Zadarsko “forsiranje” Une

Priča je ovo o naslijeđenom bogatstvu za koje većina Zadrana ne zna da ga imamo, a još manji broj ga koristi ili promišlja kako ga koristiti – Nakon iskustva s obje strane granice možemo kazati: Znamo da imate kredite, ali otiđite gore, zabavit ćete se i odmoriti, i bit će vam lakše

U stvarnosti Una je u početku jedna od najljepših kraških ljepotica. Izvire u Zadarskoj županiji, u Hrvatskoj kod mjesta Donja Suvaja poviše Srba u Općini Gračac, na izvoru koje je izvršen najdublji zaron do 205 metara (svjetski rekord), ali joj dno nije nađeno. U Hrvatskoj, kako smo vidjeli, i uvire – u Savu kod Jasenovca.
Međuprostor je ovdašnjim ljudima koji su nekad, sada već i davno, putovali prema Zagrebu željeznicom bio poznat iz pogleda s Unske pruge. Slavodobitno najavljivana kao prvi projekt obnove po oslobođenju (dijelom zajedničkom jer sjetimo se da je Oluja oslobađala i Unsko-sanski kanton i bihaćki kraj i Armiju BiH iz potpune blokade i prijetnje još jednom Srebrenicom) – Unskom prugom u ovom se dijelu ne prometuje ni danas. Nekada je nosila 90 posto prometa Srednje Dalmacije (luke Zadar, Šibenik i Split).
Ravijalno od Morskih orgulja, Mićanovih dvora do vrela Une
Na tu i takvu Unu krenuli smo i mi iz Zadarskog lista, vođeni idejom Javne ustanove za brigu o zaštićenim dijelovima prirode Zadarske županije koje je i međunarodnim sredstvima uredila izvor, put do njega i postavila vidilice, odmorište i informativne table.
Ravijalnost našeg puta pratili su i PU zadarska, kao i policija Unsko-sanskog kantona, Gorska služba spašavanja, što svjedoči o nepoznatosti terena (spasioci su, eto, za razliku od nas iz Zadarskog lista tu bili prvi put). Zbog revijalnosti i domicilnosti ideje u Zadarskoj županiji krenulo se, dakle, s Morskih orgulja. U Mićanove dvore do Đure Župana krenulo se jer on i oni odrađuju već godinama ne tek Zrmanju, već i Unu, odnosno cijeli taj kraj i zasigurno su među najboljim poznavateljima i promicateljima vrijednosti tog područja.
 Dakle, Vesna, Lovre, Zlatko, Morana, Vlado, Nino, Šime, Marina, Vedran, Duško, Tihana, Tea i vaš reporter krenuli su u kombinaciji znalačkog i turističkog forsiranja Une. “Forsiranje” se odnosi na dio kojim malo tko ili nitko ne prolazi.
U raftove smo sjeli malo niže od mosta kod Suvaje i pustili se do ušća Krke još jedne ljepotice za koju gotovo baš nitko nije čuo. Ovo maleno čudo od rijeke tek treba usaditi ljudima u pamet. Izvor joj je u Hrvatskoj, a svojevremeno sam išao do njega putem kojim su nekad davno mazge i konji vozili žito i kukuruz niz padine u mlin, danas zapušten i obrastao stablima.
Naravno da se ovdje može dodati da bi turistička trasa mogla od Mićanovih dvora otići do Kaštela Žegarskog i mlinica na startu raftinga na Zrmanji, odnosno prijeći starim kamenim mostom (obnovljenim i ojačanim zbog “tvornice vode”) ka Krupi i rastokama ove još jedne ljepote pod manastirom Krupa te se cestom dignuti Gračacu.
Unom prema Martin Brodu i Štrbačkom buku
