Sve više djece pati od poremećaja hiperaktivnosti

U razredu je potrebno da učitelj razvija brižan stav prema ovakvoj djeci, reagira i na male uspjehe i vrednuje ih, ohrabruje dijete, potiče ga, individualizira zadatke, metode, ocjenjivanje, uz rad u malim grupama. Za ovakvu djecu je jako važno podučavanje o kontroliranju negativnih osjećaja, izražavanja empatije itd., kazala je Tatjana Vukman
Svaki će se roditelj složiti da je rođenje djeteta najljepši trenutak u njegovu životu. Dolazak na svijet tog malenog bića i promatranje njegova munjevitog formiranja u jednu novu osobu, zasebnog karaktera, izgrađenih stavova i želja, razdoblje je puno brige i neizvjesnosti, ali istovremeno i beskrajne ljubavi i sreće kojom ta mala osoba ispunjava roditeljski svijet. U svojoj najranijoj dobi, kada započinje istraživanje i upoznavanje svijeta oko sebe, djeca su mahom živahna, teško je obuzdati i spriječiti njihovu “misiju” doticanja zabranjenih stvari. Svi njihovi nestašluci tada se pripisuju uzrastu, a ovisno o intenzitetu, jedni se karakteriziraju kao mirna djeca, odnosno kao živahna. Sve do prvih grupnih susreta i druženja s vršnjacima, bio to polazak u vrtić ili u školu, karakteristike mirne i živahne djece smatraju se normalnim, bezazlenim “dijagnozama”.
Simptomi u ranom djetinjstvu
No, iako su roditelji vrlo često uvjereni kako će se polaskom u školu uslijed novih obveza i disciplinskih mjera njihovo do tada živahno dijete smiriti, oni nailaze na spoznaju da je njihov mališan zločest, neodgojen i neprilagođen. Nemali broj roditelja takve djece primoran je tada suočiti se s pojmom poremećaja hiperaktivnosti od kojeg pati njihovo dijete.
Naime, pojam hiperaktivnosti ljudi većinom poistovjećuju sa zločestom djecom, no kako pojašnjava prof. pedagogije i psihologije Tatjana Vukman, ravnateljica zadarskog Doma za odgoj djece i mladeži, hiperaktivnost je tek jedan segment puno kompleksnijeg ADHD poremećaja. Ono je zapravo stanje za koje je karakterističan poremećaj pažnje i vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti i impulzivnosti, tako da svako hiperaktivno dijete ne mora patiti i od ADHD poremećaja.
– Riječ je poremećaju čije je simptome moguće uočiti još u najranijem djetinjstvu, u dobi od dvije ili tri godine i to uglavnom na temelju njihova prečestog mijenjanja aktivnosti, nemogućnosti dužeg fokusiranja pažnje na jednu situaciju te pojačane agresivnosti i destrukcije, kao jedan od najvažnijih simptoma ADHD-a, pojasnila je Vukman, napomenuvši da je i kod beba, u dobi od tek nekoliko mjeseci moguće uočiti pojačanu motoričku aktivnost, ali ona se tada ne može dijagnosticirati kao ADHD nego samo hiperaktivnost.
Dakle, ono što karakterizira ovakvu djecu jest nemogućnost odgode realizacije svojih želja – ono što naumi, želi to odmah i inzistira na realizaciji. Ravnateljica također navodi kako njihov poremećaj do izražaja najviše dolazi u grupi, jer zbog svojeg ponašanja oni ometaju grupne aktivnosti zbog čega su često u sukobu s drugom djecom te se nerjetko etiketiraju kao neodgojena djeca.
– Sredina je tu nemoćna, jer takva djeca su za sredinu naporna, ali mogu pomoći stručnjaci. Oni se ne žele tako ponašati, no kod njih je na prvom mjestu akcija pa tek onda razmišljanje o tome. Ipak, ova su djeca u društvu neprihvaćena, neshvaćena, izolirana i kažnjavana, što samo dodatno pogoršava njihovo stanje, pojasnila je Vukman, napomenuvši kako se zbog ovako lošeg pristupa nastavnika u školi i roditelja koji, nažalost, često ne znaju drugačije, kod ove djece može razviti poremećaj ponašanja, asocijalna ponašanja i sklonost kaznenim djelima.
Ako se pravilno i na vrijeme ne tretira, njihovo se stanje iz godine u godinu pogoršava pa se kod nekih već u dobi od 10 ili 11 godina može govoriti o poremećaju u ponašanju.
Neurološka disfunkcija mozga
– Ako roditelji uoče simptome hiperaktivnosti prvo je potrebno obratiti se liječniku obiteljske medicine, koji će potom zatražiti nalaz EEG-a, koji bi trebao pokazati postoje li u mozgu organska ograničenja koja ukazuju na poremećaj ADHD-a, te nalaz dječjeg psihijatra. ADHD je zapravo neurološka disfunkcija mozga, koja nastaje uslijed naslijeđa ili okolinskih činitelja, a koja se očituje kroz kemijsku neravnotežu mozga i slabiju moždanu aktivnost, kazala je Vukman, pojasnivši da se tretman ublažavanja simptoma ADHD-a vrši u kombinaciji medikamenata i psihotretmana uz psihologa i dječjeg psihijatra te poticajno-odgojnog pristupa od strane roditelja i odgojitelja.
Kako pojašnjava ravnateljica, u radu s ovom djecom najvažnije je strpljenje, jer osim vanjske hiperaktivnosti, koja karakterizira njihovo stanje, prisutna je i unutarnja, misaona hiperaktivnost, impulzivnost i poremećaj pažnje.
