Kronologija i faktografija burnih desetljeća hrvatske povijesti

Umirovljeni diplomat Ive Livljanić objavio je knjigu svojih sjećanja. Zanimljiva je to publikacija iz čijega sadržaja će pomni čitatelj iz prve ruke doznati niz pojedinosti o Livljanićevu životu, o intervalima njegova života kad je bio i zatočenikom, kad se poslije zatočeništva morao brinuti za egzistenciju, za obitelj, o njegovu uspješnom djelovanju u turizmu, potom u političkom životu od mjesta predsjednika SO-e Zadar u vremenu velikosrpske agresije i početka Domovinskog rata, do diplomatskih dana i umirovljenja. S Livljanićem razgovaramo u Zadru gdje je jučer i predstavljena njegova knjiga Od Svetog Grgura do Svetog Petra u izdanju Hrvatskoga instituta za povijest.
Vaša je knjiga, očito, dosta detaljno iznošenje vlastitih iskustava, doživljaja i slično. Što je odredilo takav pristup?
– Tijekom nekoliko desetljeća skupilo se podosta toga što sam proživio i zaživio je u meni motiv, osjetio sam potrebu da sve to prenesem na papir. Rekao sam nekoliko puta da nisam imao namjeru prezentirati političke raščlambe ili prosudbe i publikacija je tako i koncipirana – kaže Ive Livljanić.
Nedvojbeno je građa koju ste koristili bila obimna.
– Građa jest obimna i potječe iz različitih vremena i iz niza izvora. Ima građe policijske provenijencije, potom pravosudne i to je, uz moja sjećanja, osnova prvoga dijela knjige. Za ostale dijelove također sam rabio izvornu građu, te utkao sjećanja.
Zatočili su vas na Sv. Grguru zbog 'neprijateljske propagande'…
– Prvi put sam za HOP čuo na suđenju, da je to ilegalna emigrantska organizacija. Bio sam zatočen dvije godine.

"Nužnik plača i gorčine"
Prije toga vrijeme istražnoga zatvora u Zagrebu.
– U  podrumskoj samici u Savskoj 60 u Zagrebu. Jedini namještaj bila je daska za spavanje. Da, imali smo i kiblu za nuždu. Podrumski prozor, na vrhu zida, daskom zatvoren. Da nam sunce ne bi smetalo! Tek mali otvor kako bi mi se mogle povremeno pridružiti neke životinjice kao podstanari – miševi!
Spominjete i Joju Ricova, supatnika, te njegovu slikovitu opisnu sintagmu toga prostora.
– Nužnik plača i gorčine, napisao je dragi Joja u jednoj svojoj pjesmi. Treba li uopće kazati da se u tri mjeseca nisam mogao istuširati niti jedanput?  Komunizam s ljudskim likom!
Livljanićeva sjećanja na olovna vremena zorno ukazuju zašto je to bilo baš olovno vrijeme. Potrebno je to danas i pročitati i makar malo razmisliti o svemu. Knjiga, pak, sadrži i sjećanja na vrijeme Livljanićeva predsjedanja Skupštinom općine Zadar.
– Bio sam predsjednik SO-e Zadar od 1990. do 1992. Bilo je to doba borbe za demokratizaciju društva i osamostaljenje Republike Hrvatske. Vrijeme krvave velikosrpske agresije na Hrvatsku i nametnutog nam rata, uz brojne žrtve, razaranja i proganjanja ljudi iz njihovih domova u mnogim mjestima naše (tadašnje, pr. a.) općine.
Za te dvije godine Livljanić iznosi puno zanimljivih pojedinosti. Teška vremena, veoma teška…
– Nastojao sam dati, koliko je moguće, cjelovitu sliku tadašnjih zbivanja u razdoblju u kojem je, nedvojbeno, Zadar sa svojim okružjem veoma teško živio.

Godine u Vatikanu
Završni dio knjige, na gotovo 300 stranica, odnosi se na vrijeme u kojemu je Livljanić bio prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici od 1992. do 1998.