 Una je dovoljno moćna već u “rodilištu” za prolazak rafting čamcima. Štoviše, moguće je na taj način ploviti cijelim tokom. No većim je dijelom i “dosadno” za raftingaše jer većih brzaka ili slapova nema sve do Martin Broda. Konačno, bez dobre suradnje dviju zemalja, odnosno njihovih policija prolaz je nemoguć jer vrag zna koliko puta prelazite granicu. Mi smo nizvodno forsirali rijeku džipovima kroz šumski put i grane koje su mlatile “šoferšajbu”, tik uz rijeku sve do Martin Broda.
Martin Brod je mjesto gdje Una prima pritok Unac. Martin Brod je selo nastanjeno Srbima, a o sudbini pa i tugaljivosti mjesta možda simbolično govore dva vrhunska vozila parkirana pred kućama pod slapovima Martin Broda (jednima od ljepših koje ćete u životu vidjeti čak i u našoj zemlji prebogatoj bukovima neviđene ljepote) s ljudima na odmoru – jedno s registarskim oznakama ZG drugo BG. Sred sela su i impresivne rastoke. Na putu od obližnjeg pomalo olinjalog motela su sedrena brda ostavština nekadašnjih slapova i tijek rijeke. Ima pećinica kroz koju možete podzemljem do slapova, kažu nam tamo u hladu zapričane djevojke. No bez njih za to ne bismo znali. Nema oznaka, nema rasvjete, nema turizma. Makadamska cesta jedan je dio naše ekipe odvela do Kulen Vakufa. Preko 10 km ceste zahvaljujući vlasniku fenomenalnih ribnjaka nad Martin Brodom se stalno nadopunjuje šljunkom. Bosna je siromašna zemlja i uvjeti za život teški, uvjeravamo se.
Ostatak našeg tima išao je natrag u Hrvatsku da bismo prošli cestom i otvorenim graničnim prijelazom Užljebić prema Štrbačkom buku, cesta vodi preko Lapca.
Kad smo kod raftinga valja kazati da osim oko ribnjaka na Martin Brodu čamci mogu ići rijekom cijelo vrijeme.
Pratili smo i gastroponudu pa vam ne treba napominjati da smo već do sad mogli spojiti paletu mediteranske hrane, one morske u Zadru preko Kotarske i Bukovačke kod Župana do ličke nad slapovima kod vrela Une, a već smo u Bosni.
Prostor koji smo ovdje obišli – vrelo Une, ušće Krke, Marin Brod, ušće Unca, Kulen Vakuf – Štrbački buk, granično je najkompliciraniji dio etape, nečuvenih prirodnih fenomena i ljepote manje više izvan svih turističkih tokova s jezgrom možda i najočuvanijih prirodnih ljepota. Dakle – terra incognita.
Štrbački buk – Lohovo, Ripač
Od Štrbačkog buka stvari su ustaljene. No da se ne prevarite – rafting odatle do Lohova ili Ripača najuobičajeniji je i standardan, tisuće ga prolaze, ipak podrazumijeva prijavu osobnih karata. Naime, najatraktivniji dio trase je – granica. Kamp Štrbački buk i mjesto odakle kreće raft je u Bosni, ali je druga strana u Hrvatskoj. Upravo označene incidentom s jednim nadobudnim “zaposjednikom” mlinice koji je proširio i privatizirao plato uz Unu malo ga nadopunjujući nasipavanjem, a za što mu je poslužio materijal sa željezničkog nasipa s Unske pruge. Koju je usput malo potkopao. Incident s njim prošao je dio naše ekipe koji je do Štrbačkog buka doveden čamcem s hrvatske strane na kojoj su ostavili vozilo.