– S ovakvom je djecom veoma važan direktan i individualan pristup, potrebno je posvetiti im se, privući njihovu pažnju, jer zbog svog poremećaja oni često, iako slušaju i gledaju, jednostavno ne čuju što im se govori. Takvo dijete mora dobiti prihvaćenost, toleranciju, strpljenje i upornost u poučavanju i pomoć u organiziranju većeg broja aktivnosti u skladu s njegovim interesima, pojasnila je ravnateljica, naglasivši da, kad se na vrijeme primijeni odgovarajući tretman, on značajno može utjecati na stabiliziranje te se pozitivan razvoj može očekivati već oko 12 ili 13 godine života, a u pubertetu simptomi poremećaja mogu gotovo potpuno iščeznuti.
Naglasila je stoga da se dijete s ovim poremećajem svog problema neće nikada riješiti, no zahvaljući pravilnim tretmanima ono u starijoj dobi iz svojih poteškoća može imati brojne prednosti, a i poznato je da su ADHD ljudi najčešće vrlo inteligentni i izrazito maštoviti.
– U starijoj dobi to su veoma pokretljivi, pozitivni i kreativni ljudi, koji mogu vrlo lijepo funkcionirati na privatnom i poslovnom planu. Ipak, problema s pažnjom ne mogu se nikada riješiti, tako da uvijek postoji opasnost da projekt koji započnu ne završe, no osim slabosti, njihov poremećaj može iznjedriti i brojne prednosti, istaknula je Vukman.
Djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti redovito imaju teškoće kod kuće. Često njihovi roditelji pokušavaju sve moguće metode kako bi postigli da se njihova djeca prikladnije ponašaju, no vrlo je vjerojatno da će čak i u najbrižnijim obiteljima međusobni odnosi biti opterećeni velikom napetošću.
(Ne)prihvaćanje
– U odgojnom pristupu obitelj mora biti strpljiva, mora uključiti dijete u organizacijske aktivnosti, razvijati dosljednost i sudjelovanje u aktivnostima od početka do kraja, biti angažiran oko djeteta, pružiti mu svu pažnju i ljubav, izbjegavati kažnjavanje i prigovaranje, ukazivati mu na posljedice neprihvatljiva ponašanja, dogovarati i utvrđivati pravila, pojasnila je Vukman, naglasivši kako je neophodno da učitelji i nastavnici u školi, u suradnji sa školskom stručnom službom, prihvate takvog učenika te rade na tome da ga i ostala djeca prihvate.
– Učitelji moraju znati da to dijete nije disciplinirano, da ne prihvaća pravila, da često mijenja sadržaj, zbog čega mu je potreban potpuno individualiziran pristup, to je dijete jako zahtjevno. Ono nije u stanju pratiti nastavni proces i zato mu je potrebno posvetiti pažnju i mimo ostalih učenika u razredu, dati mu neki drugi, dodatni zadatak. Primjerice, u razredu je potrebno da učitelj razvija brižan stav prema ovakvoj djeci, reagira i na male uspjehe i vrednuje ih, ohrabruje dijete, potiče ga, individualizira zadatke, metode, ocjenjivanje, uz rad u malim grupama. Za ovakvu djecu je vrlo važno strukturirati vrijeme i aktivnosti, aktivno podučavati socijalne vještine, podučavati ga o kontroliranju negativnih osjećaja, izražavanja empatije itd., kazala je Vukman, naglasivši da su i učitelji u ovakvim slučajevima često nemoćni, a razlog je često nespremnost, neznanje, neiskustvo i manjak senzibiliteta.
Ravnateljica je naglasila kako u tu svrhu postoje takozvani programi produženog stručnog postupka koji provode socijalni pedagozi, psihijatri i socijalni radnici, koji u pojedinim školama prihvaćaju rizičnu skupinu djece s kojima uče i organiziraju aktivnosti slobodnog vremena. Uz dobru suradnju s roditeljima, ovakvi programi daju iznimno dobre rezultate, a u suradnji s djelatnicima zadarskog Doma za odgoj djece i mladeži, oni se u Zadru provode u OŠ Šimuna Kožičića Benje.
Zbog ubrzanog tempa života današnjice, zauzetosti roditelja te nemogućnosti individualnog rada u školama i vrtićima, ravnateljica napominje kako se broj djece s ovim poremećajem povećava.
– Danas vladaju zahtjevnija pravila ponašanja, ubrzano se živi, prihvaćeni su drugačiji standardi. Nestabilnost svakodnevnog života i gubitak sustava društeve vrijednosti utječe na obitelj, a u takvim stresnim situacijama, ovaj poremećaj se kod djece znatno potencira, pojasnila je Vukman, naglasivši da je u zadarskom Domu od 18 štićenika smješten samo jedan dječak s tipičnim ADHD poremećajem.
Riječ je o 13-godišnjaku za kojeg ravnateljica navodi da zbog svog stanja ima mnogo problema u društvu i školi, a najteže je vidjeti ga svjesnog svog stanja, ali jednostavno ne može sebi pomoći i sam takvo stanje ne može izdržati.
On je, kako kaže, tek godinu dana u Domu, a s obzirom da nikada prije nije bio podvrgnut tretmanu, već sada je razvio poremećaj u ponašanju. Pozitivne promjene u njegovu ponašanju su primjetne, ali ipak je potrebno proći dugotrajan tretman da bi se njegovo stanje stabiliziralo.