– U prve četiri godine, uz ostalo, svakodnevno sam upoznavao nadležne u Državnom tajništvu Svete Stolice, kolege veleposlanike, akreditirane pri Svetoj Stolici, s teškim stanjem u Hrvatskoj, s  posljedicama agresivnoga, osvajačkog  rata protiv Republike Hrvatske. Dakako i s našom borbom za oslobađanje okupiranih područja, te s  iznimno teškim položajem hrvatskoga naroda u BiH. Ujedno, bilo je i to i vrijeme ispunjeno velikom radošću i neopisivim ponosom nakon svake naše oslobodilačke akcije – Maslenice, Bljeska, a poglavito nakon Oluje i oslobađanja zaposjednutih područja naše Domovine.
Čitatelj će u zanimljivom štivu već otkriti što je sve Livljanić publicirao o i tom vremenu. Ovdje, pak, valja iskoristiti prigodu pa ga kao nekadanjega veleposlanika u Vatikanu upitati i ponešto o tomu zašto je Zadarska nadbiskupija ostala izvan ostalih hrvatskih metropolija. U knjizi je Livljanić o tomu iznio sljedeće:
– Zamolio sam jednom zgodom uglednoga sugovornika za pojašnjenje, ne kao veleposlanik RH-e, već kao vjernik Zadarske nadbiskupije. Za one  koji često u pozadini toga vide politiku, evo odgovora koji sam dobio od svog uglednog sugovornika: Ono što se dogovore  hrvatski biskupi u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Sveta će Stolica potvrditi! Sapienti satis est!
Livljanić nije povjesničar, ali proučio je podosta literature, susretao se s mnogim osobama i često zanimao za status Zadarske nadbiskupije.
– Nakon potpisivanja Rapallskog  ugovora između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 12. studenoga 1920. kojim  je grad Zadar s trima okolnim župama, što je bilo samo četiri posto dotadašnjeg područja nadbiskupije, pripao Kraljevini Italiji.

Relevantni izvori
Koje ste autore proučili?
– Puno sam o tomu pročitao u radu Mons. Marijana Oblaka, zadarskoga nadbiskupa koji je objavljen u  Zborniku Zadar i okolica od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata (Zagreb – Zadar 2009.),  pa u dvjema knjigama Mons. F. Veraje, Putovima providnosti (Split – Rim, 2013.)  i  Nikola Moscatello – Uspomene u svjetlu dokumenata (Rim, 2014.), Pavao Kero: Zadarska nadbiskupija od 1918. do 1948. godine (Zadar, 2010). Svima onima koji se žele temeljitije pozabaviti  tom problematikom i doznati i  još neke druge pojedinosti preporučam upravo spomenute knjige.
Pok. nadbiskup Marijan Oblak kazao je jednom zgodom da je potpadanje Zadarske nadbiskupije pod Kraljevinu Italiju „najteži i najtragičniji događaj u gotovo dva tisućljeća dugoj njezinoj povijesti“.
– U tom trenutku  zadarski je nadbiskup bio Mons. dr. Vinko Pulišić. Nakon njegova dragovoljnog odreknuća, a na njegovu zamolbu, papa Pio XI. je 1922.  imenovao njegova dotadašnjeg pomoćnog biskupa Mons. Giovannija Borzattija za apostolskog administratora nove, kako reče Mons. Oblak, „Rapallaske“ zadarske nadbiskupije. Iste ga je godine imenovao i upraviteljem dijela Krčke, pa onda i dijela Dubrovačke biskupije (Lastovo) koji su bili pripojeni Zadarskoj nadbiskupiji. Njega pak  nasljeđuje 1926. biskup Petar  Dujam Munzani,  ali samo kao  apostolski administrator. Tek 1933. biskup će  Munzani,  dakle nakon Lateranskih sporazuma, tj. Konkordata  između Svete Stolice i Kraljevine Italije (11. veljače 1929.), kojima se predviđalo i osnivanje zadarske nadbiskupije, postati i rezidencijalnim zadarskim nadbiskupom. Te se iste godine bulom Pastorale munus Zadarska nadbiskupija, uz točno navedenih 29 župa, u kojima su dakako bile i one priključene zadarskoj nadbiskupiji  iz Krčke biskupije (20),  te Lastovo iz Dubrovačke,  podvrgava  izravno Apostolskoj  Stolici, a budući da su dotadašnje sufraganske biskupije (Šibenik, Split, Hvar Dubrovnik i Kotor) ostale u drugoj državi.

