sastanka o njegovoj zločinačkoj naravi  uvjerilo tek na temelju  kasnijih događaja na terenu.
Sporna doktrina
Drugim riječima, Gotovina i Markač proglašeni su krivima na  temelju posljedica, retroaktivno, u skladu s  kontroverznom i za  mnoge pravne stručnjake spornom doktrinom  udruženog zločinačkog  pothvata. Budući da su  srpski civili napustili  Krajinu, sudsko je vijeće  zaključilo da je postojao  zločinački plan da ih se  protjera, pritom potpuno  zanemarivši srpske planove i zapovijed za evakuaciju. Odvjetnica Sloković smatra kako sudsko vijeće u presudi nije  dobro objasnilo zbog  čega te dokaze o evakuaciji Srba nije uzelo u  obzir, nakon toliko izvedenih dokaza i svjedočenja. 
Odlukom prvostupanjskog  vijeća, Gotovina i Markač bili  su sudionici zajedničkog  zločinačkog pothvata kojemu  je bio cilj protjerivanje  srpskog stanovništva, pa su  onda i bili svjesni da su  ubojstva, razaranja, pljačka i  palež, nečovječno i okrutno  postupanje nad civilima bile  prirodne i predvidive posljedice tog zločinačkog pothvata.
Zbog toga Gotovinina i  Markačeva obrana u najavi  žalbe napadaju sve ključne  teze presude, pri čemu će  obrane ustrajati kako je sudsko vijeće pogriješilo i u  primjeni prava i u interpretaciji činjenica.
Međutim, odvjetnica Sloković iz najave žalbe jedino  ne vidi na koji će način  obrana odvojiti postupanje  vojnih zapovjednika od odluka državnog vrha. Po njezinom sudu, barem jedan dio  žalbe morao bi pokušati odvojiti optuženike, kao sudionike legalne vojne operacije, od politike, kao i od  zajedničkog zločinačkog pothvata, ako se utvrdi da je  takav pothvat postojao. U  tom slučaju, ističe Sloković,  Gotovina i Markač odgovarali bi samo za zapovjednu  odgovornost, zbog čega bi  mogli dobiti i 10 godina niže  kazne. Na taj bi ih se način  odvojilo od svega što se  događalo poslije vojne akcije,  kao i od onoga što je politika  odlučivala prije akcije. 
“Mnogo stvari koje su se  dogodile retroaktivno  odražavaju se na optuženike,  jer se tumači da su oni  sudionici zločinačkog pothvata, iako  oni zapravo nisu  imali pojma o tim događajima”, objašnjava zagrebačka  odvjetnica i dodaje kako su  Gotovina i Markač osuđeni i  za pljačku i razaranje srpskih  kuća i zabranu povratka Srba,  ali kao sudionici zločinačkog  pothvata, koji dijele zajedničku namjeru da se protjera Srbe, pa su mogli predvidjeti što će se događati  nakon napada. 
Uspjeh žalbe ovisit će o  argumentaciji kojom će obrane od žalbenog vijeća zatražiti preinake pogrešnih zaključaka prvostupanjskog vijeća. Iako žalbeno vijeće puno teže prihvaća reviziju  činjeničnih, nego pravnih zaključaka, činjenice koje su  nesporno dovele do pogrešnih zaključaka u prvostupanjskoj presudi moraju  se preispitati u žalbenom  postupku. Čak i na Haškome  sudu.