U kampu smo se utopili u stotine raftera, mahom mladih ljudi iz Bosne i okolne tri četiri zemlje i postali dio 38. međunarodne rafting regate na Uni. Nju je kroz godine pohodilo toliko raftingaša iz čitavog svijeta da ih je teško nabrojiti. Tradicija je velika i nevezana za rafting već kajake, a ovdje su imali čuveni klub. Danas je posao sve prebacio na rafting i turizam zovom novca.
Veličanstveni Štrbački buk, dakle, nalazi se podjednako u općini Donji Lapac koliko i BiH. No u Bosni imamo tradiciju raftinga i za razliku tog dijela hrvatske strane postoji prostor dok je na našoj strani nepristupačan. Ipak valja kazati da se do Buka stiže kroz sedam kilometara bijelog prašnjavog puta koji na većem dijelu ne omogućava mimoilaženje dvaju vozila. Malo neobično za atrakciju i raftingašku meku koja donosi toliki novac.
 Kamp je, dakle, pravi “dernek” mladosti i glasne glazbe, podvriskivanja, roštilja, plamena i tople, no ipak ne i vruće ljetne noći. Većina je raftingaša mlada, ali ima “vukova” što su iskušali sve i svašta na raftingaškom svijetu, a vraćaju se Uni. Većina kampira, odnosno spava pod šatorima prateći kretanje regate. Do našeg dolaska odradili su dio od Kulen Vakufa. Sutra je najluđi i najljepši dio. Odlazimo u neko doba do Vanje Reljića, odnosno Greenriver rafting centra gdje smo smješteni. Ugodan ambijent prilagođen raftingašima Vanja koji najveći dio posla odrađuje s hrvatskim tvrtkama (i njegova je uz Bihać registrirana u Zagrebu), upravo je u gradnji današnjim prohtjevima gostiju primjerenijih dvokrevetnih kapaciteta u izvrsnom ambijentu i etnostilu. Novih je lijepih objekata uz Unu ovdje na Lohovu mnogo. Obišli smo Nera, Samira i još neke poznanike.
Ujutro smo, kako se to dogodi zbog gužve na onom dijelu bijelog puta, zakasnili na start, propustivši podvriskivanje i pjesmu. Prvi dio rafta od Štrbačkog buka varira težinom od trojke do četvorke po europskim mjerenjima, što jamči super provod i adrenalin i ne previše monotonog veslanja. Svratiti na Crna vrela i popiti najbolju vodu koja još teče, na hrvatskoj strani, nužno je. U prostoru smo koji je BiH Parlament proglasio nacionalnim parkom. Ljepota je impresivna, slapovi i brzaci stalni. U donjem dijelu nakon nešto kilavljenja s veslanjem na sreću sustižemo regatu i spas. Naime, u takvim predugim ravnim djelovima u regati se čamci vezuju uz kontrolne čamce s motorima i vuku. Da ne bude dosadno, poigra se “zmija” i zavrti raftove uz nešto sudaranja, dreke i obveznog polijevanja i prskanja. Pred Lohovom nas čeka dvoslap, potom obilazak poznanika i nazdravljanje. Za mladost i užitak dopušteno je na regati malo previše alkohola, ne kod naručivanja i samostalnog odlaska na rafting. Potom nam slijedi spust do Ripača – mjesta nad Bihaćem odakle je i Vesna (ne želim reklamirati, ali bratov joj restoran Slap prolazi sve vrhunske kriterije ambijenta i dobre hrane). Tu je završnica etape sa spektakularnim slapom pred pješčanom lagunom uz stotine promatrače. I kako to obično bude, dio nas iz drugog (veselijeg) čamca doživi prevrtanje na sramotu i radost golemog auditorija. Do jutra su filmići s mobitela obišli cijeli Bihać, a Agi doživio podbadanja svih mogućih skipera. No navodno je riječ o jednom od najatraktivnijih prevrtanja ikad pa se tješimo.
Raftingaši imaju na raspolaganju svu kompletnu, propisanu i dobru opremu s dominacijom Mares odijela. Istina, masa ih se opreme riješi i sunča i kupa. Kad smo kod kupanja na oko 15 ili uzvodno i manje, većini ne prija. U početku. Kasnije s temperiranjem u odijelima nikom ne smeta. Ripač je osim po našem prevrtanju poznat i po prapovijesti i nalazima Japodskih naselja – odnosno sojenica. Ono što će vam se svidjeti je mnoštvo otoka, mahom u privatnom vlasništvu i izgrađenim kućama, ne sad već od pamtivijeka, pospajanih mostovima. Neki su danas restorani, smještajni kapaciteti ili svojevrsni turistički i zabavni centri, a posebno lijepo uredio je svoje otoke Armin Amidžić. U okruženju Bihaća u stvari se živi na Uni i s Unom. Rijeka koje smo mi njeni “suvlasnici” malo svjesni ovdje je srce života, a već sam govorio da se gotovo svaka treća djevojčica zove Una.
 Slijedi odlazak u nedaleko Lohovo kod Vanje na domaće specijalitete. Bosna ima impresivnu paletu dobre hrane, a Vanja kaže gosti najčešće traže – ćevape. Preograničeno kraj suđukica, trahane, bosanskog lonca, pastrva, roštilja, kadaifa, baklava, tufahija, burekđika… Mi smo ipak isprobali širu – dobru – paletu. To je, naravno, sastavni dio dobrog turizma. Večer je u kampu na Otoci. Otoku sred Bihaća. Impresija golemog broja ljudi slivenih k rijeci s desecima barova, klubova, restorana i terasa, sa živom ili DJ svirkom na desetak mjesta, uz službeni dio vezan uz regatu na samoj Otoci. Razgovor s Jasminkom Šuško, direktoricom regate:
– Tradicija je veličanstvena, regata čuvena i uz teške napore i muke u besparici i uz još uvijek neuređene sve odnose kada su u pitanju i prihodi TZ i rafting kao ovdašnji vrhunski proizvod borimo se da je održimo. Dali smo joj od lani i dodatni međunarodni i dobrosusjedski i prijateljski karakter, produžujući trasu od Ostrošca i Sedre Bosanske Krupe k Novom Gradu (nama poznatiji bivši Bosanski Novi u Republici Srpskoj) i Hrvatskoj Kostajnici, kazuje nam.
Bihać – Kostelski buk – hotel Sedra – Ostrožac (Cazin)
Kasniji start druge etape od Otoke do Ostrošca koristimo za obilazak Bihaća, burek i pite (burek je samo od mesa, a sve ostalo su pite, zeljanice krumpiruše, od sira…), a posebno nam se svidjela ona od tikve, misirače. Startamo u prvoj grupi i kroz Bihać vozimo lijepom brzacima i slapićima. Posebno je veselo u Bakšaišu, dijelu Bihaća što pliva po Uni, odakle je i naš skiper Agi. Veselje na sve strane. Kupači ili roštiljaši uz Unu. Na mjestu harmonikaš svira, bacamo mu pivo, a drugoj strani mali orkestar. Susjed Agijev pozdravlja. Drugi malo neveseli, dobacuje se: – Imamo i mi kredite, nemate samo vi, pa se pozdravljanje nastavlja veselije. Previše je mjesta gdje valja svratiti i pozdravljati se ili okupati se ili tek baciti niz brzake. Potom slijedi zabava i ludovanje u mirnijem toku dok nas vuku motorni čamci. Pred Kostelskim bukom i branom se izlazi iz čamaca. Iza je plaža. Nazivi kao u nas Papaya, Copacabana, kupa se i roštilja tko što stigne neko meso (ima se), a bogme mnogi papričicu… No narod – veseliji.
