Tri su mosta dosad premošćivala Jazine

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika katarina.ergovic
Povijest zadarskog mosta u interpretaciji Antonije Mlikote
Zadar je bez mosta nezamisliv. Bez mosta je grad bio samo povijesne jezgra, dok su današnji kvartovi bili seoska naselja. Kad je Zadar krajem 19. stoljeća proglašen slobodnim gradom, počeli su prvi planovi o izgradnji mosta, koji će biti realizirani tek za talijanske vladavine
Marin GOSPIĆ
Zadarski most

Povodom obilježavanja 60 godina zadarskog mosta, prvo predavanje u novom programu Ogranka Grad Gradske knjižnice Zadar »Zavičajni četvrtak« održala je sveučilišna profesorica Antonija Mlikota, autorica knjige »Zadar – obnova i izgradnja nakon razaranja u Drugome svjetskom ratu«, koja je govorila o tri zadarska mosta.

Zadar je bez mosta nezamisliv. Bez mosta je grad bio samo povijesne jezgra, dok su današnji kvartovi bili seoska naselja. Kad je Zadar krajem 19. stoljeća proglašen slobodnim gradom, počeli su prvi planovi o izgradnji mosta, koji će biti realizirani tek za talijanske vladavine.

- Plan je, osim mosta, uključivao izgradnju nove općinske kuće, gradskih vrata i prometnica. Radovi su počeli kasnih 1920-ih trajali su 10-ak godina. Most je bio želja gradskih očeva, jer su imali plan izgraditi tramvajsku prugu. Nakon što se grad počeo širiti izvan zidina, vrlo se brzo otvorio veliki broj tvornica, ladanjskih vila i turističkih sadržaja. Ideja im je bila da pruga ide od Arbanasa, preko Poluotoka i mosta do Voštarnice i do tvornica i Borika.

Prvi je most bio poprilično impozantan i na sredini se mogao otvarati. Bio je bogato uređen i izgrađen u secesijskom stilu. Vrlo je brzo posao omiljeni motiv na razglednicama i popularno odredište građana. Unio je život u grad, jer su ga svakodnevno koristili građani koji su živjeli na Brodarici i Boriku, koji do Poluotoka više nisu morali ići barkama ili okolo uvale Jazine, kazala je Mlikota i dodala kako je situacija više-manje ostala neizmijenjena sve do početka Drugog svjetskog rata, kad je most, kao i cijeli grad uništen.

Povijest zadarskog simbola

- Most bi možda i preživio rat da uz njega nisu bili privezani vojni brodovi, koji su nerijetko bili puni eksploziva. Priobalni je pojas grada u ratu bio uništen do neprepoznatljivosti, što je u kasnijim godinama izazivalo mnoge probleme prilikom obnove grada. Od mosta je nakon rata ostao samo »batrljak« s djelićem rasvjete, na koji su se vezivali brodovi, a cijela je uvala bila groblje potopljenih brodica i ostataka obale. U sami je grad poslije rata došla engleska mornarica, koja je upravljala lukom. Imali su morske barikade i lančana vrata prema drugoj strani, pomoću kojih su nadgledali pomorski promet oko šest mjeseci, koliko su boravili u gradu. Kad su oni otišli, sa sobom su ponijeli i svu mehanizaciju koju su koristili u čišćenju i obnovi grada, tako da je taj proces godinama tekao jako sporo, rezimirala je Mlikota i dodala kako je bez mosta ulazak u grad ponovno bio kompliciran.

- Tada su barkajoli imali pune ruke posla. Osim njih, sva plovila koja nisu bila u ratu imala su zadatak prevoziti ljude, robu i vojnike, tako da su građani u redu ispod palače Narodnog lista čekali na prijevoz do Brodarice. Vladimir Nazor bio je prvi značajniji političar koji je nakon rata stigao u Zadar. Grad je godinama nakon rata bio u lošem stanju, te je velik dio kuća bio porušen, a obala se sporo čistila od ostataka i još sporije obnavljala. Kad je napravljen novi pontonski most, većina kuća na Poluotoku i dalje je bila bez krova, istaknula je Mlikota.

Jedinstveni pontonski most

Tada je u zadarsku povijest ušao Milorad Ignjatović, koji je zajedno s vojnicima JNA 1949. godine odlučio sagraditi privremeni most i darovati ga Zadranima za Dan Jugoslavenske Armije koji se obilježavao 22. prosinca.

- Pošto je prijeratna konstrukcija mosta ostala sačuvana u dužini od nekoliko metara, Ignjatović je odlučio iskoristiti te »batrljke«, te je na njih nadogradio novi drveni most koji je plutao na konstrukciji od željeznih bačava. Bačve s drvenim oplatama i ogradom na početku nije bila naročito stabilna, tako da su ljudi često padali u more i zbog toga ga prozvali »plešućim mostom«. Djeca i turisti strašno su se bojali prijeći preko plutajućeg mosta, no njegova je konstrukcija kasnije nadograđena, te je most postao stabilniji, istaknula je Mlikota,te kazala kako je obnova grada tekla sporo, jer Zadar do 1947. godine nije pripadao Jugoslaviji.

- Tek će Krležin dolazak, a nakon njega i Titov 1951. godine promijeniti tijek i brzinu obnove. Grad se i dalje percipirao kao talijanski grad, a bio je najoštećeniji grad nakon rata. Grad se obnavljao bez plana, programa, a često i bez dozvola, a mine su gradom odjekivale i godinama nakon kraja rata. Most je bio omiljena gradska atrakcija mnogih zadarskih fotografa, naročito Vicka Zaninovića i Ante Brkana, rezimirala je Mlikota, te rekla kako je osim mosta koji svi mi danas poznajemo, postojalo i još nekoliko ideja za mostove, koji bi povezivali obalu i Poluotok.

Neostvarene ideje

- Još za vrijeme Italije postojala je ideja da se izgradi most, koji bi žiteljima Brodarice i ostalih naselja prema zapadu skratio put do Poluotoka, no ta ideja nikad nije realizirana. Drugi je most bio onaj koji bi sa Citadele vodio prema današnjoj zgradi Elektre, jer nije bilo javnog prijevoza. Uz kozmetičke zahvate, pontonski je most ostao u uporabi sve do izgradnje novog mosta 1962. godine prema projektu Vojislava Draganića. Most je srećom, preživio razaranja u Domovinskom ratu te i danas stoji kao jedan od najprepoznatljivijih simbola Zadra, zaključila je Mlikota.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno