Ovce smo pa trpimo i blejimo

ZABIVAKA – EMISIJA O NOGOMETU

S obzirom na to da, što se tiče nogometa, vrlo pažljivo pratim samo  europsko i svjetsko prvenstvo, jer se tu teško može dogoditi da bogati  Rus kupi nogometni klub i dvadeset novih igrača (pa onda još netko sa  Balkana vatreno navija za tu legiju stranaca bez doma i domovine),  mogu argumentirano govoriti o tv- emisijama koje ih prate. Ova „Zabivaka“ je emisija HRT-a, a ljudi koji su to odlučivali pokazali su nevjerojatnu inventivnost nazvavši je po imenu maskote prvenstva. Znači –  početak bez veze. Sama emisija i nije toliko loša, ma u stvari je dobra.  Po meni je od svih najbolji voditelj, a gosti… Jeličić je meni inače simpatičan i za moj ukus i duhovit, samo bi mu nešto preporučio. Dok  sam prije pedeset godina svirao, nastupao sam nekoliko puta na HRT-u  i pouzdano znam da tamo postoje garderobe u kojima se može posuditi košulja, sako… U stvari, pa što onda ako stalno nosi iste sakoe. Pa  nije on tu došao tjerati neku modu, već pričati o nogometu. Prosinečki  je isto simpatičan lik samo ima jedan problem. Kao i svi ljudi koji su se  tetovirali, koristi svaku priliku pokazivati svoje tetovaže, što u ovom  slučaju izgleda malo neobično. Svi u studiju su u sakoima i odjelima,  jedino naš Robi zasukao rukave svoje kratke majice, a bicepsi i tricepsi  samo ispadaju s pripadajućim crtežima. Samovojska se razumije u nogomet ali malo je naporan onda kada su povijesne priče nepotrebne.  Naime, lijepo je puno znati ali npr. situacija u kojoj ničim izazvan i  niotkoga nepitan nabraja nizozemski tim s kojim smo igrali '98. eklatantno pokazuje kako je dobro imati osjećaj za mjeru. A Beusan? Ah,  Beusan…

ČEGA NEMA I BEZ ČEGA SE MORA

Kod emisije koja prati ovo prvenstvo konačno se netko dosjetio da  nije potrebno raditi cirkus pa su tako tako izbačene gluposti poput  čitanja komentara s fejsbuka, benda koji prigodno izvodi pjesme vezane uz tim koji upravo igra, a pogotovo je dobro da nema onih neduhovitih „šaljivih priloga“ koji ne samo da nisu smiješni, već su jako jadni  bili. Pri tome naravno ne mislim na odličnog Knjaza kojeg se naravno  nitko nije sjetio, a koji se, pokraj svih kvaliteta, i razumije u nogomet. 

  Na žalost, ovi pokušavaju nekako to nadomjestiti pozivajući gledatelje da im šalju svoje priloge pa smo tako morali gledati malenog  dječaka koji na stražnjem sjedalu automobila pjeva pjesmu o Hrvatskoj  reprezentaciji. Poznato je da roditelji jako vole svoju djecu pa analogno  s time, vole pokazivati njihove slike i video uratke, ali isto tako je poznato da su pri tome nekritični i ne shvaćaju da mi ostali ne dijelimo  njihovo oduševljenje. Dao im Bog zdravlja i sreće, ali ovo nije bilo niti  simpatično niti duhovito pa bi bilo dobro da urednici prestanu s tom  inicijativom, kao što bi bilo dobro da se malo smanji doživljaj kod razgovora s navijačima prije i poslije utakmice, jer polupijano rikanje u  mikrofon i unošenje izbezumljenih lica u kameru nije nešto što bi htio  da mi djeca, unuci i praunuci gledaju na tv-ekranu.

VRAĆAMO SE NAKON PAR PROPAGANDNIH PORUKA. A  ZAŠTO?

Kada je sve solidno uvijek se nađe nešto što me nervira a to su, kao  što to često biva, reklame. Znamo naravno da su reklame nužno zlo i  da se bez njih ne može, ali jako ne volim kada me netko smatra budalom. U ovom slučaju se radi o samim završetcima utakmica gdje u pravilu čujemo sljedeće: „to je kraj utakmice, pogledajte malo pe pea, a  onda se vraćamo ovdje, na stadion taj i taj.“ Onda ti, glupi Mario, sjediš  i gledaš glupu reklamu, da bi onda dočekao i „povratak na stadion“ i  što onda? Ništa. Spiker kaže kako je utakmica gotova (jer mi smo preglupi da bi to sami shvatili), kako je rezultat takav i takav (jer mi to nismo znali) i eventualno najava iduće utakmice i to je sve. Na besraman  način su nas natjerali da pogledamo tu reklamu, a mi smo, kao i kada  su druge stvari u pitanju, ovce i to trpimo. A trpimo i daleko ozbiljnije  stvari i samo blejimo, a što je prema tome jedna obična mala reklama.