 Zilha i Mujo od Kostelskog buka, čuvenog restorana sa smještajem, izgradili su veleban hotel s četiri zvjezdice, no ne stižemo se javiti. Od Kostele nizvodno do hotela Sedra pod Ostrošcem fenomenalan raft, težina trojčica, ali brzaci i slapići gotovo cijelo vrijeme. Hotel iz jednog drugog vremena kampom oko njega. Ipak konstatiramo kako je uklapanje u ambijent tog zdanja iz socijalizma, zasigurno potpomognutog moći obitelji Pozderac, veličanstveno kad usporedimo s čudima od betona kakve nam sada gradi globalizirani turizam duž obale.
Povratak
Umjesto nastavka regate prema Krupi zadarska ekspedicija vraća se do Sportskog aerodroma Bihać gdje za 90 eura sat možete u panoramski let nad Unom, Plješevicom s pogledom na Plitvice ili sve to u jedrilici. Pozivi na niz drugih atrakcija uključujući speleoavanture, dom na Plješevici i štošta drugo.
Potom krećemo prema Grabovcu, odnosno Rakovici u obilazak kraškog fenomena – Baraćeve šilje. Lijep primjer kraških špilja s tradicijom. Naime, za boravka mađarskih vojnika za Austro-Ugarske špilja je za posjetitelje otvorena 1892. pa zatvorena donedavno. Sama riječ dolazi od mađarskog – prijateljski jer su Mađari tako ocijenili ovdašnje ponašanje stanovništva (sad se nećemo prisjećati Rakovičke bune i Eugena Kvaternika iz 1871. što je prethodila). U oazi zelenila i spilji na vječnih devet stupnjeva nalazimo osvježenje u ličkih 35 stupnjeva u hladu tog vrelog srpanjskog dana. Tri su spilje, a jedna je otvorena za posjetitelje, prilaz je dobar, nalazimo i grupu od 15-ak Nizozemaca i Engleza u prolasku. Dolaze mahom posjetitelji Plitvica. Put nas preko Plitvičkih jezera vodi k Mrzlinim Vodicama. Seoskom, odnosno ruralnom turističkom gospodarstvu uz ogradu Borja k domaćinima Sonji i Branku Sokaču, da umiljate pse ne računamo. U vrhunskom ambijentu uz Plitvička jezera, osim dobre gastronomije, oduška u prirodi, moguće je spojeno s Jelovim klancem i proći područje na konjima, a dolaze i lovci:
 – Svega 10 posto. Najčešći su pak posjetitelji Plitvica, a zimi je puno Dalmatinaca dolaze na snijeg pa i vaših Zadrana.
Obitelj, s naglaskom na gospođu Sonju, baku kako se sama naziva, je strastvenih lovaca, a njenih je trofeja koliko i Brankovih, ali jačih. O Plješevici, životinjama, stazama i prirodi mogu vam pričati satima, neobični i dragi ljudi što su obišli dobar dio Hrvatske kroz život te konačno nakon 30 godina Zagreb zemijenili za ovo tu, na radost sebi i posjetiteljima. Imaju šest soba s kupatilima s prijamom 14 osoba.
 Dakle, zavrtili smo krug od Zadra oko ruba Velebita i Plješevice. Una nam je bila srce ekspedicije, no mnoštvo je prelijepih stvari oko nje. Orgulje na početku i Plitvice na kraju u svjetskim su itinererima. Ono u sredini tek treba otkrivati. Ovakva turistička tura – ne postoji. A vrijedila bi!

