Još jedna dobitna zadarsko-kvarnerska kombinacija

Romana: Prije sedam godina zajedno smo počele u Svetom Krševanu. U tom klubu trener nam je bio Edo Fantela koji je i najzaslužniji što smo nas dvije zajedno uskočile u 470, premda se do tada nismo poznavale

Njihov jedriličarski put sličan je onome Šime Fantele i Igora Marenića. Jedna je iz Opatije, druga iz Zadra. S druge strane, Igor je iz Cresa, a Šime iz Zadra. Konačno, jedan čovjek sve ih je povezao.
– Edo Fantela. On je kriv za sve – kažu Enia Ninčević i Romana Župan, jedriličarke Uskoka u klasi 470 koje su na Svjetskom prvenstvu u Barceloni izborile plasman na Olimpijske igre u Londonu. Dakle, kako je sve počelo?
– Romana bolje zna detalje. Može ona nešto reći o tome – dobacila je Enia. Romana je prihvatila:
– Prije sedam godina zajedno smo počele u Svetom Krševanu. U tom klubu trener nam je bio Edo Fantela koji je i najzaslužniji smo nas dvije zajedno uskočile u 470, premda se do tada nismo poznavale. Štoviše, ja sam bila daleko od jedrenja i bavila se latinoameričkim plesovima u Plesnom klubu Samba. U jednom trenutku preko određenih osoba došli smo na ideju da bih mogla pokušati u jedrenju.
Enia ipak nije izdržala ne uključiti se u razgovor.
– Ja sam od svoje osme godine u jedrenju. Počela sam u Opatiji, naravno u klasi optimist. Nakon nekoliko godina nismo bili zadovoljni kako ide moj razvoj. Općenito, situacija u Opatiji nije bila poticajna za moj razvoj i obitelj je odlučila da nešto treba promijeniti. Edo Fantela mi je ponudio dolazak u Zadar, s time da se za razliku od Igora nisam preselila u Zadar. Dolazila sam uglavnom vikendom, a preko tjedna sam išla u školu u Opatiji. Kada je trebalo biti duže u Zadru ili ići na natjecanje, Edo je slao ispričnice u školu tako da su mi izostanci bili opravdani.
Romanina proslava
U optimistu je Ninčević postizala zapažene rezultate. Sa samo 11 godina osvojila je titulu prvakinje Hrvatske do 15 godina, a 2005. godine pobijedila je ukupno na državnom prvenstvu klase optimist. Na EP-u za optimiste Enia je 2002. bila četvrta, 2003. sedma da bi na Svjetskom prvenstvu 2005. završila kao 36.
– Tina Mihelić i ja bile smo jedine Hrvatice koje smo nastupile na svjetskom prvenstvu za optimiste. U tome je sigurno veliki doprinos Ede Fantele koji je bio moj trener zadnju godinu u kadetskoj konkurenciji.
Nakon optimista, klase u kojoj jedre najmlađi, sa 14 godina jedriličari se trebaju odlučiti u kojoj će klasi nastaviti. Enia kaže da nije imala mnogo izbora.
– S obzirom na moje fizičke predispozicije laser radial mi nije odgovarao. Kad je Romana došla u klub pojavila se opcija s klasom 470 i to sam prihvatila. U svim odlukama Romana i ja imale smo podršku roditelja. Obitelj je uvijek najvažnija i mi smo se u to itekako uvjerile.
Sve ostalo je povijest. Da, upravo tako jer Enijin i Romanin rezultat u mnogim je stavkama povijesni. Riječ je o prvom hrvatskom ženskom dvojcu koji je izborio plasman na olimpijske igre, a na svim dosadašnjim Igrama Hrvatska je imala tek jednu predstavnicu. U Pekingu 2008. nastupila je Puljanka Matea Petronijević. Osim zadarske posade od djevojaka u London putuje i Tina Mihelić u laser radialu. Takav doseg zadarske djevojke znale su obilježiti. Romana je imala upečatljivu proslavu u Barceloni.
– Kad smo prošle ciljem i shvatile da imamo normu skočila sam u more. Nisam razmišljala što je hladno jer to je bio poseban trenutak. Željela sam prevrnuti cijeli brod, ali sam na kraju odustala od tog plana. Sve što smo radile ovih sedam godina stalo je u zadnji plov sa 60-ak minuta jedrenja na Svjetskom prvenstvu.
Na SP-u u Barceloni dijelilo se preostalih pet normi za London u kojem će nastupiti 20 posada iz 20 različitih nacija. U zlatnu skupinu, u kojoj je bilo 27 posada, ušlo je šest brodova koji su konkurirali za Igre. Na kraju su bez norme ostale Ruskinje.
– Znale smo da će jedan brod na kraju plakati – kaže Ninčević i dodaje:
– Situacija je bila takva da su Dankinje i Kineskinje praktički već bili sigurne za normu, a mi smo se trebale ugurati na preostala tri mjesta. Zadnji dan smo taktički odradile odlično, znale smo ispred koga trebamo biti i to nam je na kraju uspjelo. Bile smo 24., što je u konačnici manje važno jer smo ušle među pet posada koje su izborile normu.
Londonske želje
Zadarska posada blizu norme bila je i na Svjetskom prvenstvu prošle godine u Perthu. Enia kaže da su se u jednom trenutku ipak morale pomiriti s time da se kući vraćaju bez norme.
– U Perthu nam se neočekivano otvorila prilika, ali nakon što se Romana ozlijedila, bilo je jasno da ćemo morati čekati Barcelonu.
Regata u Barceloni je za djevojke počela odlično.
– Sve je išlo po planu – napominje Romana. Ipak, nije moglo bez jednog “ali”…
– U kvalifikacijama smo stalno bile u vrhu. Međutim, nakon što je jako zapuhalo to su iskoristile teže posade i pobjegle naprijed. Dan sa tri plova je bio OK, ulazile smo u 15, ali dva dana nakon toga su bila teška, tu se nismo baš snašle. U tim trenucima bilo je važno zadržati psihološku stabilnost, što nam je i uspjelo. To je još jedna naša velika pobjeda.
Hrvatsko jedrenje u velikom je zamahu. Uspjesi dolaze sa svih strana, čeka se još samo olimpijska medalja. Iako su Olimpijske igre vrh želja svakog sportaša, Enia je čvrsto na zemlji. Tako je na konferenciji za novinare prošli utorak u Uskoku poručila:
– Ne treba se posebno okretati za sedam godina koje su iza nas. Napravile smo odličan rezultat i to je to. Bude li sve u redu bit će još svjetskih i europskih prvenstava, nadamo se i Olimpijskih igara. Uostalom, bile smo na svim kontinentima osim u Južnoj Americi. A Olimpijske igre su 2016. u Riju…
Želje za London?
– Prema dosadašnjim rezultatima u Londonu nismo u konkurenciji za medalje tako da s te strane nemamo nikakvo opterećenje. Idemo jedriti najbolje što znamo.
A pokazale su da znaju…