Davnašnja 1154.
Ukida se i zadarska metropolija.
– Od 1. kolovoza 1932.  dokida se i zadarska metropolija čije postojanje, pak, datira još iz 1154. godine, kada je zadarskim nadbiskupom bio Lampridije de Gallis koji će primiti u Zadru papu Aleksandra III. – 1177.  Do 1828. bila je sjedište  metropolije za biskupije sjevernoga Jadrana, a od 1828, kada je ukinuta Splitska metropolija, Bulom Leona XII. Locum Beati Petri, za sve biskupije u Dalmaciji.
Koliko je župa ostalo izvan "rapallske" Zadarske nadbiskupije?
– Prema vrlo preciznim i dokumentiranim podacima, koje iznose nadbiskup M. Oblak i  Mons. Dr. Pavao Kero,  dio zadarske nadbiskupije koji je ostao u Kraljevini SHS-a, imao je 100 župa i nije pripao Šibenskoj biskupiji, već je postao posebnom apostolskom administraturom kojom je samo upravljao šibenski biskup. I takvo stanje, tako osakaćena Zadarska nadbiskupija, kao rezultat talijanske okupacije, ostat će i  poslije pada fašističke Italije (1943.) pa i poslije kraja II. svjetskog rata (1945.),  sve do 1. ožujka 1948.
Što se tada dogodilo?
– Toga je nadnevka  Sveta Stolica donijela odluku Terrritorium archidiocesis  Jadrensis kojom se dokida Apostolska administratura jugoslavenskoga dijela Nadbiskupije zadarske, čime se ona opet ujedinila u svojim prirodnim i  povijesnim granicama. Njenim nadbiskupom imenovan je dotadašnji nadbiskup Mons. Petar Dujam Munzani koji je u svom prvom obraćanju svećenstvu jasno dao do znanja da će njegova služba biti kratka. I tako je  bilo.
Zašto?
– Zbog više razloga. Bio je narušena zdravlja,  pa i zato, kako je napisao u jednom pismu Mons. Rudolfu Pianu, kapitularnom vikaru u Šibeniku, „jer to zahtijeva dobro moje Nadbiskupije, kojemu se moram žrtvovati“,  traži od pape odreknuće od nadbiskupske službe, što papa Pio XII. prihvaća. Optira također za Italiju i već 29. lipnja slijedio je oproštaj od vjernika, a svoj rodni Zadar napustio je početkom kolovoza 1948. Upraviteljem Zadarske nadbiskupije Sveta je Stolica imenovala hvarskoga biskupa Mons. Mihu Pušića, a on će u siječnju 1951. na osobni zahtjev biti razriješen te službe. Njegova dotadašnjeg generalnog vikara, Mons. Matu Garkovića, papa je imenovao novim apostolskim upraviteljem nadbiskupije, a godinu poslije i naslovnim biskupom adraškim. Tek će na Badnjak 1960. biti imenovan rezidencijalnim zadarskim nadbiskupom.
Mons. Mati Garkoviću pripadaju zasluge za ponovno otvaranje Nadbiskupske klasične gimnazije i dječačkog sjemeništa.
– Na blagdan sv. Stošije, 15. siječnja 1949. zahvaljujući Garkoviću ponovno su otvoreni, nakon ratnog razaranja, Nadbiskupska klasična gimnazija  i zadarsko dječačko  sjemenište  koje je počeo graditi još nadbiskup Vicko  Zmajević, ali ga je dovršio tek njegov nasljednik nadbiskup Mate Karaman 1748.

Franićeva uloga
Upravo ste vi povezani s tim trenucima.
– Spadam u prvu generaciju toga sjemeništa nakon njegove obnove. Mons. M. Garković je bio kraće vrijeme i moj profesor grčkoga jezika. Inače, svi koji smo živjeli u tom vremenu dobro znamo koliko je bio cijenjen i obljubljen među svojim vjerničkim pukom. Smatrao sam se stoga veoma počašćenim što sam se upravo u ime vjernika zadarske nadbiskupije oprostio od njegovih posmrtnih ostataka krajem svibnja 1968. u  katedrali Svete Stošije.
Vratimo se na status Zadarske nadbiskupije. Što se događalo dalje?
– Osim što ćemo to razdoblje pamtiti kao vrijeme surove komunističke diktature, te stalnih proganjanja, šikaniranja i zatvaranja svećenika i redovnika, ali i istaknutih vjernika, bolje upućeni u crkvenu problematiku prisjetit će se i stanovitih nesuglasica između Zadarske nadbiskupije i Splitske biskupije oko sjedišta metropolije za Dalmaciju. O tome dosta detaljno piše Mons. Fabijan Veraja u svojoj knjizi Putovima providnosti.
Što se kao najbitnije može danas reći?
– Kada se početkom 1961. u Vatikanu  počelo razmišljati o tome da Zadar postane sjedište metropolije za Dalmaciju, to je izazvalo dosta žestoke reakcije splitskoga biskupa Mons. Frane Franića. Kako o tome piše Mons. Veraja i ostali su dalmatinski biskupi bili skloniji tome da to bude Split, a ne Zadar. To je i dovelo do toga da je to pitanje ušlo u dnevni red Biskupske konferencije Jugoslavije 19. lipnja  1967.
Što se tamo dogodilo?
– Nakon glasovanja nije bilo potrebne dvotrećinske većine – za Split se izjasnilo 15 biskupa,  osam za Zadar, a četvorica nisu glasovala (vjerojatno Slovenci). Ne bih ulazio u različita komentiranja, posebno zbog čega su se na strani Zadra našli apostolski delegat u Beogradu Mons. Cagna, pa Mons. G. Bukatko, Mons. F. Šeper, te zbog čega je Zadru bio sklon i Mons. Casaroli. Spominjalo se  također, istina u jednom drugom kontekstu, ali sve u svezi s time, riječi Mons. Milana Simčića, o tome „da je imenovanje  zadarskoga rezidencijalnoga nadbiskupa odlučeno pa i to da su tome kumovali i neki talijanski elementi skloni Zadru“. I Mons. Veraja i Mons. Simčić su sve učinili da  papa primi splitskoga biskupa, kako bi „eventualno blokirao odluku koja kompromitira rješenje krupnijih problema“.

Kompromis
Upoznali ste poslije i Veraju i Simčića.
– U vrijeme svojega mandata pri Svetoj Stolici upoznao sam obojicu, te ću ih uvijek pamtiti kao  ugledne hrvatske svećenike u Rimu i časne domoljube.  Mons. Milan Simčić mi je često bio od velike pomoći svojim savjetima, a ponekad  i posredovanjem u rješavanju nekih problema, posebice kada je trebalo reagirati  na neke ne baš dobronamjerne članke  koji su se ponekad pojavljivali u nekim katoličkim glasilima. Ovu kratku napomenu nisam slučajno nadodao. Naime, držim da  njihovo angažiranje i pomoć koju su svesrdno pružali Mons. Franiću da dođe do uspostave splitske nadbiskupije te da na taj način dođe i do stvaranja nove metropolije za Dalmaciju, sa sjedištem u Splitu,  treba jednostavno gledati kao njihovo shvaćanje i doživljavanje toga ne samo vjerskog već i političkog trenutka. Očito su u favoriziranju  Zadra osjetili ili naslućivali moguću političku protalijansku pozadinu, a u tome je Mons. Simčić bio i vrlo izričit i jasan.
Što se zna o dogovorenom susretu biskupa Franića s papom?