 DUŽNOSNICI ĆE – KASNIJE

Program je prema prvotnim planovima trebao pratiti nastavak i razvitak međuodnosa ustanova i politika s obje strane granica. No boravak župana Stipe Zrilića, direktora TZ Zadarske županije Ive Dunatova, ravnatelja JU Mirka Đinđića na kraju je prebačen za jesen, a domaćini u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu kao i TZ kantona nadaju mu se što prije.
U svakom susretu s dužnosnicima s one strane granice uvjeravanje u oslonjenost na Hrvatsku i posebno Zadarsku županiju više je nego naglašen. Isto se odnosi na “obične ljude” što će reći “raju” koja se, kako se naš prijatelj Agi slikovito izrazio – fura na Hrvatsku.
 No mnogi oblici suradnje postoje. Ivan Knez i Biograd ovdje su već duže, a Gospodarska komora Zadar već ima sporazume s bihaćkom, a i ovdašnji gospodarstvenici odu do njihova sajma, itd.

 ŠTO O UNI KAŽE WIKIPEDIJA?

Una je rijeka u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Una čini i veliki dio prirodne granice Hrvatske i BiH. Na izvoru je planinska rijeka, a kako ide prema ušću, postaje ravničarska rijeka.
Ukupna dužina Une je oko 212 km. Ušće je u mjestu Jasenovac, gdje se ulijeva u rijeku Savu. Najnovijim istraživanjima i ronjenjem u izvor Une dostignuta je dubina od 205 metara, ali dno nije pronađeno.
Nedaleko od Bosanske Otoke pronađen je čamac izdubljen u deblu, poprilično velikih razmjera. Služio je, po riječima arheologinje Branke Raunig iz bihaćkog Regionalnog muzeja Pounja, za transport roba i ljudi.
Danas je Una dio velikog blaga prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, mjesto bogatog turističkog prometa i održavanja međunarodne sportsko-turističke manifestacije Una-Regata. Gornji tok ove rijeke dio je Nacionalnog parka “Una.”
Toliko o onom o čemu želimo pisati, a možemo goviriti danima, nalazimo na hrvatskim stranicama popularne Wikipedije.
Toliko na sramotu zna i većina ljudi u zadarskom kraju, a iz ovog neće previše ni naučiti.

 IDEJA I CILJ REVIJALNE ZD REGATE

Ideja je provjeriti i pokušati valorizirati potencijale Une za trend razvitka pustolovnog turizma aktivnog odmora i upoznavanje s prirodom. Posebno da se izvide potencijali suradnje Hrvatske, odnosno Zadarske županije i Unsko-sanskog kantona, odnosno Bosne i Hercegovine u valorizaciji ove od prirode nam dane ljepote. Tim prije što se ovaj prostor uklapa u sve sutrašnje moduse korištenje raznih tipova fondova EU: područje je brdsko-planinsko, izrazito nerazvijeno, pogranično, ratom pokošeno i poremećeni i što sve ne.

 RODILIŠTE RIJEKA

Kotlinu oko Srba u rasjedu završetka Velebita, Ličke Plješevice, a pred početak Dinare nazivam “rodilištem rijeka”, s izvorom Une i Zrmanje, Butišnice kao ključne pritoke Krke (one prave dalmatinske), s Dabašnicom i onom malom Krkom i stotinama drugih vrela, izvora i potočića.

 STARI GRAD OSTROŽAC

U Ostrošcu, starom gradu nad Unom s jednim od najimpresivnijih pogleda koje možete zamisliti, čeka nas potomak Beširevića aga i begova koji su stoljećima držali utvrdu i grad u ljutoj Krajini. Na pandanu smo Vojne krajine bilo Austrijske ili Venecijanske, kojoj smo pripadali, ali na onoj drugoj osmanlijskoj strani. Prof. Bahrudin Beširević kako kaže od naslijeđa silne obitelji ima prezime i nasljedne bolesti. Povijest utvrde seže daleko do 1286. i hrvatskih knezova Babonjića Blagajskih vrlih prijatelja Šubića Bribirskih, pod tadašnjom Kninskom biskupijom. Pa su potom i oni kao i mnogi od Bele IV. dobili status kraljevskog grada. Bosna potom ne pada pod Paktu Conventu (zajedničko Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo), a potom dolaze Osmanlije koji su ovdje držali snažno uporište, što je Ostrožac bio i prije, a bogme sve do zadnjeg rata. Beširevići su držali utvrdu preko 300 godina, družeći se i posjećujući susjede iz naše krajine za mira, a i ratujući za ratova. Konačan izgled s dvorcem u 20. stoljeću daje Lothar von Berks, pl. vitez Malteškog reda. Ovdje je za Bihaćke Republike bio glavni štab s Titom, a Vladimir Nazor ispisao “S partizanima”. Potom nakon 2. svjetskog rata kolonija kipara iz cijelog svijeta koristi danas ruinirani dvorac s kojim ovdje imaju mnoge planove.
 Suradnja s Hrvatskom i ovdje je ključna riječ i nada u razvitak i europske perspektive. Podsjećaju na zajedničke nevolje i za zadnjeg rata, spajanje Armije BiH i HV-a i uz prodor za Oluje ne propuštaju kazati da je ovaj kraj, držeći snažne srpske snage, omogućio i život Karlovca i mnoge nedaće koje bi u slučaju njihova pada imao i Zagreb, priča o granicama “Velike Srbije”. No i priča o toleranciji i suživotu kroz stoljeća i unatoč svakom ratu. Ponosni su, kažu, što uz to i takvo okruženje nikog od ovdašnjih zapovjednika i vojnika nisu optužili za ratni zločin.