Bolonjski proces: treba li nam reforma reformiranog sustava?

Slika korisnika admin
Ivan JAMIČIĆ
Potpuno je jasno da bolonjski proces na Sveučilištu nije završio i mišljenja sam da će trajati još dugo

Prije deset godina Hrvatska  je odlučila uključiti se u proces  stvaranja Europskoga prostora  visokog obrazovanja pristupivši Bolonjskom procesu. Svi  studijski programi usklađeni su  2005. godine sa zahtjevaima  Bolonjskog procesa. Nakon  deset godina bolonje u Hrvatskoj i šest godina bolonje na  Sveučilištu u Zadru (naime  prije nešto više od tjedan dana  na Sveučilištu u Zadru promovirani su prvi diplomandi i  diplomandice) postavlja se pitanje: je li bolonja uspjela?  Rijetko kad su se profesori i  studenti oko nečega tako dobro složili kao za vrijeme  uvođenja bolonje na  sveučilišta. Svoje nezadovoljstvo pokazali su i jedni i drugi,  u obliku prosvjeda ili tihog  negodovanja. Danas se postavlja pitanje jesu li prosvjedi  bili opravdani? Odgovor na to  pitanje je složen i teško da  može biti jednostran. Naime  činjenica je da je proces prelaska na bilo koji novi sustav  kompliciran i rijetko kad ne  ostavlja žrtve za sobom jer  upravo na pogreškama učimo  kako idući put napraviti bolje.  Bolonjski proces od svojih  početka odmaknuo se od stanja kad ni profesori ni studenti  nisu znali što se od njih očekuje, ali činjenica je i da i jedne i  druge na tom putu očekuje još  mnogo posla. Da studenti nisu  prosvjedom upozoravali na neke goruće probleme novog sustava možda bi se oni sporije  riješavali ili se ne bi bili riješeni. Pitanje koje najviše  muči akademsku zajednicu, a  posebno studente je jesu li  prve generacije bolonje žrtvovane generacije i jesu li žrtvovane uzalud? Sve se češće  čuju glasovi da se radi o nesupjeloj reformi i to ne samo u  Hrvatskoj.

Reforma koju su prije deset  godina dogovorili ministri  obrazovanja i znanosti 29 zemalja nije donijela očekivane  rezultate, a hoće li bolonja  zasjati u budućnosti to će  pitanje još neko vrijeme ostati  bez odgovora. Za sad nam  ostaje samo da revidiramo  ono što se do sada napravilo i  da procijenimo koliko smo  uspješni do sada bili. Gdje se  nalazi bolonja na Sveučilištu u  Zadru, je li bila uspješna ili ne  razgovarali smo s dr. sc. Anom  Proroković, prorektoricom za  studije i studentska pitanja.

Dugotrajan proces

Hrvatska je Bolonjskom  procesu pristupila 2001. godine, a svi studijski programi  usklađeni su 2005. godine. Na  Sveučilištu u Zadru prije  nešto više od tjedan dana  održala se i prva promocija  diplomanda i diplomandica.  Koju biste ocjenu od 1 do 5  dali deset godina bolonje u  Hrvatskoj i šest godina bolonje na Sveučilištu u Zadru?  Obrazložite svoju ocjenu.

- Dala bih prosječnu ocjenu  3. Činjenica je da su svi programi reformirani ili osnovani  u skladu s bolonjskim procesom, ali se to dobrim dijelom odnosi na formalne, a  ne i sadržajne aspekte samog  studija. Na Sveučilištu se izvodi više od 20 preddiplomskih i oko 30 diplomskih studija koji su vrlo heterogeni, a  isto se može reći i za napredak  koji je ostvaren u skladu sa  smjernicama "bolonjskih dokumenta" i prilagodbi europskom prostoru visokog obrazovanja. Neke sveučilišne sastavnice su napravile puno posla u ovoj prilagodbi i gotovo  da im se može dati najveća  ocjena, dok su druge još uvijek  na vrlo niskoj razini implementacije osnovnih načela.  Općenito, najmanje smo zadovoljni mobilnošću studenata i nastavnika, osiguravanjem  kvalitete u nastavnom, istraživačkom i stručnom radu  te obrazovnim standardima i  oblicima edukacije koji bi trebali poticati nastavu usmjerenu ka studentu.  Predstoji još  velik posao vezan za definiciju, standardizaciju i vrednovanje ishoda učenja, a u  kontekstu HKO-a (Hrvatskog  kvalifikacijskog okvira) te prepoznavanja i usporedivosti  kvalifikacija na nacionalnom i  europskom tržištu rada.