– Pavao VI. je doista primio 5. prosinca 1968. Mons. Franića koji je nastupio vrlo odlučno, protiveći se namjeravanoj odluci o imenovanju Mons. M. Oblaka zadarskim rezidencijalnim nadbiskupom i za to je iznio svoje razloge – protivljenje svih dalmatinskih biskupa, posebno istaknuvši kako je Episkopat Jugoslavije na Biskupskoj konferenciji u svibnju te 1968. „odbacio prijedlog da Zadar ostane izravno podvrgnuta  nadbiskupija i to iz pastoralnih i iz političkih razloga“. I dodao je kako „nije u interesu Crkve da u Dalmaciji budu dvije nadbiskupije, još manje da jedina bude u Zadru.“  I kako u svome izlaganju navodi Mons. Oblak, Mons. Franić je zaključio kako se u tom slučaju pred svojom biskupijom ne će „moći pojaviti od stida“, pa stoga, citira dalje riječi Mons. Franića: „dajem ostavku Vašoj Svetosti već odmah sada.“ I na veliko papino iznenađenje, piše sam Mons. Franić: „Tada sam uzeo svoj biskupski križ s vrata i svojih grudiju i stavio ga pred Papu.“
Ponovno je Franić išao u Vatikan.
– Stvari se nisu odvijale predviđenom i očekivanom brzinom. Mons. Franić 1969. opet odlazi u Rim početkom srpnja kod državnog tajnika Svete Stolice tražeći da se što prije riješi pitanje dalmatinske metropolije. I doista krajem  srpnja 1969. splitska biskupija postaje nadbiskupijom i osnovana je Splitsko-makarska metropolija, a što će biti i službeno objavljeno  20. kolovoza. Kao sufraganske biskupije su postale biskupije:Šibenik, Hvar, Dubrovnik i Kotor.

Nema poniženja
A Zadar?
– Očito je da je valjalo naći rješenje  kojim će se zadovoljiti i ona druga struja (Mons. G. Bukatko, Mons. M. Cagna – apost. delegat u Beogradu, kardinal Šeper, Mons. A. Casaroli.), te uvažiti skoro 800-godišnju (!) tradiciju zadarske nadbiskupije i metropolije. I nađeno je, istina djelomično.  Zadar je ostao samo nadbiskupija  „immediate subiecta“. I time i izvan crkvenih pokrajina u Hrvatskoj.
Dakle…
– Čini mi se da bi umjesto velikih komentara i mudrih zaključaka valjalo navesti riječi Mons. M. Oblaka, tadašnjega zadarskog rezidencijalnog nadbiskupa (odlukom od 27. srpnja 1969.) i čuti što mu je kazao sam papa Pavao VI. kada ga je primio u audijenciju, upravo nakon uspostave novih metropolija u Hrvatskoj – Riječke i Splitsko-makarske. Dakle, kaže zadarski nadbiskup da mu je Pavao VI za vrijeme te audijencije kazao: “Sveta Stolica nije našla razloga poniziti jednu drevnu i časnu Nadbiskupiju“.
Mons. Oblak govorio je o tomu i na jednom skupu 2007.
– Budući da u potpunosti dijelim riječi koje je Mons. Oblak izrekao u svom izlaganju na znanstvenom skupu održanom 21. studenoga 2007. u Zadru, a povezano je s ovom problematikom, držim da je najbolje, najkorektnije i najuputnije tih nekoliko rečenica i ovdje prenijeti. Oblak je, uz ostalo, kazao: „Prema tadašnjem crkvenom zakoniku jedna se nadbiskupija nije mogla podložiti drugoj nadbiskupiji-metropoliji. Ono Pavla VI „umiliare“ – poniziti značilo bi zapravo ukinuti Zadar kao nadbiskupiju, a Sveta Stolica „nije za to našla razloga“. Zato je Zadarska nadbiskupija ostala izravno podložena Svetoj Stolici. Takvih nadbiskupija i biskupija u Crkvi ima više i nakon donošenja novoga crkvenog zakonika 1983. godine. Stjecajem okolnosti, u vrijeme kada se razmišljalo o južnohrvatskoj metropoliji i njezinu sjedištu, ni komisija Biskupske konferencije Jugoslavije, ni Split, ni Zadar nisu se sjetili ono – ili – zamijeniti s – i – naime i Zadar i Split. Uvjeren sam da bi to za pastoralno djelovanje Crkve u Hrvata bilo bolje, kao i za međusobnu suradnju i povezanost dviju mjesnih crkava.“

Diplomatski razgovori
Davno ste o tomu i razgovarali s Mons. Oblakom.
– Godine 1969., nakon objavljivanja vijesti o formiranju novih crkvenih pokrajina u Hrvatskoj, ali poglavito zbog činjenice što  je Zadar ostao kao jedina hrvatska nadbiskupija izravno podvrgnuta Svetoj Stolici, razgovarao sam s Mons. Oblakom, tada kao vjernik sa svojim nadbiskupom, ali i sa svojim bivšim odgojiteljem i profesorom. Prenio sam mu negodovanje mnogih zadarskih vjernika, domoljuba i intelektualaca koji su u toj odluci vidjeli i određenu političku pozadinu.
Što vam je kazao?
– Sjećam se da mi je nadbiskup promptno odgovorio da u tome doista ne treba gledati nikakvu politiku, te da je to jasno kazao i sam papa.
I kao diplomat iskoristili ste priliku razgovarati o statusu Zadarske nadbiskupije.
– Za vrijeme svojega veleposlaničkoga mandata, svjestan da je pitanje zadarske metropolije isključivo crkvena stvar, ipak sam u jednom razgovoru u Državnom tajništvu Svete Stolice (rujan, 1996,)  postavio to pitanje svojem uglednom sugovorniku, onom koji je u ovom razgovoru već spomenut. Dakako, ispričao sam se  i rekao da taj razgovor započinjem ne kao veleposlanik RH-e, već kao vjernik Zadarske nadbiskupije. Budući da je tom prigodom bilo govora i o skorom formiranju novih biskupija – Varaždin, Požega, Gospić-Senj, spomenuo sam kako je to možda pravi trenutak da se uspostavi i zadarska metropolija, te da bi bilo logično da upravo nova, buduća  Gospićko-senjska biskupija postane sufraganska biskupija u sastavu zadarske metropolije. Za formiranje metropolije, uz nadbiskupiju kao njeno sjedište, dovoljna je još i samo jedna biskupija. Dodao sam da bi se time otklonile i sve sumnje o navodnoj umiješanosti politike, te kako iza svega stoji talijanska iredenta.
Odgovor je bio vrlo kratak i jasan, što je već navedeno u ovom razgovoru.
Jeste li razgovarali o tom pitanju i s Mons. Ivanom Prenđom, svojim nekadašnjim kolegom iz sjemeništarskih dana?
– Jesam, kao i s nekim biskupima. Možda je u traženju konačna rješenja „slučaja“ zadarske nadbiskupije, tj. da ne bude i dalje „immediate subiecta“,  već sjedištem još jedne nove metropolije u Hrvatskoj, bilo ponekada i nespretnih poteza i koraka. No, to posve sigurno ne može biti pravim razlogom da se i to pitanje ne skine s dnevnog reda, čime bi se konačno oduzelo „argumente“ onima koji u pozadini svega toga i dalje vide i politiku.
Većina vjernika u zadarskoj nadbiskupiji nada se da će doći trenutak da Hrvatska dobije još jednu metropoliju, zadarsku.
– Iskreno se nadam da mi nitko u crkvenoj hijerarhiji ne će zamjeriti što sam se dotakao, pa malo i upustio u pojašnjenje  problema čije je konačno rješenje isključivo u njihovoj nadležnosti. Siguran sam da  će u svemu tome prepoznati samo dobronamjernost i želju  iza koje stoji većina vjernika u našoj Nadbiskupiji. I ne samo u našoj Nadbiskupiji! Takvim nastojanjima nikoga u Crkvi u Hrvata ne povrjeđujemo i nikome od njegove časti ništa ne oduzimamo.