Narodne učitelje obrazovale “seljačke gimnazije”

Generacija učenika Učiteljske škole u Zadru obilježila je 19. lipnja 2010. godine 45. obljetnicu mature. Nakon petogodišnjeg školovanja posljednja generacija položila je tada učiteljski ispit zrelosti – posljednji plamičak vatre upaljene davne 1866. godine kada je u “Arbanasi tik Zadra” osnovan “Zavod za narodne učitelje”, popularna Ilirska muška preparandija.
U dva odjela prvoga razreda bilo ih je čak 96! Koji pedagoški standard! Do mature ih je prispjelo 67 (kakav odabir!!), 45 je maturiralo je u prvom, lipanjskom roku školske 1964/65. godine, a ostali nešto kasnije.
– Premda to nekad i nije bilo tako, ova “finalna” generacija bila je tipičan uzorak ove tradicionalno, da se tako izrazim, “seljačke gimnazije” (ali bez latinskog jezika!). U generaciji je bilo svega desetak “gradske djece”, a i ona su “nestala” do trećeg razreda. Više – manje “sirotinjska škola” čiji su polaznici bili pretežitim dijelom stipendisti “svojih općina” i stanovnici “Kinkelinog” Đačkoga doma u Zadru s obvezom da nakon završetka “odrade” učiteljski radni staž u baš u toj općini – rekao nam je najmlađi u ovoj generaciji, mr. sc. Nenad Zekanović.
Onaj “narodni učitelj” od samoga početka kao da je tinjao do posljednje generacije i na kraju “dogorio”. Školu kao da je pregazilo vrijeme. Učionice razredne nastave preplavili su potom višeškolci, “pedagoški akademci”, a njih “pregaziše” današnji diplomirani učitelji, sveučilištarci s “bolonjskih” pet godina studija. Među slavljenicima bio je, još uvijek “aktivan”, ponetko kome je matura Učiteljske škole posljednja stečena “diploma”. A ne bi se baš moglo reći da su manje kvalitetni učitelji od onih kojima je do diplome trebalo – još pet godina nakon mature, cijelo desetljeće struke!
Raspršilo ih svukuda, po gradovima i, najviše, selima Lijepe naše. Išli su tamo gdje su bile škole i učenici, ali se stanovalo kojegdje. Većini je, na početku radnoga vijeka, pristojan sanitarni čvor bio samo sanak pusti… A ako su u blizini imali kakav dućan s osnovnim živežnim namirnicama – bio je to zgoditak.
Okusivši nakratko kruh učiteljski – neki su i “odvijugali” u druge profesije. Ti “disidenti” – profesori, školski knjižničari, pomorski časnici, viši organizatori rada, odgojitelji, diplomirani pravnici, prosvjetni inspektori, uredski radnici, stručnjaci za osiguranje… Većina ih je ipak u, zaista skromnu, učiteljsku mirovinu otišla. Izdržali su do kraja.
Prije ove obilježili su samo dvije obljetnice: petnaestu i četrdesetu. Velika praznina. Na svakoj se okupilo po tridesetak. Na ovoj, posljednjoj, bilo ih je dvadeset. Iz A razreda jedanaest, “učeničkim” prezimenima: Anđelka Ivandić, Vinka Brzić, Anka Matijašević, Anka Vranković, Jerko Demo, Jovo Kovačević, Mileva Ilijašević, Milka Piškulić, Nada Knežević, Nedjeljko Anić i Sonja Šatalić, a iz B razreda svega devet: Antica Pavić, Danica Gnjidić, Ivan Jović, Meri Kraljev, Milka Kosović, Milinka Mihajlović, Mirjana Rogoznica, Nenad Zekanović i Slobodan Maroja. Dvije Anke i Ivan debelo su povukli u organizaciji. Nenad malo pripomogao, a većina ih se uključila. Poprilično je telefona potrošeno.
Skupljanje pred bivšom školom u Perivoju Vladimira Nazora, u dvorištu u kojem su puno, puno toga naučili, prije i poslije nastave i preko velikog odmora. Izgrliše se, svatko sa svakim! Pa na dugi kat, uza stepenice što su ih “glancali” pet godina. U učionici (susretljivošću ravnatelja, gospodina Rade Šimičevića) obavili su “prozivku i sjetili se onih koji su “prekoredno” i prerano napustili ovaj svijet. Zahvališe im za ono što učiniše… dobro!
Sjetiše se i svojih profesora. Većina ih je otišla, zauvijek.
– Neki su i cjepidlačili. No, trudili su se da sazrijemo! Svi mislimo da smo dobro školovani, zar ne? Pa onda, valjda, ni profesori ne mogu biti slabi! Hvala im! – pripomenuo je Zekanović.
Prošetali su Novom rivom, zakoračili na Spomenik suncu, a s nostalgičnim tonovima “svjetskih” Morskih orgulja odlelujali su u ono neponovljivo “od kolijevke pa do groba” najljepše doba …. đačko!
– U “Zlatnome boru” na Magistrali zaista smo uživali. Hvala svima koji su takvom ugođaju doprinijeli. I, uz pjesmu i svirku, guštajući Ćirine specijalitete “ispod peke” i “s ražnja”, malo iza ponoći, oprostili smo se i obećali si: vidimo se, najkasnije, za jubilarnu, 50-tu obljetnicu! A zašto ne i prije? – upitao se na kraju Zekanović.