Jesu li prelazak i prilagodba na bolonjski proces na  Sveučilištu u Zadru završili  ili taj proces još traje? Kad  možemo očekivati kraj prilagodbe i koje faze na tom  putu Sveučilište još treba  proći?

- Potpuno je jasno da bolonjski proces na Sveučilištu  nije završio i mišljenja sam da  će trajati još dugo. Upravo  kad pomislimo kako smo pri  kraju posla, dogodit će se neki  drugi proces i neke druge  reforme i opet ćemo mijenjati  stvari. Potpuno je jasno da su  globalne promjene u društvenom, političkom, demografskom, ekonomskom, tehnološkom i svakom drugom  smislu toliko brze i da nitko ne  može predvidjeti što nas sutra  čeka. Nerealno je očekivati da  ćemo uspjeti izgraditi tako  dobar sustav koji će u svakom  trenutku biti spreman brzo i  učinkovito odgovoriti na sve  izazove. Ipak, izgradnji takvog  sustava svakako treba težiti i  to nas ne amnestira za neodgovornost i inertnost.

Pri prilagodbi programa na  bolonjski proces javljali su se  mnogi problemi, od neprihvaćanja sustava od strane studenata do neprihvaćanja sustava od strane profesora. Koji  su bili najveći problemi na  koje ste pri prilagodbi nailazili i koji problemi još uvijek čekaju svoje rješenje?

- Najveći problemi vezani su  uz neshvaćanje duha bolonjske reforme, osjećaj da je  ona nametnuta od nekih ne  posve jasnih struktura van  granica ove zemlje, uvedena  po direktivi Europske unije  (na ovom mjestu idu i sve  skepse vezane uz "prosperitet"  i  ulogu  Hrvatske u novom  okruženju) i općenito, nespremnost na promjene i robovanje tradicionalnim vrijednostima i načinima rada koji  su do sada, navodno, vrlo  dobro funkcionirali (iako ne  pamtim  tko je zadnji put  uopće provjeravao njihovu  djelotvornost). Problem je i u  tome što ne postoji nacionalna strategija razvoja visokog obrazovanja i znanosti i  što za ozbiljne reforme nemamo dovoljno ni kadrovskih  ni financijskih resursa. Problem je i cijeli javni sektor  takav kakvog danas imamo.  Difuzija odgovornosti, nemotiviranost za postizanje viših  rezultata, nepostojanje mehanizama nagrađivanja pojedinaca koji rade više i bolje i  suprotno, svi na istim koeficijentima i slično. Vrednovanje nečijeg rada i s time  povezane posljedice, u javno  financiranim institucijama  zvuče kao znanstvena fantastika. Kod akademske zajednice imamo i dodatnu kočnicu, a to je često prisutna  elitistička perspektiva visoke  intelektualne klase koja nije  tu da joj se govori što treba  činiti, već je ona ta koju svi  ostali trebaju slušati. To je  dvosjekli mač koji je na neki  način sačuvao autonomiju  sveučilišta, ali i više puta unazadio i onemogućio iznimno  važnu suradnju s gospodarstvom i drugim subjektima, a  na štetu mogućeg doprinosa  pojedincu i društvu. Svi problemi koje do sada nismo  uspjeli riješti, kriju se negdje  između ovih redova.

Nema gubitka prava  na studiranje

Bolonjski proces razlikuje  se od starog sustava studiranja najviše po načinu studiranja. Ipak još uvijek taj  način nije usklađen od odjela  do odjela i profesora do profesora. Jedni su u potpunosti  prihvatili nova pravila, drugi  djelomično, dok treći rade po  starom sustavu. Je li takav  način rada dopušten ili će po  završetku prilagodbe svi profesori morati raditi jednako?