Iz Sv. Krševana u Uskok

Enia i Romana od 2007. godine su članice Uskoka.
– S obzirom na to da su u Svetom Krševanu Šime i Igor, a riječ je o malom klubu, bilo je nemoguće financirati naše dvije posade. Tada smo kontaktirali Uskok gdje su nas dočekali raširenih ruku. U Uskoku smo dobili i trenera Ivana Bulaju, a u posljednje tri godine s nama radi Karlo Krpeljević. Bilo je važno dobiti trenera koji će raditi samo s nama, što sada imamo s Krpeljevićem. Sigurno je to itekako utjecalo na plasman u London – kaže Romana.

Ništa bez komunikacije

Enia je u brodu kormilarka, a Romana flokistica. Što to znači?
– Kod dvoje ljudi, bez obzira je li riječ o sportu ili svakodnevnom životu, najvažnija je komunikacija. Tako je i u odnosu između Romane i mene – objašnjava Enia. Romana dodaje:
– Enia donosi sve odluke jer je ona na kormilu. Opet, ona mnogo toga ne može vidjeti, pa sam ja kao flokist u toj situaciji njene oči i prenosim joj kakva je situacija na regatnom polju. U komunikaciji nam često ne treba ništa govoriti. Dovoljan je jedan pogled i jasno je što tko treba raditi. Nekada nam je i u društvu dovoljan jedan pokret da znamo što ona druga misli.

Studiranje

Zbog jedrenja djevojke su zamrznule obveze na fakultetu.
– Prije uvođenja Bolonjskog procesa još se nekako moglo jedriti i studirati. Međutim, sada je to gotovo nemoguće. U dogovoru s roditeljima zamrznula sam studij menadžementa u Zadru. Računam da fakultetu mogu završiti i za koju godinu, ali prilika za Olimpijske igre rijetko se pruža u životu – objašnjava Romana.