- Integrirana sveučilišta  kakvo je i zadarsko, dopuštaju  znatnu autonomiju svojim sastavnicama kada je u pitanju  koncept i izvedba samog studijskog programa. Tim više,  što se posve isti način rada ne  može očekivati kod humanističkih, društvenih, prirodnih i drugih studijskih programa. Ipak, opći okvir već  postoji, a veću standardizaciju  možemo očekivati nakon potpune implementacije HKO-a,  odnosno, nakon revizije studijskih programa i njihove prilagodbe na nove kvalifikacijske standarde i jasno definirane i mjerljive izlazne kompetencije i ishode učenja. Svi  profesori neće nikad raditi  posve jednako, ali će trebati  imati barem približno iste i  zadovoljavajuće rezultate svoga rada.

Cilj bolonjskog procesa,  među ostalim, bio je i da  skrati vrijeme studiranja, na  tržište izbaci veći broj visokoobrazovanih građana u  kraćem periodu i da pokrene  mobilnost. Koliko toga je uspješno ostvareno na  Sveučilištu u Zadru?

- Prve statistike kažu da je  prosječno vrijeme studiranja  na preddiplomskim studijima  nešto manje od pet godina, s  tim da je situacija znatno bolja  na jednopredmetnim studijskim programima. Prosječna  prolaznost je oko 45 posto  (prvostupnička diploma u odnosu na upisnu kvotu). S druge strane, na diplomskim studijima prolaznost na završnu  godinu je iznimno visoka (više  od 90 posto), a još je rano  govoriti o prosječnom vremenu studiranja na ovom  stupnju. Kako je naše tržište  slabo i gotovo nikako prepoznaje kompetencije prvostupnika, nije čudno što njih  više od 90 posto nastavlja  studij i na diplomskoj razini.  U apsolutnim terminima, prolaznost na studijima se povećala, ali o relativnim brojevima je teško govoriti budući da nemamo podatke za  komparaciju. Treba uzeti u  obzir i činjenicu da se svake  godine sve više učenika  uključuje u sustav visokog  obrazovanja, gotovo duplo  više nego prije dvadesetak godina. Ako uzmemo u obzir  kapacitete svih sveučilišta, veleučilišta i privatnih visokobrazovnih ustanova, svaki se  završeni srednjoškolac može  negdje upisati ako to želi.  Nažalost, nemamo točne podatke o tome koliki je dio  završenih diplomanata nastavio obrazovanje kroz doktorske studije, ali svakako znatno  više nakon  bolonjske reforme  i uvođenja trocikličnog modela. Oko 30 posto studenta  odlučilo je prekinuti studij već  tijekom prvog ciklusa, dok se  to iznimno rijetko događa na  diplomskom studiju. Nadalje,  na našem Sveučilištu nitko  nije izgubio pravo studiranja  jer smo taj institut ukinuli još  prije dvije godine. Moguće je  izgubiti samo studentska prava i povlastice, ali ne i pravo  na studiranje.

Bolonja bi trebala u kratkom vremenu na tržište rada  izbaciti veći broj visokoobrazovanih radnika, ali što je sa  svim tim profesorima, pedagozima, sociolozima i ostalim  mladim ljudima koji se nađu  na Zavodu za zapošljavanje i  shvate da jednostavno nema  dovoljno poslova u struci?  Imate li podatak koliki postotak studenata koji izlaze sa  Sveučilišta uopće uspije pronaći posao u struci, osobito s  preddiplomskog studija?

- Već sam komentirala kako  vrlo mali broj studenata ne  nastavlja studij na diplomskoj  razini, a o njihovom snalaženju na tržištu rada nemamo povratnih informacija.  Vaš primjer s pedagozima, sociolozima i nastavničkim usmjerenjima na burzi rada nije  baš adekvatan jer oni i dalje  imaju dovoljno posla u struci.  U toj su kategoriji još i psiholozi, pomorski inžinjeri,  knjižničari i strani jezici. Tim  više što se u zadnje vrijeme  upisuje sve veći broj studenata  koji ne dolaze iz zadarske šire  regije (na dvopredmetnim  studijima čak oko 80 posto) pa  statistike zadarskog zavoda za  zapošljavanje nisu u potpunosti mjerodavne. Iako  Sveučilište nema obvezu, a  niti to može,  garantirati svojim studentima zaposlenje u  kratkom roku (tu ide i dio  individualne i nacionalne odgovornosti), buduća politika  upisnih kvota trebala bi uzimati u obzir i vanjske kriterije,  a među njima je svakako zapošljivost te potrebe društva i  tržišta rada.

Psihološki učinak

Bolonjski proces trebao je  podići i kvalitetu rada nastavnika, ali i uvesti nadzor  nad njihovim radom. Kolika  je uspješnost njegova ostvarenja na tom polju? Svake  godine provode se evaluacijske ankete kojima studenti  ocjenjuju rad svojih pofesora.  Za što se upotrebljavaju ti  podaci i jesu li oni pozitivni ili  negativni?

- Osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju jedan je  od najkompleksnijih i najtežih  zadataka bolonjskog procesa i  na njemu će se još jako puno  raditi. Kada je riječ o praćenju  i ocjenjivanju rada nastavnika,  jedna od najekonomičnijih  metoda koju je usput bilo  najlakše i uvesti, jeste studentska evaluacija rada nastavnika anketnog tipa. Ova  metoda provodi se već više  godina na kraju svakog semestra, a do sada se pokazalo  da su rezultati ovakvog vrednovanja vrlo ograničenih dometa. Zajedno s kolegicom  Ingom Tomić-Koludrović, napravila sam vrlo detaljne analize o valjanosti i pouzdanosti  ovakvih procjena kao i o korelatima studentskih procjena, te smo na tu temu objavili  i knjigu "Bolonja u praksi:  Doprinos razvoju sustava kvalitete na Sveučilištu u Zadru".  Ukratko, pokazalo se da je  pouzdanost i konzistentnost  studentskih procjena na vrlo  niskoj razini, te da se na  temelju takvih ocjena ne mogu donositi nikakve ozbiljne  odluke vezane za status nastavnika niti ima opravdanja da  se takve ocjene javno objavljuju. Ono što se pokazalo  dobrim, jeste da kod većine  nastavnika, povratna informacija koju dobiju ima motivacijski učinak, te se većina  trudi u narednoj godini unaprijediti  sadržaj i izvedbu nastave. Prosječna ocjena koju  nastavnici dobivaju iznosi  4,16  (vrlo visoko), ali je ona  nažalost, značajno povezana s  visinom ocjena koje studenti  dobivaju na ispitima, s ulaznim studentskim potencijalima, znanstvenim statusom  profesora i nekim drugim čimbenicima s kojima nikako ne  bi trebala biti u korelaciji  negativnog predznaka.  Međutim, studentska evaluacija, kao i mnogi drugi noviteti  s kojima smo se sreli  uvođenjem bolonjskog sustava, itekako imaju snažan  psihološki učinak na sve djelatnike u akademskoj zajednici. Njih treba shvatiti kao  doprinos širenju kulture kvalitete u sustavu visokog obrazovanja općenito, te kao podlogu za unaprijeđenje internih mehanizama koji će biti  osnova i vanjskom vrednovanju.

Već se duže vremena govori  o mijenjanju sustava plaćanja  školarina i plaćanju po broju  sakupljenih, odnosno nesakupljenih ECTS bodova? Hoće li  se sustav plaćanja školarina  mijenjati na Sveučilištu u Zadru i hoće li to utjecati na  upisne kvote studenata?

- Ako zažive novi prijedlozi  zakona, prva godina studija,  kao i sve ostale godine u  slučaju da student redovito  ispunjava obveze neće se naplaćivati. Internim aktima  Sveučilište će definirati što je  to redovito ispunjavanje obveza. Moguće je da će visina  upisnine biti proporcionalna  neostvarenim ECTS bodovima iz prethodne godine studija, ali i kod vrijednosti boda  morat će se poštivati novi  zakonski okvir, jer maksimalna godišnja upisnina ne može  biti veća od 60 posto prosječne neto plaće u Hrvatskoj  (otprilike 1 ECTS bod iznosio  bi oko 50 kuna, što je za npr.  10 prenesenih bodova gotovo  simbolična upisnina). Upisne  kvote se u ukupnosti na našem  Sveučilištu vjerojatno neće  smanjivati, ali lako je moguće  da će doći do značajne interne  preraspodjele po studijskim  programima i to u skladu s  gore spomenutom potrebom  za redefiniranjem upisne politike. Ako novi zakoni ne  prođu (a otpor dijela akdemske zajednice je doista  snažan), može se očekivati  daljnje divljanje školarina  (osobito doktorski studiji), inflacija izvanrednih studija i  neracionalna raspodjela upisnih kvota. Pritom nisam mislila na Sveučilište u Zadru.

Dobili smo datum ulaska u  Europsku Uniju. Što to znači  za studente koji su završili  fakultet po bolonji i njihovu  mogućnost mobilnosti?

- Studentska mogućnost  mobilnosti i do sada je bila  vrlo povoljna, ali sami studenti nisu osobito za nju zainteresirani. Isto se može reći i  za nastavnike. Razloge toj  inertnosti i nemotiviranosti  očigledno trebamo tražiti negdje drugdje, a formalna ograničenja su iznimno rijetka i ne  predstavljaju osobit problem.  Što se tiče priznavanja diploma i kvalifikacija, ništa se  značajno neće promijeniti  ulaskom u EU. One su i do  sada bile uglavnom lako prepoznatljive i usporedive, jedino je proces nostrifikacije  zahtjevao nešto vremena. Nakon potpunog usklađivanja  Hrvatskog i Europskog kvalifikacijskog okvira (zakonska  regulativa se očekuje već ovu  jesen), za to više neće biti  potrebe. Dakle, tko misli trbuhom za kruhom, ne mora se  barem bojati da mu diploma  neće biti priznata. Službeno,  moći će ravnopravno konkurirati kao i svaki drugi  građanin iz zemalja EU-a, a  neslužbeno... zaključite i sami.. ako ste već pročitali ovaj  članak, onda sigurno čitate i  druge tekstove i dnevne novine pa imate nekakvu viziju o  tome što nas tamo čeka.

Kraj starog sustava 1. listopada 2011.

Ima li na Sveučilištu u Zadru još studenata koji studiraju po starom   sustavu?

- Ima još dio studenata koji studiraju po starom sustavu i oni trebaju   diplomirati najkasnije do početka slijedeće akademske godine  (1.10.2011).  U suprotnom, izgubit će sva studenska prava i moći studirati  jedino  prelaskom na novi sustav gdje mogu očekivati veliki broj razlikovnih  ispita  i ponovno slušanje mnogih kolegija.

 

Bolonja u brojkama na Sveučilištu u Zadru

45% prosječna prolaznost  (prvostupnička diploma u  odnosu na upisnu  kvotu)

90% i više prolaznost na diplomskim  studijima u odnosu na završnu  godinu

30% studenata odlučilo je prekinuti  studij tijekom prediplomskog  studija

0 studenata izgubilo  je pravo studiranja

 

Prosvjedi
Hrvatski studenti nisu jedini koji su prosvjedovali protiv loše provedbe   bolonjskog procesa. Naime uz njih osobito žestoki prosvjedi bili su u   Njemačkoj i Austriji, a bunili su se i studenti brojnih drugih zemalja. Jedan   od najžešćih antibolonjskih prosvjeda održan je u svibnju 2008. godine kada   su studenti prosvjedovali u većini hrvatskih gradova, a prosvjede nije uspio   spriječiti ni tadašnji ministar obrazovanja Dragan Primorac koji je tada   podržao prosvjedne zahtjeve studenata. Iduće godine novi ministar - novi   prosvjedi i blokada hrvatskih sveučilišta. U travnju 2009. godine zadarski   studenti pridružili su se kolegama u ostalim hrvatskim gradovima te pod   parolom "Znanje nije roba" blokirali su nastavu na Sveučilištu. Zadarski   studenti tad su zatražili svoja prava: reformu gospodarstva uz istovremenu   reformu školstva, transparentnost u donošenju odluka o edukacijskom   sustavu, izvršenje svih obveza preuzetih iz Bolonjskog procesa, više radnih   mjesta u znanstvenom kadru i više mjesta za studente u studentskim   domovima uz primjenu kriterija koji će biti isti za sve, te realniju raspodjelu   sredstava iz državnog proračuna kako bi se osiguralo više ulaganja u visoko   obrazovanje.
Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno